NOVI film Jakova Sedlara Bilo jednom u Hrvatskoj, u kojemu osramoćeni oskarovac Kevin Spacey glumi Franju Tuđmana, večeras je imao svoju premijeru u prepunoj Cinestarovoj dvorani 7 u Branimirovoj ulici.

>> Na premijeru Sedlarovog filma u kojem Spacey glumi Tuđmana stigli Rojs, Dikan...

Nakon što sam odgledao film odmah sam dobio pitanje od kolege: "Je li teški treš?" Odgovorih: "Tipični Sedlar. Treš, ali imao je i gorih."

Jedan od koherentnijih Sedlarovih uradaka

I doista, Bilo jednom u Hrvatskoj se može ubrojiti među koherentnije uratke iz golemoga Sedlarova opusa, nastaloga beskrajnim štancanjem i recikliranjem nacionalističkoj desnici dragih tema. 

Riječ je o igrano-dokumentarnom filmu koji u 80 minuta pokušava gledateljima ispričati priču o nastanku Republike Hrvatske i ulozi Franje Tuđmana u svemu tome, što se uspijeva na relativno prohodan način. Naravno, kako su hrvatska povijest i Tuđman u filmu prikazani ne bi progutao ni pas s maslom, ali su na premijeri prisutni HDZ-ovci i Tuđmanovi štovatelji, naravno, bili oduševljeni.

Scenarij filma potpisuju Hrvoje Hitrec, koji je dosad naštancao desetke sličnih, i Dominik Sedlar, redateljev sin. Hrvatska je povijest prikazana romantizirano, kao u nekoj slikovnici za djecu.

Romantizirana i falsificirana hrvatska povijest

Hrvate se mitologizira kao nepokoreni ratnički narod pa se ističe kao veliki uspjeh što Otomansko Carstvo nije nikad osvojilo Zagreb, ali jest Budimpeštu. Doista, zašto Turci nisu išli na Zagreb, a jesu na Peštu i Beč? Da nije zato što su to u tom trenutku bili važni gradovi, dok Zagreb nije? Ili su se plašili hrvatskih ratnika? Moguće je da ćemo odgovore saznati u nekom sljedećem Sedlarovom uratku.

Kontradiktorno falsificiranje hrvatske povijesti je naročito očito kada je riječ o vremenu Drugog svjetskog rata. Sedlar nas prvo uvjerava da je cijeli hrvatski narod bio za NDH, a kasnije nam objašnjava da nema kolektivne krivnje. Ustaše su oprani od genocida nad Srbima, Jasenovac se ne spominje, a Holokaust nad Židovima se isporučuje nacistima na račun.

Potrebne su posebne vratolomije da se iz takve perspektive objasni Tuđmanovo sudjelovanje u partizanima i uspon do generalskog čina u JNA, pa se objašnjava da je mladog Franju zapravo privukao program Komunističke partije Jugoslavije odnosno Hrvatske, koji je obećavao demokraciju i nacionalno samoodređenje. Čak se i navodi kako se Tuđman već 1941. borio protiv, kako kažu, jugounitarizma. I onda je tu borbu nastavio još 15 godina u Beogradu, je li.

Naraciju koju su napisali Hitrec i Sedlar mlađi nadopunjavaju brojne arhivske snimke - to je dokumentarni dio - i monolozi Kevina Spaceyja u ulozi Tuđmana - to je, uvjetno rečeno, igrani dio ovog filma.

Spacey se trudi u ulozi Tuđmana

Spacey zapravo i nije loš kao Tuđman. On je u osnovi najbolji dio filma. Imao je težak zadatak: na engleskom jeziku izgovarati Tuđmanove verbalne kobasice iz njegovih poznatijih govora te tome dati određene strasti, a bez ikakvog jasnijeg konteksta. Naime, Sedlar je Spaceyja odveo na četiri-pet lokacija u Zagrebu i okolici i tamo ga nafurao da recitira Tuđmanove govore. Tako vidimo Spaceyja na Oltaru domovine kako govori opet nešto o "vječnoj Hrvatskoj", pa je onda malo na Glavnom kolodvoru na kojemu je rekreirao Tuđmanov zloglasni rasistički govor o Srbima iz Knina 1995. Sedlar u montaži kombinira Tuđmanove i Spaceyjeve izvedbe istih tekstova i Tuđman često mnogo bolje zvuči kad ga izgovara Spacey nego kad to čini on sam. Sve zajedno nema previše smisla, ali nije zbunjujuće, što je za Sedlarove standarde značajan uspjeh.

Može se reći da je Spacey dosad najbolji Tuđman kojeg smo imali priliku vidjeti. Bolji je definitivno od Dražena Kühna. No, Tuđman je posthumno doživio da još jednom ispadne farsičan u odnosu na svojeg idola Tita. Njega je mnogo bolje glumio svojedobno Richard Burton, i to dok je bio na vrhuncu popularnosti, u partizanskom spektaklu Sutjeska. Jadni Franjo je dobio odbačenog zlostavljača Spaceyja u uratku žnj kategorije.

Tuđmanovi obožavatelji aplaudirali dolasku optuženog zlostavljača u Hrvatsku

Naravno, tu je i svjetskoj javnosti poznata činjenica o tome zašto je Kevin Spacey postao persona non grata u Hollywoodu. U filmskoj industriji uopće. Čovjek je od više ljudi uvjerljivo optužen za seksualno zlostavljanje, nitko s njime ne želi raditi pa je onda i postojala mogućnost da Spacey završi kao mamac u još jednom Sedlarovom domoljubnom uratku.

Ipak, bilo je, blago rečeno, bizarno gledati kako cijela dvorana domoljuba, katolika, nacionalista, HDZ-ovaca i desničara aplaudira Spaceyju, praveći se da ne zna što mu se stavlja na teret. Dapače, nakon projekcije je Sedlar obećao da će Spacey ovog ljeta ponovno doći u Hrvatsku, što je od desničarske ekipe u publici izmamilo još jedan pljesak. Valjda mu neće slati svoje sinove na nekakav glumački seminar.

U filmu se tvrdi da je Tuđman od RH napravio jednu od najrazvijenijih država srednje Europe

Kao sugovornici u dokumentarnom dijelu filma mogu se vidjeti npr. njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher, talijanski predsjednik Francesco Cossiga, turski predsjednik Sulejman Demirel.

U pitanju su većinom arhivske snimke HTV-a, tako da tu ne čujemo ništa novo, ali donekle dodaje kontekst. Tuđmana se, naravno, cijelo vrijeme ušminkava, a najluđa tvrdnja koju možemo čuti u filmu je kako je Franjo gospodarski preporodio Hrvatsku i učinio je "jednom od najrazvijenijih država srednje Europe".

Sedlar nakon projekcije žicao novac

Sedlar ne bi bio Sedlar da nakon projekcije filma nije žicao novac od publike. Optužio je ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek zbog toga što je tri puta odbijen na natječaju HAVC-a te ju je usporedio sa Stipom Šuvarom. Nehotična pohvala za ministricu.

Bilo kako bilo, Sedlar je ustvrdio da duguje novac za kolor-korekciju filma i da zbog toga film ne može ići u širu distribuciju pa je od publike zatražio da mu daje pare. Nema sumnje da će ih dobiti, zna on kako treba s tom ekipom, muze ih već uspješno desetljećima, a zauzvrat proizvodi uratke domoljubne tematike koji su toliko loši da su uvreda domoljublju sami po sebi. 

Sedlar, Tuđman i Tuđmanovi štovatelji se, na kraju dana, međusobno zaslužuju. Utoliko je Bilo jednom u Hrvatskoj uspješno ostvarenje. 

To je film koji zna za koju i kakvu je publiku rađen. Za publiku bez etičkih i umjetničkih kriterija koja istovremeno obožava Tuđmana i koja nema problem s Kevinom Spaceyjem. Trebalo je naći presjek dva skupa koja se po tome poklapaju i Sedlaru se mora čestitati što je uspio o tome. Bilo jednom u Hrvatskoj!