"GLAVNO da je glava na ramenima."

Ovo je vjerojatno rečenica koju smo najčešće čuli obilazeći Baniju koju je u utorak pogodio razoran potres, magnitude 6.2 po Richteru. Potres koji je odnio sedam života, mnoge ostavio bez krova nad glavom.

Ljudi s kojima smo razgovarali imaju izborana lica koja ne skrivaju težak život. Ljudi su to koji su preko noći ostali i bez ono malo što su imali, pa ipak, teško ćete vidjeti nekoga da se žali.

Vidjet ćete i suze, vidjet ćete i bol u očima, vidjet ćete težinu u ramenima. Ali neće ovi ljudi reći ništa po čemu bi ispalo da im je teže nego vama. Nevjerojatno su srdačni i spremni na razgovor. Pričat će o užasu koji ih je zadesio, rječito i živo, ali neće tražiti sažaljenje. Pričat će vam s neizmjernom ljubavi o svojoj stoci, pričat će o svojim ognjištima. Neće štedjeti riječi da zahvale svima koji im pomažu. Neće vam baš nitko reći da im nedostaje nešto materijalno što im je ostalo pod ruševinama njihovih jedinih domova. 

Ljudi koji su, nažalost, navikli na bijedu

Ljudi koji su stradali na Baniji, nažalost, naviknuli su na bijedu. Svi koje smo zatekli na njihovim ognjištima, pored srušenih ili polusrušenih kuća, kada smo ih pitali zašto su ostali, kao iz topa su ispalili - zbog životinja. Njima su životinje i egzistencija, i društvo, i smisao života. "Da odemo od svoje stoke, ne bismo imali ništa", rečenica je koju smo također u različitim varijacijama čuli nebrojeno puta u selima oko Petrinje i Gline. Uostalom o odnosu ovih ljudi i njihovi životinja sve govori naslovna fotografija koju je uslikao Indexov fotograf Luka Šangulin. Na njoj je Tomo Suknaić iz Majskih Poljana, možda i najteže stradalom selu, koji je iz ruševina uspio spasiti svog voljenog konja.

Asfaltirane ceste pune rupa, makadam koji iz sela vodi u brdovite zaselke, koji ponegdje izgleda kao da njime godinama nitko nije prošao, magluština koja se uporno lijepi za tlo, blato koje leti svuda uokolo pa onda nagnute kuće koje se jedva održavaju da se skroz ne stropoštaju u gomilu cigle. To je slika Banije danas. Neka sela prošla su gore od drugih. U Majskim Poljanama je posebno tužno. Potpuno je srušena valjda trećina kuća. Tamo su poginuli otac i sin, Franjo i Mario Tomić. Na ruševinama su dan nakon potresa ostali psi čekajući svoje ljude koji više nikada neće doći.

Smrt 20-godišnjeg mladića koji je tek kupio kuću

Na drugom kraju ovog raštrkanog sela, otprilike na polovici brda, poginuo je 20-godišnji Darko Kožić. On je radio u obližnjoj tvornici za preradu drveta. "Prije pola godine digao je kredit da kupi tu kuću i sad ga više nema", priča nam u suzama u utorak, nakon što je mrak potpuno prekrio Majske Poljane, dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić. Dočekala nas je u mrklom mraku koji su parale samo rotirke hitne pomoći. Pola sata prije našeg dolaska još su ispod ruševina izvlačili ljude. Dogradonačelnica se u vrijeme potresa zatekla baš u Majskim Poljanama. S Fredom Matićem je raznosila poklone kada je sve krenulo. "Pred nama se srušila trafostanica, srušile su se bandere, jedna kuća nam se pred očima srušila", priča u dahu.

Smrt mladog Darka cijeli je ovaj kraj posebno pogodila. Glinska dogradonačelnica ga je osobno poznavala. Priča nam kako su mu pomagali da opremi kuću za koju je krenuo otplaćivati kredit. 
O tragičnoj smrti 20-godišnjeg mladića pričao nam je i Miloš Lončar, koji živi stotinjak metara od kuće u kojoj je poginuo Darko Kožić. 

S njim smo pričali dan nakon razarajućeg potresa. 

"Brat je iskočio kroz prozor. On je ostao, njega je ubilo"

"Brat je skočio kroz prozor, taj mlađi brat mu. On je ostao, njega je ubilo. Strašno. Ne daj, Bože, nikome", govori. U razgovoru s mještanima doznajemo kako je Darko trebao popodne na posao. Spavao je, a vjerojatno se probudio kada je krenuo potres i pokušao izaći iz kuće. 

Darkov susjed Miloš ispričao nam je kako je to izgledalo kad je Majske Poljane pogodio strašan potres. Sve je nazvao kataklizmom.

"Izlazim iz kuće, gledam, auto ide, sam ide, ovo se ruši, mene ruši, gledam što je... I onda sam čuo zvuk. Mama jauče unutra, ima 90 godina, ja ne mogu unutra, kad je prestalo, otišao sam po nju i iznio je van. Zovem kuma, ne javlja se... Kažem majki da idem vidjeti gdje je on... Dođem kod njega, sve zatrpano... Osam krava mu zatrpalo...", govori nam Lončar koji je prvih noći spavao u autu. Onda mu je, kao i mnogim stanovnicima Majskih Poljana i drugih stradalih sela, stigla kamp-kućica. 

Konvoji kamp-kućica i kolone volontera, ali i veliki kaos

Većinu su kamp-kućica donirali dobri ljudi. Država je osigurala tek 20-ak kontejnera. Ostali su u upotrebi zbog covida i zbog prvog potresa, ali nije utješno da bi svi ovi ljudi bili bez smještaja da iz cijele Hrvatske kao na traci nisu počele pristizati kamp-kućice, uz barem stotinjak kontejnera i kućica iz inozemstva. Teško je opisati te prizore konvoja kamp-kućica, kolona automobila i kombija punih ljudi i stvari, šlepera punih hrane, potrepština i odjeće, austrijskih i njemačkih vatrogasnih kombija punih humanitarne pomoći. Kolone su danima na cestama Banije bile nepregledne. 

Navijači su danima išli od kuće do kuće, otkopavali ruševine lopatama. Slili su se volonteri iz cijele Hrvatske, a dan nakon potresa stradale su ljude neprestano obilazili. No dojam jest da i danima nakon potresa vlada veliki kaos. Ono što možemo potvrditi jest da oni koji su ostali i u najzabačenijim selima imaju hrpice paketa vode i hrane. Većina ljudi koji su ostali na Baniji danas ima i kamp-kućicu ili neki drugi privremeni smještaj. No ima i onih koji i dalje spavaju u automobilima jer nisu uspjeli doći ni do kamp-kućice ni do kontejnera. Ljudi koji više ne mogu biti u svojim kućama, a ostali su na svom ognjištu, civilnoj se zaštiti mogu javiti samo mailom ili telefonom. Mnogi od njih nemaju nijedno. Volonteri koji ih posjete onda kamp-kućice traže preko društvenih mreža. Mnogi i dalje trebaju neku vrstu pomoći i pitanje je dobivaju li je i zna li uopće netko da je trebaju. Sve to djeluje daleko od idealnog. 

Lijepa priča iz Luščana

Jedna od ljepših priča je ona na koju smo sasvim slučajno naišli u Luščanima. Bilo je to večer nakon potresa, kada su počele pristizati prve kućice. Vidjeli smo prvi šleper koji je vozio kontejner. Slijedili smo ga. Ispostavilo se da je vozio kućicu namijenjenu Iliji Mišljenoviću iz Luščana. Naime, preko svoje građevinske tvrtke Mišljenoviću je susjed osigurao kućicu. Još jednu namijenio je drugom susjedu, a tek treću sebi. Sličnih je priča o ljudima koji su priskočili u pomoć drugima na stotine. 

"A kako ću, ne znam ni sam... Nit' kuće, nit' štale, ništa nemam", rekao nam je Ilija Mišljenović dok se sa šlepera spuštao njegov novi privremeni dom. Ostao je bez svega. Njemu se kuća urušila, a on se jedva spasio s tavana na kojem se zatekao u vrijeme potresa. Cijela jedna strana kuće više nema zidove, izgleda kao kulisa. Nitko ovdje, pa ni Ilija, ne očekuje veliku pomoć od države. "Ako država ništa ne radi za Zagreb, kako će ovdje", kaže Ilija, istovremeno nam dajući do znanja kako i ne pomišlja ići nikamo drugdje, nego da ostaje sa svojim životinjama. 

"Ne mogu, preteško je..."

Ne idu nikamo ni Risto ni Zorka Jovev. Oni su na drugom kraju Luščana. Njihovu smo kuću uslikali u srijedu navečer, a sa susjednom kućom izgledala je kao prizor iz filma strave i užasa.

Vratili smo se tri dana kasnije, nakon što smo čuli da trebaju kamp-kućicu. Kuća koju smo vidjeli još u srijedu navečer im je potpuno srušena. Iza je nešto novija kućica, ali i ta je stradala. Boje se ući u nju. Pomoć koju su dobili stoji na kućnom pragu. Urušila se i štala. 

Taman je prije potresa Zorka htjela ući u kućicu koja se srušila i nešto odnijeti, ali psi su počeli skakati po njoj. Par sekundi kasnije sve se oko nje počelo rušiti. 

"Samo nam treba neka grijana kamp-kućica jer je jako hladno", rekla nam je Zorka. Kaže da ne mogu ostaviti životinje i zbog toga ne mogu nikamo otići. "Ja imam svoju djecu i situirana sam, mogu otići kod njih, ali ne mogu napustiti životinje", rekla je. 

Inače, Zorka kaže da je poznavala Lauru Cvijić, 13-godišnju curicu koja je poginula u Petrinji, bila je iz Luščana. "Bila je tu kod mene, sjedila sa mnom tu ispred, jela kolače i pila sok. Ne mogu, preteško je", rekla je kroz suze. I 20-godišnji je Darko, koji je poginuo u Majskim Poljanama, porijeklom bio iz Luščana. 

Petrinja je neprepoznatljiva, izgleda kao da je usred rata

Strašno je stradala i Glina, ali Petrinja je gotovo neprepoznatljiva. Taj grad, u kojem je prije razornog potresa itekako bilo života, i danima nakon potresa izgleda kao da je usred rata. Potres je izbrisao neke prepoznatljive građevine i grad više nikad neće izgledati isto. 

Pritom treba reći da je u Petrinji odrađen golem posao u raščišćavanju. Već dva sata nakon potresa navijači su lopatama okopavali ruševine i zdrobljene automobile i nosili kutije s kruhom. Radili su to rame uz rame s policajcima, s kojima se inače gledaju preko nišana. Vojska je tada još stajala sa strane i promatrala. Već prva slika koju smo vidjeli na prilazu Petrinji - goleme pukotine na cesti - prestravila nas je, no nije nas mogla pripremiti na sve ono što smo vidjeli. 

Nemoguće je sve te slike izbrisati iz glave. Vrte se i noću, vraćaju se kao noćne more. Kako je tek onda ljudima koji su u potresu ostali bez ono malo svoga što su imali? Kako im je dok - u boljoj verziji iz kamp-kućice, a u lošijoj iz automobila - gledaju ruševinu što su do jučer zvali domom? 

I dalje trese

I sve to dok se još uvijek trese. Dvaput je, dok smo bili u Petrinji, jako zatreslo. Jedan od ta dva puta pripremali smo se za intervju, udarilo je 4.1 po Richteru. Oba se puta s ranjenih kuća nešto stropoštalo. I dalje nije sigurno.

Posebno se ti potresi, pa i oni mali, osjećaju u brdovitim selima i zaselcima. Trese neprestano. Pa ipak, ljudi tamo ostaju. Reći će vam da stoku ne mogu ostaviti, da čuvaju svoju djedovinu. Reći će vam svi ti ljudi koji su tu, koji se ne daju i kojima treba tako malo istu rečenicu. Reći će vam je i Miloš i drugi iz Majskih Poljana, reći će vam i Zorka iz Luščana, baš kao i jedna baka u zaselku koji djeluje kao da je na kraju svijeta i u kojem je bila samo ona, pa čak i pritom razvući smiješak: "Glavno da je glava na ramenima."

Hrvatska je napokon vidjela ove ljude i više ih ne smije zaboraviti

To je Banija i to su ljudi s Banije. Skromni, srčani, ponosni i nesalomljivi.

Hrvatska ih je napokon vidjela i više ih nikada ne smije zaboraviti.