U OŽUJKU ove godine posjetio sam Sachsenhausen, nekadašnji nacistički koncentracioni logor, 40-tak kilometara udaljen od Berlina, danas preuređen u potresni muzejski prostor. Nakon višesatnog svjedočenja užasima kojima su bili izloženi obilježeni pripadnici ljudske vrste, sorte koju je prema vladajućim zakonima i drugim aktima tadašnje pravne države valjalo odstraniti (samo u Sachsenhausenu je ubijeno oko sto tisuća ljudi), supruga i ja zatekli smo se na željezničkom kolodvoru u Oranienburgu, obližnjem gradiću, čekajući vlak za Berlin. Stanicu je zapravo činio golemi betonski plato pod otvorenim nebom, površine jednog i pol nogometnog igrališta, a kako je bilo jako hladno - temperatura se kretala oko nule - prostor se doimao kao nepregledna siva pustoš, stopljena s oblacima u gornjoj etaži, uz nekoliko zgurenih prilika koje su se jedva nazirale u daljini.

Nismo ni nekoliko minuta cupkali u polusmrznutom stanju na željezničkom kolodvoru u Oranienburgu, kada su nam s leđa prišla dva uniformirana i naoružana grmalja, urlajući nešto na meni nerazumljivom jeziku, mašući odgojnim palicama, da bih nakon početnoga šoka razumio kako su uzrok njihova bijesa zapaljene cigarete u našim rukama. Naravno da sam odmah iskoristio statusne prednosti glupoga stranca i svoje bogato neznanje njemačkog ("Niks ferštenzi, niks ferštenzi!"), a na matičnome jeziku promrmljao im kratku basnu o mamici i psiću, sve uz zbunjeni osmijeh i slijeganje ramenima. Odlučno su pokazali udesno - tamo je prostor rezerviran za pušače, stoko, osamdesetak metara dalje, kod one grupice zgurenih barbara.

Pokunjeno smo odšetali do lokacije gdje je legaliziran porok, dočekani suučesničkim pogledima maloga pušačkog bratstva, a onda uočili taj jedinstveni otisak pravne države u suvremenoj arhitekturi - prostor za pušače ustvari je žutom bojom ofarbani kvadrat na betonu, metar i pol sa metar i pol: zapaliti smiješ samo ako stojiš unutar njega, na istom nepreglednom i potpuno praznom platou, pod istim olovnosivim nebom. Još pod dojmom sugestivnih muzejskih sadržaja Sachsenhausena, a ohrabren i novom zapaljenom cigaretom, pustio sam zlobi na volju. "Vidiš kako se žuta zvijezda civilizirala u kvadrat", kazao sam supruzi kojoj, za vraga, nije bilo do zezanja. Primjedba je bila krajnje neumjesna, jasno, jer smo se ustvari osjećali prilično dobro, skupina nas odanih vlastitim slabostima, zbijeni na golemoj betonskoj pisti tako da su nam se obrazi skoro dodirivali, posuđujući jedni drugima dim, razmjenjujući osmijehe pune sućuti i međusobnog razumijevanja: Moša, Golda, David, Simon, Heni i ja...

Histerične antipušačke kampanje su floskule u službi kulta arijevske rase

Ako će poneki čitatelj iz gornje epizode zaključiti kako ideologija zdravlja, kada pređe u državnu nadležnost, baštini onu vrstu impulsa kakvu je koristio nacizam, to je problem njegove interpretacije koji se mene ni malo ne tiče. Stavim li na papir zapažanje da su histerične antipušačke kampanje - uz prateće pojave poput radikalnih dijeta, krema protiv strija, polivalentnih teretana ili plastične kirurgije - floskule u službi kulta arijevske rase, oličene u idealno građenom Čovjeku Zapada, pa čitatelj to uzme zdravo za gotovo, to je stvar njegova uvida s kojim autor ne može imati ništa. Moje je da pišem, a konzumenti teksta snose punu odgovornost za ono što čitaju.

Tu logiku posudio sam upravo iz državnih praksi kojima se tobože nastoji iskorijeniti pušenje kao suvremena društvena kuga: za razliku od suzbijanja upotrebe droga, recimo, gdje su pravnim aktima predviđene najstrože kazne za proizvođače i distributere, zakoni protiv pušenja predviđaju sankcije isključivo za korisnike. Proizvodnja cigareta je legalna, prodaja također, a upotreba strogo ograničena, uz drakonske kazne za prekršitelje. Taj komad hipokrizije razotkriva opscenu narav "bitke za zdravlje", jer se "neprijatelj" ne prepoznaje u uzročniku bolesti, već u dijelu stanovništva, i to onom što je unaprijed proglašen bolesnim. Naime - zabrani li se uzrok, mogli bi nestati i milijunski porezni dobitci.

Pritom nemam u vidu situacije kada pušači "truju" nepušače, koje zaista valja spriječiti (premda ne bi bilo loše prestati s mistifikacijama i zavesti jednaki tretman u svim profitnim granama krupnog kapitala, jer jedan automobil koji projuri kroz centar grada ispusti valjda više otrovnih plinova nego stotinu pušača u mjesec dana), nego navadu da se pušače nasilnim mjerama zaštiti od njih samih, da im se onemogući ispijanje kave u "pušačkom" kafiću (makar takav bio jedan od njih deset), ili zastrašuje i ponižava masno otisnutim uvredama na kutijama cigareta - "Pušenje ubija", "Pušenjem ozbiljno štetite sebi i drugima oko vas", "Pušenjem ugrožavate zdravlje svojih potomaka", što u prijevodu znači "Ti si nula od čovjeka", "Ti si trovač i ubojica", "Ti si obično ljudsko smeće"... - da ih se, ukratko, ekskomunicira iz asortimana poželjnih pripadnika društva, kao što su vjerski fundamentalisti ekskomunicirali samoubojice.

Nije li onda osnovano pomisliti da zdušnost s kojom "zdrave snage" primjenjuju represivne mjere i koriste jezik mržnje protiv pušača zapravo nema za cilj doista suzbiti pošast, nego omogućiti nesputano iživljavanje nad izabranim dijelom populacije, zarad uvježbavanja totalitarne kontrole koja će sutra možda poslužiti i u druge svrhe? Jer "zdravlje", kao univerzalna izlika, ionako je postalo religijska kategorija, nepodesno da zadrži svojstva privatne svojine, pa se pušač na Zapadu odavno osjeća poput nevjernika u Iranu ili katoličkoj Hrvatskoj.

Pušači su službeno verificirana omražena skupina u društvima koja više ne toleriraju službeno postojanje omraženih skupina. Pušači su drugi i drugačiji koje možemo nesmiljeno gaziti da bismo, kao zdravo društvo, ostvarivali skladan suživot sa svim vrstama drugih i drugačijih. Pušač je netko koga smiješ po svim zakonskim osnovama vrijeđati, ponižavati, maltretirati i degradirati, a da se zbog toga ne osjećaš kao fanatični tiranin ili rasistički gad.

Srećom, članove cigaretnog bratstva to neće spriječiti da se s užitkom sprže u ambijentu divnog gubitništva. Kao što piše Claudio Battistelli, talijanski esejist i pušač, u pamfletu pod naslovom "Za ljudska prava poročnih": "Pušači, odavno zgurani u globalni obor prokazanih, već se godinama pripremaju za budući život u potpunoj ilegali, i svijest o tom predstojećem izgnanstvu iz regularnog dijela ljudskog roda čeliči im duh, kroti taštinu i hrabri da prihvate sudbinu margine s fatalističkom smirenošću. Borba će biti nemilosrdna, ali ćemo je sigurno izgubiti. Zato što znamo da ćemo je izgubiti, nikad se nećemo dobrovoljno predati."

Battistelli, kao i nekoliko parola u pasusu iznad njega, trebali su mi zato da bih izrekao onu zadnju: Pobornici stroge zabrane pušenja, individue koje iskazuju najviše brige za zdravlje i zaštitu ljudskih života, spadaju u opasna dvonožna bića, jer ih rukovodi nekontrolirana ljubav prema despociji, pa čak i zločinima.

Zločinima?

Dobro, to je znak da s globalnog terena, gdje se bruse velike strategije, prelazimo na onaj lokalni, gdje se bruse noževi...

Lik koji je inaugurirao spomenuti zakon, stojeći čvrsto na braniku zaštite ljudskih života, zove se Darko Milinović

Ukratko, najebali smo. U Hrvatskoj je od 1. svibnja na snazi Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda, jedan od najrigidnijih u Europi, pa je njime - za razliku, na primjer, od prakse u Austriji ili Španjolskoj - pušenje zabranjeno u svim restoranima i kafićima, bez iznimki, bez mogućnosti separiranih utočišta ili "ekskluzivno pušačkih" lokala, o drugim javnim prostorima i radnim pogonima da se i ne govori, uz novčane sankcije za prekršitelje čija je visina adekvatna smrtnoj kazni. Rezultati su nakon mjesec dana ravni katastrofi: 16 tisuća ugostitelja bilježi prosječni pad prihoda od preko 50 posto, lokali se masovno zatvaraju, tisuće konobara čekaju otkaze, jedino prodaja cigareta ne opada...

Lik koji je inaugurirao spomenuti zakon, stojeći čvrsto na braniku zaštite ljudskih života, zove se Darko Milinović i obnaša dužnost ministra zdravstva. Dotični sve vrijeme ponavlja mantru kako je "u Hrvatskoj od bolesti izravno povezanih s posljedicama pušenja umrla 41 osoba", ne navodeći o kojem je razdoblju riječ, niti o kakvim se bolestima radi, a niti je li prosječna dob upokojenih možda viša od 80 godina. Na upit o krahu ugostiteljskog sektora odgovorio je kategoričnošću uvjerenog humanista: "Ako ćemo vagati na ovakav način, između pet konobara bez posla ili 40 osoba koje su umrle, ja sam za to da zaštitimo tih 40 osoba."

Nekoliko pitanja odmah se nameće: Kako bi to ministar Milinović zaštitio osobe koje su umrle? Zašto on misli da tih 40 mrtvaca potrebuju njegovu zaštitu? Da li bi, ako ih se zaštiti poslije smrti, te osobe mogli glasati za HDZ? U čemu bi se sastojala razlika između zdravstvene zaštite i nekrofilije?... No dobro, bit će da se ministar krivo izrazio, pa je ustvari mislio da spomenutih 40 osoba valja spasiti od smrti, a ne ih zaštititi nakon što umru.

Problem koji imam s tim tipom druge je naravi. Kada je prije nekoliko godina podignuta optužnica protiv Mirka Norca, zbog bezdušne likvidacije više desetaka civila srpske nacionalnosti u Gospiću, Darko Milinović, tada još ravnatelj lokalne bolnice i gospićki politički šerif, iz protesta se bio vezao lancima uz banderu, demonstrirajući otpor i gnušanje prema tadašnjoj vlasti koja "progoni hrvatskog heroja". Kao liječniku i humanistu, nije mu se činilo da oni deseci ubijenih civila povećavaju ukupnu stopu smrtnosti i predstavljaju zabrinjavajuću statističku stavku. Čovjeka užasno uznemiruje duhanski dim, ali ne i unošenje drugih štetnih tvari u organizam, poput metaka i čeličnih sječiva. Da stvar bude slikovitija, Mirko Norac, prije nego je postao general HV i gospićki krvnik, bio je zaposlen kao - konobar.

Da je tada, lancima vezan uz banderu, Darko Milinović imao današnju gramatičku pamet, besumnje bi rekao: "Između četrdeset osoba koje su ubijene ili jednog konobara, ja sam za to da zaštitimo konobara." I to je sva istina o velikoj humanističkoj priči o nacionalnom zdravlju s radnim naslovom "Darko i 40 mrtvaca", jer ministru se nagonski pali lampica - u suvremenim hrvatskim okolnostima pušači mogu biti idealna zamjena za nepostojeće Srbe, ili pak one koji postoje ali smo ih silom prilika dužni civilizirano tretirati, po modusu preobrazbe one žute zvijezde u kvadrat.

Želim reći: tada, kada mu je konobar bio važniji od desetina ljudskih života, i danas, kad tobože brani ljudske živote od konobara i pušača, Darko Milinović govori jedno te isto. Zbog nekih sam razloga siguran da oni ljudi koje su Norac i njegovi strijeljali u Gospiću nisu dobili pravo ni na zadnju cigaretu.

BH Dani
Foto: Srećko Niketić, Damjan Tadić, Vjekoslav Skledar/Cropix