Autorica teksta je Katerina Šimkevič, ukrajinska povjesničarka koja od ožujka 2022. živi u Zagrebu. Povijest je doktorirala na temu ratnih zločina u Jugoslaviji. Sada živi na relaciji Zagreb - Zaporižja. Na fakultetu Prava i javne administracije Zaporiškog instituta za ekonomiju i informacijske tehnologije predaje povijest i politologiju.

U noći s 9. na 10. rujna Europa je ponovno dobila podsjetnik da je rat Rusije protiv Ukrajine davno izašao iz okvira fronte. Poljska, ključna logistička baza za pomoć Kijevu, suočila se s upadima ruskih dronova, dok je u isto vrijeme Bjelorusija pripremala zajedničke vojne vježbe Zapad-2025 uz granice EU-a i NATO-a.

Galerija

Takav splet okolnosti teško je pripisati slučajnosti: riječ je o usklađenom elementu hibridnog pritiska, gdje se stvarne prijetnje kombiniraju s demonstrativnom vojnom aktivnošću kako bi se održavao konstantan okvir napetosti - od zbunjenosti civilnog stanovništva do političke nervoze u glavnim gradovima saveznika.

Dvostrana strategija Kremlja

Logika ovakvog scenarija je jednostavna: dronovi na poljskom nebu stvaraju dojam "prozračnosti" granica NATO-a, prisiljavajući saveznike na trošenje resursa za pojačanu protuzračnu obranu, dežurstva, evakuacijske protokole i popravke šteta, čak i kada nisu kritične.

U isto vrijeme, vježbe na bjeloruskim poligonima prikazuju se kao "planirane", no u informativnom prostoru imaju drugu ulogu - naglašavaju blizinu ruskih snaga i spremnost za brzu mobilizaciju radi napada na Europu. Zajedno pak djeluju kao dvokomponentna operacija Kremlja: psihološki pritisak na društvo, u kombinaciji s političkom porukom elitama da je Rusija blizu i odlučna u svojim namjerama.

Moskva teži ne toliko stjecanju vojne prednosti, koliko destabilizaciji svakodnevnog osjećaja sigurnosti unutar saveza, sijanju sumnje u pouzdanost kolektivnih jamstava te premještanju diskusije s podrške Ukrajini na unutarnje "krizne" teme.

Hrvatima dobro poznata kombinacija iz 1990-ih

Za Hrvatsku je ova kombinacija poznata iz vlastite povijesti 1990-ih godina. Jugoslavenska narodna armija često je koristila manevre kao prikrivanje stvarne pripreme za agresiju: kolone vojne tehnike kretale su se "na vježbe", a u stvarnosti to je značilo približavanje bojištima, izviđanje terena, usklađivanje logistike i testiranje informacijskih "balona".

Manevri su služili i kao politički pritisak: Hrvatska je trebala vidjeti snagu i računati s rizikom eskalacije. Današnja poveznica "dronovi i bjeloruske vježbe" ponovno vraća istu logiku, samo su instrumenti sada tehnološki sofisticiraniji.

Umjesto kolone tenkova koja prelazi rijeku, tu je roj dronova koji istovremeno prelazi informacijski prostor i granice, testirajući reakciju sustava za nadzor, protuzračne obrane, lokalnih vlasti i medija.

Bjeloruska uloga i psihološki učinak

Bjelorusija u ovom scenariju nije pasivna pozadina, već prikladan teren koji Moskvi omogućuje stratešku dubinu, a zajedničke vježbe omogućuju manevriranje ljudstvom i tehnikom, formalno ne kršeći međunarodne dogovore, ali zapravo održavajući napetost u Poljskoj, Litvi i Latviji.

Minsk na taj način preuzima ulogu multiplikatora pritiska: svaki napad dronova u leđima EU-a i svaka najavljena "planirana" vježba pojačavaju utjecaj jedno drugog, stvarajući uvjerljiv dojam stalne prijetnje koja, čini se, svakog trenutka može prijeći Rubikon.

U tom kontekstu dronovi, čak i ako su oboreni ili je šteta ograničena, djeluju kao svakodnevne probe uzbune: sirene, provjera skloništa, rasprave o sigurnosti vrtića i bolnica. Političari su prisiljeni reagirati "ovdje i sada", preraspodjeljivati proračune, kupovati dodatne radare, mijenjati zračne rute, produžavati vrijeme putovanja i osiguranje.

Kremlj jako dobro shvaća da pritisak umara ljude i smanjuje prostor za podršku Ukrajini

Iz toga proizlaze troškovi za poslovanje, logistička kašnjenja i opći nervozni informacijski okvir. Kremlj razumije da takva "svakodnevna turbulencija" postupno umara i birače i vlade, smanjujući prostor za sustavnu vanjsku podršku Ukrajini, koja je glavna, ali ne i jedina meta Moskvi.

Sa strateške točke gledanja vidimo varijaciju poznatu iz jugoslavenskog iskustva - "eskalaciju radi prisile": najprije demonstracija sile u obliku vježbi, zatim ciljani provokativni ispadi pod krinkom "incidenata", a potom prelazak crvenih linija kako bi se susjed privikao na stalnu prijetnju, a međunarodna zajednica navela na mišljenje da je "bolje smanjiti uloge i dogovoriti se".

U 1990-ima kašnjenja u reakcijama međunarodnih institucija često su dopuštala učvršćivanje agresije; danas je opklada Kremlja slična: ako se istočni bok NATO-a fokusira na gašenje "lokalnih požara", pažnje i resursa za stratešku pomoć Kijevu ostat će manje.

Potreba za zajedničkim odgovorom

Za Hrvatsku je pouka očita. Članstvo u NATO-u i EU znači da sigurnost Poljske i Litve jest i sigurnost Zagreba, jer jugoslavensko iskustvo pokazuje: ignoriranje "vježbi kao prikrivanja" neizbježno vodi većoj cijeni intervencije kasnije. Stoga je teza "to su njihovi lokalni problemi" opasna zabluda.

Naprotiv, upravo su sada potrebni koraci koji smanjuju učinkovitost hibridnog pritiska: ubrzana integracija nacionalnih protuzračnih sustava u zajedničku euroatlantsku mrežu, zajednička dežurstva i razmjena radarskih podataka, potpora europskim programima za protudronove, stvaranje rezervi kritičnih komponenti za popravak infrastrukture te jasni protokoli civilne zaštite za pogranična područja.

Dronovi i vojne vježbe nisu dva odvojena zapleta, nego ista operacija

Podcjenjivanje nevojnih elemenata također je pogrešno: dezinformacije, pravne rupe za zaobilaženje sankcija, "siva" logistika i hakerski napadi dopunjuju sliku pritiska ne manje učinkovito nego artiljerija na poligonu.

Nije manje važna ni informacijska iskrenost. Kad napadi dronovima idu paralelno s "planiranim vježbama", to nisu dva odvojena zapleta nego jedna operacija usmjerena na psihološko iscrpljivanje.

Nazivati stvari pravim imenom znači oduzeti protivniku prednost "vjerodostojnog negiranja" koju on cijeni. Isto tako valja izbjeći zamku "privikavanja na naviku": učestalost incidenata ne čini ih normom, i svaka "rutinizacija uzbuna" ide na ruku onima koji računaju na umor demokracija.

Bolje reagirati na vrijeme nego kasno i pod prisilom

Sjećanje na primjer JNA sugerira jednostavnu, ali zahtjevnu formulu: rana, vidljiva i zajednička reakcija je jeftinija od kasne i prisilne, a preventivna solidarnost je jača od reaktivne.

Za Hrvatsku to znači podržavati saveznike na istočnom boku ne samo deklaracijama, već i konkretnim mogućnostima. Na primjer, sudjelovanje u treninzima protudronske obrane, doprinos stvaranju "kišobrana" zračne sigurnosti koji pokriva praznine između nacionalnih sustava.

Što će takva "sigurnosna tkanina" biti čvršća, to će biti manje šansi za uspjeh hibridnih operacija koje pokušavaju "povlačiti niti" po jednu.

Hrvatskoj bi operacije Kremlja trebale biti prepoznatljivo upozorenje

Na kraju, dronovi nad Poljskom i vojne vježbe Zapad-2025 u Bjelorusiji ne mogu se promatrati kao slučajne točke na karti vijesti. To su linije istog obrisa. Kremlj jasno povezuje demonstraciju sile i ciljane prijetnje kako bi razvodnio osjećaj granice između mira i rata u zaleđu NATO-a. Za Hrvatsku, koja pamti kako su manevri tijekom ratova u Jugoslaviji prelazili u stvarne operacije, ovo bi trebalo biti prepoznatljivo upozorenje.

Povijest pokazuje: agresora ne obeshrabruje naivna vjera u njegovu "planiranost", nego trezveno imenovanje njegovih postupaka pravim imenom. Isto tako, agresora može obeshrabriti spremnost na zajedničko djelovanje. Takvi koraci bit će najbolji odgovor na stari scenarij, koji se danas ponavlja u novoj, dronskoj, ali do boli poznatoj formi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala