SABLJOROGI oriks, antilopa koja je nekoć izumrla u divljini, vraćena je u svoje prirodno stanište zahvaljujući uzgoju u zatočeništvu. Konzervatori se sada nadaju da bi njezin povratak mogao pomoći u usporavanju širenja Sahare.

Priča o ovom eksperimentu započela je u proljeće 2012., kada su Marie Petretto i John Newby stigli u središnji Čad sa zadatkom da procijene ogroman, otvoren krajolik iz perspektive same antilope, piše BBC. Njihovo odredište bio je Rezervat faune Ouadi Rimé-Ouadi Achim, zaštićeno područje na rubu Sahare koje je veće od Irske.

Iako pridošlice često pretpostave da je "to samo pustinja", tim ekologa ubrzo je dokumentirao prostrane sahelske savane i šumovite klance. "U početku se pustinja i suha područja čine vrlo ravnim i homogenim", kaže Petretto, biologinja i veterinarka za divlje životinje. "Kada počnete istraživati, shvatite koliko su nevjerojatno raznoliki", dodala je.

Ovo bi bio tek šesti sisavac vraćen zahvaljujući uzgoju u zatočeništvu

Petretto se prisjeća prizora gotovo stotinu gazela koje su jurile pored njihovog kamiona i rijetkih skupina akacija punih supova. Ta stabla, objašnjava, djeluju poput "suncobrana na plaži", pružajući utočište divljim životinjama u krajoliku gdje temperature mogu doseći i 50 °C.

Riječne doline, poznate kao vadi, ožive tijekom sezonskih kiša i zadržavaju vlagu tijekom sušnijih mjeseci, podržavajući biljke poput divlje gorke dinje. Svi ti znakovi ulijevali su im povjerenje da bi ovo moglo biti idealno mjesto za povratak vrste koja je iz divljine nestala osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Okoliš je bio savršen za sabljorogog oriksa, visoku antilopu nazvanu po dugim, elegantnim rogovima koji se savijaju unatrag poput zakrivljenog mača. Ako plan uspije, oriks će postati tek šesti veliki sisavac proglašen izumrlim u divljini koji je vraćen zahvaljujući uzgoju u zatočeništvu.

"Vodim svojevrstan Tinder za antilope"

Unatoč tome što su nekoć nastanjivali područje od Nila do Atlantika, sabljorogi oriksi posljednji put su viđeni u divljini osamdesetih godina u Čadu i Nigeru. Dolazak vozila i automatskog oružja doveo je do njihovog brzog nestanka. "Velik dio razloga zašto su izumrli u divljini je taj što su vrlo ukusni", kaže znanstvenik, dodajući da je "njihova čvrsta koža izvrsne kvalitete".

Od šezdesetih godina prošlog stoljeća, mala skupina oriksa premještana je po zoološkim vrtovima, a čuvari su sprječavali parenje u srodstvu. Marwell vodi matičnu knjigu sabljorogog oriksa, svojevrsni, kako kaže, Tinder za ugrožene vrste.

"Ako se životinja rodi, pojavi se u mom sustavu i znam tko su joj roditelji i odakle dolaze", kaže Sophie Whitemore, međunarodna voditeljica matične knjige. Danas knjiga broji 3295 životinja u 182 institucije, čuvajući genetsku raznolikost ključnu za oporavak vrste.

"Ovo je bio idealan kandidat za ponovno uvođenje u divljinu"

Još dok su posljednji oriksi nestajali iz divljine, organizacija Marwell Wildlife ih je počela vraćati u zemlje gdje su nekoć živjeli. Godine 1985. malo krdo od 10 oriksa pušteno je u Nacionalni park Bou Hedma u Tunisu, osam desetljeća nakon što su nestali.

"Nitko nije znao hoće li uspjeti", kaže znanstvenik. "Moglo je sve poći po zlu. A oni su pustili ove osam mjeseci stare orikse u ograđeno područje i oni su se jednostavno snašli", dodao je. Slijedili su i drugi parkovi u Tunisu i Maroku.

Sabljorogi oriks bio je idealan kandidat za ponovno uvođenje jer njegov nestanak nije prvenstveno uzrokovan gubitkom staništa. Od 84 vrste klasificirane kao izumrle u divljini, mnoge se vjerojatno neće vratiti jer je njihovo stanište "gotovo nestalo, ili je potpuno nestalo", objašnjava Gilbert. No, golema područja Sahela i dalje su dostupna.

"Oni su ključna ekološka komponenta otpornosti ekosustava"

"Oriksi jedu mahune, travu i bilje s drveća. One prolaze kroz njihov probavni trakt i talože se drugdje s korisnom količinom gnoja za gnojenje", dodaju znanstvenici. Nedavna studija pokazala je da sjemenke akacije koje je pojeo srodni arapski oriks imaju 250 puta veću vjerojatnost da će proklijati.

Mogu li oriksi time zaustaviti pustinju? Stručnjaci kažu da to ovisi o mnogim čimbenicima, uključujući klimatske promjene, ali njihov povratak može samo pomoći. "Oni su ključna ekološka komponenta otpornosti ekosustava", ističe Gilbert.

Do danas je pušteno 347 oriksa, a procjenjuje se da ih u Čadu sada slobodno luta između 550 i 600. Kao rezultat toga, vrsta je u prosincu 2023. na IUCN-ovom Crvenom popisu preklasificirana iz "izumrle u divljini" u "ugroženu". Valja napomenuti da iza svakog puštanja stoje godine truda.

"Dalje sve ovisi o ljudima"

"Posebni su trenuci kada ih puštaju iz sanduka", kaže Phil Robbins iz Marwella. "To je upečatljiva slika, ali mislim da ljudi vjerojatno zaboravljaju cijelu pozadinsku priču", dodao je. Newby upozorava da posao puštanjem nije gotov. Oriksi su odradili svoj dio, ali njihov dugoročni opstanak ovisit će o lokalnim zajednicama i njihovoj sposobnosti da prihvate divlje životinje.

"Prva faza operacije bila je uspješna. Vratili smo životinje u divljinu, razmnožavaju se, prilično su sigurne. Ali to je početak. To je vrh ledenog brijega. Ostalo ovisi o ljudskom ponašanju", zaključio je Newby.