U NOVINAMA i na društvenim medijima svako malo osvanu priče o Amerikancima ili Britancima koji su detektorom metala u svojem dvorištu ili u okolnim šumama pronašli zakopano drevno blago.

No takvu vrstu hobija ne nalazimo samo u nekim drugim zemljama. U Hrvatskoj, koja ima obilje antičke i srednjovjekovne ostavštine, postoji niz entuzijasta koji grabe svaku priliku kako bi istražili kakve sve tajne skriva obližnje brdo ili susjedna oranica. Nazivaju se tragačima za blagom, odnosno za predmetima iz prošlosti.

Ne gledaju svi blagonaklono na njihov hobi. Neki arheolozi smatraju da takvi "tragači" svojim detektorima metala uzurpiraju i uništavaju arheološka nalazišta te da zbog njih mnoga naša vrijedna blaga završe na crnom tržištu.

Kako bismo doznali što sve točno nalaze tragači, na kakve sve nevolje nailaze i krše li pritom hrvatske zakone popričali smo s Petrom Blaževićem, osnivačem i voditeljem udruge Balkan Imperium. 

Za početak, kakva se sve blaga u Hrvatskoj mogu naći detektorom metala?

Kod nas se može naći mnogo toga, od rimskih novčića starih 2000 godina, srednjovjekovnih kovanica, fibula... Nalazimo sve što su ljudi u prošlosti koristili ili kupovali; poput narukvica, prstenja i slično. Od kad postoji čovjek, on gubi stvari. Tako je danas, a tako je bilo i u prošlosti. Neki članovi udruge traže prstene po plaži, neki vole militariju i Drugi svjetski rat, a neki vole arheologiju i antičke predmete. Jedan kolega je, primjerice, u Slavoniji našao njemački tenk iz Drugog svjetskog rata koji je bio zakopan u mulju.

Može li se kod nas na plaži pronaći dosta zlatnih predmeta?

Da. Na plaži sam ja i počeo tražiti detektorom metala. Kupio sam neki bezvezni detektor za 700 ili 800 kuna i otišao na plažu u Makarskoj. Prvo sam vadio čepove i razno smeće, dok nisam našao svoj prvi zlatni prsten. Imamo člana udruge koji prvenstveno traži zlato na plažama, zovemo ga Gospodarom prstenova. On sa ženom i djecom svakodnevno odlazi na plaže i detektorom traži nakit koji su izgubili turisti. No morate uzeti u obzir da se radi o cjelodnevnom poslu. Ponekad ne nađete ništa cijeli dan, a ponekad nađete više predmeta. Ne možete otići u potragu samo jednom tjedno i od toga živjeti. To je pravi posao jer na plažama ima puno smeća. Dakle, mi te plaže usput i čistimo jer u smeće bacimo sve otpatke koje nađemo u pijesku.

Koliko košta kvalitetan detektor metala?

Kvalitetan početnički detektor košta oko 300 eura, a profesionalni s 3D mapiranjem zna koštati i deset tisuća eura.

Zadržite li ono što nađete ili donirate muzeju?

Sve što sam našao, a što ima arheološku vrijednost, poklonio sam muzeju. Osobno volim militariju, nalaze iz Drugog svjetskog rata. A kada nađem nešto starije, doniram muzeju i potičem članove udruge da postupe na isti način.

Kako stoje stvari sa zakonom - što pripada Hrvatskoj, a što tragaču za blagom?

Sve što nađete pod zemljom od arheološke vrijednosti pripada Republici Hrvatskoj. Ne smije se s detektorom metala ići na mjesta koja su arheološke zone ili gdje su nađeni pojedinačni arheološki nalazi. No to nije baš pošteno prema onima koji se bave ovim hobijem. Kada idem na teren, potrošim najmanje 150 kuna za gorivo i 50 za hranu. Na kraju dana, kada iskopam sto rupa, 70 sadrže smeće, u 20 budu fragmenti, a u par nešto vrijedno. I sada bismo mi trebali doći muzeju i reći - evo, izvolite. To nije pravedna stavka u zakonu. Naša udruga je sudjelovala u dopuni zakona, predali smo prijedlog koji je idealan za rješavanje problema crnog tržišta, ali to očito nije nikome u interesu. Što se tiče potrage na plažama, zakonski imate pravo tražiti zlato jer se ne radi o povijesnim artefaktima. Možete zadržati sve što nije starije od 100 godina.

Znači nalazniku po zakonu ne pripada ništa što ima povijesnu vrijednost?

Stvar nije tako jednostavna. Postoji i drugi zakon o poštenom pronalasku. Ona osoba koja nešto nađe ima pravo na 10% do 100% vrijednosti. No to nitko ne poštuje. Zato i imamo takav džumbus s crnim tržištem. Muzeji nemaju dovoljno novaca da otkupe nalaz pa onda i ne pristaju na onih 10% vrijednosti. Dapače, čak ponekad dobijemo jezikovu juhu kada im doniramo predmete. Primjerice, ja sve članove svoje udruge potičem da nalaze predaju muzejima, no oni se onda često vrate pokunjeni jer su ih čelnici muzeja prozvali da što uopće oni imaju išta tražiti po šumama i glumiti Indianu Jonesa. Muzeji znaju i pozvati policiju ako posumnjaju da imate doma kovanice. Ljudi se zato boje predati muzejima svoje nalaze. Za to je kriva struka. S jedne strane nas osuđuju ako tražimo detektorima metala, a s druge se pitaju zašto ne surađujemo. Umjesto da nam zahvale što smo predali vrijedne predmete, oni nam znaju dati jezikovu juhu. No nisu svi iz struke takvi. Primjerice, imam odličnu suradnju s Muzejom Brodskog Posavlja.

Suradnja između tragača za blagom i struke nije baš najbolja?

Ponekad nas neki arheolozi javno po medijima prozivaju i govore da smo mi pljačkaši grobova, da smo teroristi. A mi ništa ne uništavamo jer kopamo na dubinama od 10 do 15 cm, što oni inače samo iskopaju lopatama. To je premala dubina za uništavanje nekog nepoznatog arheološkog lokaliteta. Na toj dubini ljudi oru. Da, istina je da neki ljudi pljačkaju arheološka nalazišta, ali lopova ima svugdje. Ne treba se zbog nekih iznimaka optuživati čitava udruga. Mi svoje lokacije nalazimo sami i pažljivo izbjegavamo zaštićena arheološka područja. Da struka želi malo popustiti, mogla bi kroz suradnju s nama proširiti svoju bazu podataka i lokacija. Ta baza bi u par mjeseci narasla kao u deset godina njihova istraživanja. Ja sam u zadnje dvije godine obišao i istražio 1200 brda; toliko ne istraži jedan arheolog u cijeloj svojoj karijeri. Ja imam svoja druga primanja, ovo radim iz entuzijazma.

Što je s optužbama da našu baštinu prodajete na crnom tržištu?

Dakle, kod nas postoji opcija da se nalaz registrira i zadrži, no za to je teško dobiti dozvolu. Vi tada više niste vlasnik tog predmeta, ali ste u posjedu kulturnog dobra. Muzej ima uvid u nalaz i podatke o njemu, ali umjesto da stoji u nekom skladištu, taj nalaz stoji u vitrini kod vas doma. No netko kod nas koči tu opciju, to je skoro nemoguće izvesti mada imamo tu mogućnost u zakonu. Zbog straha od muzeja mnogi ne žele predati svoj nalaz, ne mogu ga registrirati i dolazi do crnog tržišta. Ljudi često prodaju nalaze jer nemaju drugog izbora. Nitko im neće otkupiti nalaz, ne mogu ga registrirati. Ne žele im ni barem pokriti troškove, što isto postoji u zakonu. Mi smo dali prijedlog zakona koji omogućava registraciju, suzbija crno tržište, a putem kojeg struka dobiva ogromnu bazu podataka. Zašto netko ne bi doma imao svoju zbirku kovanica? Pa tako nešto je lijepo imati, lijepo za pokazati. Zašto ne bi neki kafić imao vitrinu s registriranim kovanicama i fibulama? Vi možete zakonski imati zbirku, ali je morate kupiti, ne smijete je naći. Struka zapravo sama prouzrokuje crno tržište svojom nepopustljivošću, a onda nas optužuje za to.

Za što se bori Vaša udruga?

Mi pokušavamo srediti naše kontradiktorne zakone o kulturnom dobru. Za jednu stavku postoje tri različita zakona koja se primjenjuju kako kome odgovara. Struka zapravo krši naša ljudska prava jer je Hrvatska 2007. potpisala konvenciju koja jamči svakom građaninu Republike Hrvatske pravo da aktivno istražuje svoju prošlost. U drugim zemljama je to mnogo bolje uređeno. Muzeji u Britaniji i Francuskoj otkupljuju nalaze. U Njemačkoj ovisi o pokrajini, negdje se nalazi otkupljuju, a negdje se mogu registrirati. U mnogim europskim zemljama se registrirani nalazi poput numizmatike mogu prodavati na razini države, što sprječava nastanak crnog tržišta i odlazak vrijednih predmeta iz matične zemlje. Naš cilj je da se zakon promijeni na takav način da se omogući bolja suradnja između tragača i struke te da se omogući registracija.