RUŠIMO HRVATSKE MITOVE Je li kralj Zvonimir stvarno prokleo nevjerne Hrvate?
FOTO: Wikipedia/Celestin Medović
HRVATSKA, kao i sve zemlje svijeta, ima neke nacionalne narative o ličnostima i događajima koji su na važan način obilježili njezinu povijest. Neki od njih pripadaju tako davnoj prošlosti, iz koje nam je ostalo toliko malo materijalnih ostataka, da priče nije objektivno lako razlučiti od stvarnosti, odnosno, od povijesnih činjenica. U nekim drugim slučajevima ne postoji politička volja da se to učini onako kako bi zahtijevala pravila struke.
Index je stoga, u suradnji s uglednim hrvatskim povjesničarima, pokrenuo serijal članaka u kojima će nastojati predstaviti analize nekih od naših najvažnijih narativa koje bi trebale pomoći da se shvati što je u njima mit, a što istina. Cilj nije negacija narativa, već preispitivanje – ponekad će historiografija potvrditi narativ, a ponekad utvrditi da je on mit ili pak nešto između.
Prvi u nizu naših tekstova bavio se Višeslavom, drugi Branimirom, treći Tomislavom, a ovaj četvrti posvetili smo legendi o Zvonimirovoj kletvi. PRIJAŠNJE TEKSTOVE PROČITAJTE OVDJE.
U sastavljanju tekstova sudjeluju dr. sc. Gordan Ravančić (slika dolje), stručnjak za srednjovjekovnu povijest s Hrvatskog instituta za povijest, koji je predstavio narative i suvremene znanstvene spoznaje, te povremeno Miljenko Hajdarović (slika sasvim dolje), profesor povijesti i sociologije u Srednjoj školi Čakovec, urednik Hrvatskog povijesnog portala, član radne skupine koja je radila na kurikularnoj reformi, koji nam je uglavnom pomogao s predstavljanjem onoga što se danas uči u školama.
Za čitatelje koji nemaju strpljenja pročitati cijeli tekst, masnim slovima izdvojit ćemo uvriježeni narativ o svakoj ličnosti te neki sažeti zaključak.
Legenda se uči bolje od činjenica
Hajdarović kaže da je legenda o kletvi kralja Zvonimira još uvijek sastavni dio udžbenika koji se nalaze na klupama naših učenika. Način njezine prezentacije je različit. Dio udžbenika taj tekst sadrži u osnovnom tekstu dok ga neki imaju izdvojeno i kao poseban izvor. Premda je kod nekih istaknuto da se radi o legendi ili o priči, tome se ne posvećuje pažnja premda je dobar materijal za učenje povjesničarskih vještina i kritičkog promišljanja. Legenda se kao simpatična pričica doista pretvorila u svojevrsni poznati mit iz nacionalne povijesti i prava je šteta što ga u školama ne iskorištavamo na bolji način. Učenici takve priče redovito zapamte brže od npr. činjenica koje pokazuju kakav je Zvonimir bio vladar. Ukoliko nastavnici još malo podrže takav narativ, lako je oblikovati ideju da smo mi Hrvati stvarno bili prokleti da imamo tuđe vladare jer smo se ogriješili o kršćanstvo. Te smo se onda stoljećima, u ime pokore, kao 'predziđe kršćanstva' borili protiv nevjernika s Istoka. Možemo se samo nadati da će eventualno novi kurikulum, i shodno tome novi udžbenici, koristiti nacionalne mitove za razvoj kritičkog mišljenja.
Zvonimirov dolazak na vlast
Ravančić kaže da u hrvatskom javnom prostoru i usmenoj tradiciji postoji fama o tisućljetnom prokletstvu nevirnih Hrvata koje je na nas bacio kralj Zvonimir zbog sramotnog i mučkog ubojstva na Kosovom polju u blizini Knina. No iako ova legenda daje jednostavno objašnjenje zašto dugi niz stoljeća hrvatski narod nije imao vladara „svoje krvi“, u stvarnosti za nju nema neke historiografske potpore.
Kralj Dmitar Zvonimir bio je zasigurno jedan od najznačajnijih hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara, uz čiju vladavinu je vezan nastanak niz važnih kulturno-povijesnih spomenika, koji je poticao glagoljašku kulturu, o čemu svjedoči i natpis na znamenitoj Bašćanskoj ploči, i čija je politika dovela ranosrednjovjekovno Hrvatsko Kraljevstvo do njegova vrhunca. Vrijeme njegove vladavine smješta se u zadnju četvrt 11. stoljeća, od 1075. do 1089. godine. Prije no što je postao hrvatskim kraljem, obnašao je dužnost slavonskog bana u vrijeme vladavine kralja Petra Krešimira IV. U to vrijeme Zvonimir je razvio i značajnu međunarodnu aktivnost jer, kako svjedoči izvor iz 14. stoljeća poznat kao Bečka ilustrirana kronika, Zvonimir se uspješno uključio u ugarske dinastičke sukobe i ratovao protiv markgrofa Urlicha na prostorima Dalmatinske marke; osim toga, i njegov brak s ugarskom princezom rezultat je njegova (međunarodna) ugleda.
Zvonimirov dolazak na prijestolje pomalo je obavijen „velom tajne“ jer ni njegovo podrijetlo nije pouzdano potvrđeno sačuvanim povijesnim vrelima. Naime, dio historiografije predmnijeva da je Zvonimir bio odvjetak takozvanih Svetoslavića koji su potekli od Svetoslava Suronje, jednog od trojice sinova kralja Stjepana Držislava. Drugi dio drži da je Zvonimir (kao i Branimir) bio nama nepoznata podrijetla (moguće iz Karina kako sugeriraju neki bitno kasniji izvori – Catalogus ducem et regum Dalmatiae et Croatiae), ali svakako odvjetak nekog od moćnih hrvatskih rodova, što mu je priskrbilo s jedne strane bansku čast, a s druge ugled da se oženi ugarskom princezom Jelenom (Lijepom), sestrom ugarskog kralja Ladislava (Svetog). U svakom slučaju, nakon pomalo misterioznog nestanka kralja Petra Krešimira IV. s povijesne scene, Zvonimir se 1075. kruni za hrvatskog kralja u crkvi Sv. Petra i Mojsija kod Solina. Krunidbu vrši – ni više ni manje – papinski legat Gebizon, o čemu jasno svjedoči tzv. Zvonimirova zavjernica.
Priča o ubojstvu i kletvi
Legenda govori kako je kralj Zvonimir, na poziv pape u križarski rat, sazvao sabor na kojem je iznio tu ideju. Ali Hrvati, nevoljki ići u daleki i neizvjesni pohod preko mora, pobune se i ubiju svog kralja na tom saboru, a umirući kralj tad izreče kletvu „Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!“
No iako je pitanje Zvonimirove krunidbe više ili manje jasno i nedvojbeno unutar naše historiografije, ali i u javnom prostoru, još uvijek postoje dvojbe oko okončanja njegove vladavine. Naime, dok (veći) dio historiografskih krugova zagovara interpretaciju da je kralj Zvonimir umro prirodnom smrću, dio povjesničara i javnosti opredjeljuje se za legendarno ubojstvo na Kosovu polju kod Knina. Legenda govori kako je kralj Zvonimir, na poziv pape u križarski rat, sazvao sabor na kojem je iznio tu ideju. Ali Hrvati, nevoljki ići u daleki i neizvjesni pohod preko mora, pobune se i ubiju svog kralja na tom saboru, a umirući kralj tad izreče kletvu „Da Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!“ Ovakva pojednostavljena interpretacija nudi jednostavno (iako nadnaravno) objašnjenje zašto su na čelu Hrvatske dugi niz stoljeća bili vladari stranih dinastija (ali i otvara prostor za različite mitomanije i spekuliranja o narodnoj/nacionalnoj žrtvi, prokletstvu i iznalaženju „puta“ u „bolju budućnost“).
Ipak, zagledamo li se malo bolje u sačuvane izvore koji izravno ili neizravno govore o kralju Dmitru Zvonimiru i njegovu vremenu, jasno se može uočiti da oni najstariji, i po svom vremenu nastanka najbliži razdoblju Zvonimirove vladavine, ne spominju ništa o nasilnoj smrti kralja. Štoviše, poznavajući (važeću) kronologiju hrvatskih ranosrednjovjekovnih vladara može se pouzdano tvrditi da Zvonimir nije bio posljednji hrvatski kralj „narodne krvi“. Naime, u sačuvanim izvorima kralj Zvonimir se posljednji put spominje u jednoj ispravi iz 1087. godine (potvrdnica povlastica samostanu sv. Marije u Zadru), a već 1089. (novi) kralj Stjepan II. u svojoj potvrdnici darovnice splitskim benediktinkama navodi da je njegov prethodnik, kralj Zvonimir, nedavno umro (nuper rege defuncto Suinimiro). Da je Zvonimir uistinu bio nasilno umoren, nema sumnje da bi se taj podatak naveo i u ovoj ispravi jer nasilna smrt ili ubojstvo kralja je i za srednjovjekovne pojmove posve nesvakidašnji događaj (pri tome svakako valja imati na umu da, iako je ova isprava svakako formalni falsifikat, ne bi se trebalo sumnjati u istinitost njezina sadržaja). Jednako tako, poziv pape Urbana II. za okupljanje vojski za pohod u Svetu Zemlju dogodio se tek 1095. godine, dakle, kada je kralj Zvonimir zasigurno već neko vrijeme bio mrtav.
Ovdje uistinu nema prostora detaljno ulaziti u analizu svakog od sačuvanih izvora koji se mogu rabiti u raspravi o načinu smrti kralja Zvonimira, stoga bi valjalo zadržati se samo na onim najrječitijim i najsadržajnijim. Tako, poput već navedene povelje Stjepana II., niti poznata Bašćanska ploča, koja nastaje nakon smrti kralja Zvonimira, ništa ne govori o njegovoj nasilnoj smrti. Niti isprave iz 12. stoljeća, kojima su vladari dinastije Arpadovića potvrđivali Zvonimirova darovanja različitim primateljima, ničim ne daju naslutiti da je Zvonimir bio ubijen. Jednako tako, ni kronika splitskog arhiđakona Tome (Historia Salonitana), nastala u drugoj polovici 13. stoljeća, ne sadrži podatak o njegovoj nasilnoj smrti. Naprotiv, u 17. poglavlju svog djela Toma eksplicitno kaže „u to je vrijeme preminuo kralj Zvonimir …“, a slične vijesti (tj. izostanak podatka o nasilnoj smrti) donose i neki izvori s polovice 14. stoljeća.
S druge strane, kao što je već rečeno, prve zapise o nasilnoj smrti hrvatskog kralja možemo pronaći tek u izvorima čije je vrijeme nastanka bitno kasnije i udaljenije od vremena vladavine (i smrti) kralja Dmitra Zvonimira. Vjerojatno „najstariji“ među njima je hrvatska redakcija Ljetopisa popa Dukljanina, nastala negdje prije 16. stoljeća. Naime, hrvatskom prijevodu prvih 23 poglavlja Dukljaninova ljetopisa nepoznati je prevodilac dodao i legendu o nasilnoj smrti kralja Zvonimira, koja inače nije sadržana u originalnom latinskom izvorniku nastalom u 12. stoljeću. Nadalje, još jedna srednjovjekovna kroničarska prerada – Historia salonitana maior, u danas sačuvanom obliku nastala negdje u razdoblju između 14. i 16. stoljeća – donosi podatak o nasilnoj smrti i ubojstvu kralja Zvonimira, čiju je smrt nakon toga u ratu osvetio njegov šurjak ugarski kralj (V)Ladislav. Slično tome, i ugarsko-poljska kronika (za sad nepoznatog autora i nepoznatog točnog vremena nastanka) donosi vijest o ubojstvu hrvatskog kralja, ali umjesto Zvonimira, ova kronika govori o kralju Kazimiru kojeg su ubili nevjerni podanici, a kojeg je potom osvetio kralj Akvila (Atila) ubivši nevjerne Slavene i Hrvate. Jednako tako i anonimna splitska kronika, Chronicom breve Regni Croatiae Ivana Tomašića te već spomenuti Catalogus ducem et regum Dalmatiae et Croatiae (svi iz druge polovice 16. stoljeća ili čak iz kasnijih razdoblja) donose priču o Zvonimirovoj nasilnoj smrti, nadopunjujući je (vjerojatno) narodnom predajom i sve detaljnijim podacima poput imena ubojice ili čak točnog datuma ubojstva i lokacije ukopa.
Nažalost, ove podatke do sad provedena arheološka istraživanja – koja je velikim dijelom provodio naš poznati arheolog Stipe Gunjača – nisu iznjedrila rezultate dostatne za potvrdu navedene legende, iako je na današnjem lokalitetu Biskupija (kod Knina) uistinu pronađen prostor koji bi mogao odgovarati lokalitetu „pet crikvah v Kosovi“, a koji se spominje u dijelu izvora kao mjesto ubojstva kralja. S druge strane, najveći dio povjesničara koji se bavio ovim pitanjem – kao što je i za pretpostaviti – temeljem analize gore navedene izvorne građe opredijelio se za interpretaciju nenasilne smrti kralja Zvonimira, smatrajući priču o ubojstvu legendom koja nastaje negdje tijekom 14. stoljeća. Razlozi zašto legenda nastaje baš u ovom razdoblju (ili možda i nešto kasnije) još uvijek su predmet žive historiografske rasprave, no u osnovi mogu se svesti na pitanje velikih društvenih i političkih promjena koje je na naše prostore donijela kraljevska politika dinastije Anžuvinaca i kasniji dugotrajni rat (tzv. Protudvorski pokret) koji je uključivao i stvarno ubojstvo jednog kralja (Karlo Drački) te potrebu stvaranja jednostavnog objašnjenja zašto se ratni sukobi i nemiri u Kraljevstvu nikako ne smiruju dugi niz godina.
Sama legenda, osim motiva mučkog ubojstva dobrog vladara, unutar sebe svakako sadrži nekoliko zanimljivih slojeva (narodni sabor, križarski rat, nevjerni narod, gubitak samostalnosti itd.) od kojih svaki ponaosob zahtijeva posebnu raščlambu za koje ovdje uistinu nema prostora, niti su nužne za razumijevanje da se tu doista radi o legendi, a ne opisu stvarnog povijesnog događaja. Međutim, važno je primijetiti da je ova legenda jedna od rijetkih izvorno srednjovjekovnih legendi nastalih na hrvatskom prostoru sačuvanih do današnjih dana te nikako nije plod romantičarske historiografije, kao što često zna biti slučaj u interpretaciji povijesnih razdoblja za koje nam je ostalo sačuvano vrlo malo izvornih podataka.
Zaključak
Najveći dio povjesničara koji se bavio ovim pitanjem opredijelio se za interpretaciju nenasilne smrti kralja Zvonimira, smatrajući priču o ubojstvu legendom koja nastaje negdje tijekom 14. stoljeća. Razlozi zašto legenda nastaje baš u 14. stoljeću još uvijek su predmet žive historiografske rasprave, no u osnovi mogu se svesti na pitanje velikih društvenih i političkih promjena koje je na naše prostore donijela kraljevska politika dinastije Anžuvinaca i kasniji dugotrajni rat, koji je uključivao i stvarno ubojstvo jednog kralja (Karlo Drački). Naposljetku, važno je primijetiti da je ova legenda jedna od rijetkih izvorno srednjovjekovnih legendi nastalih na hrvatskom prostoru sačuvanih do današnjih dana te nikako nije plod romantičarske historiografije, kao što često zna biti slučaj u interpretaciji povijesnih razdoblja za koje nam je ostalo sačuvano vrlo malo izvornih podataka.