Foto: Damir Krajač / Cropix

DRUGAČIJI svijet je moguć, kazat će vam studenti Filozofskog fakulteta. Ili, drugim riječima, pravedniji sistem je moguć.

Studenti smatraju kako ga mogu ostvariti putem direktne demokracije. Ne, nije to utopija, ističu, već oblik prave demokracije koji u nekim svojim inačicama već postoji u nekim zemljama.

S pojmom direktna demokracija hrvatska javnost mogla se upoznati, ako već ne ranije, onda tijekom prvih tzv. Facebook prosvjeda koji su održani u Hrvatskoj. No, za većinu to je ipak ostao apstraktan pojam, kojeg povezuju s anarhijom, a anarhiju s negativno konotiranim bezvlađem, kaosom i sličnim.

Malo tko se zapravo potrudio otvoriti internetske stranice Slobodnog Filozofskog te detaljnije proučiti kakve to metode zagovaraju studenti koji, ne želeći nametati ikoga kao vođu, često imaju problema s verbalizacijom svojih ciljeva i metoda u medijima.

Švicarska referendumska demokracija ili tzv. participatorski budžet u brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje ljudi sami za dio gradskog proračuna određuju kako će se potrošiti (za bolnice, škole, parkove, ceste ili nešto deseto) primjeri su, kako navode studenti, začetaka direktne demokracije koja se tek treba sustavno razraditi i primijeniti u čitavom društvu na korist svih njegovih članova.

Kako bi izgledala ta direktna demokracija, pročitajte u nastavku gdje prenosimo dio teksta pod nazivom "Živimo li u demokraciji i što je rješenje ako izbori to nisu?", preuzetog sa internetskih stranica Slobodnog Filozofskog: 

Kraj političke elite

"Dobri vladari" ne postoje jer prilika čini lopova, a moć opija. Rješenje nije u čekanju "poštenih političara", nego u tome da se uklone pretpostavke koje mogu dovesti do toga da netko tko je na vlasti ne radi u općem interesu.

Kako to postići? Tako da se vlast ne prepušta predstavnicima, izabranima zato što su imali dovoljno financijskih sredstava za to, nego da sami ljudi odlučuju. Nema potrebe za vođama i liderima. Kako bi to u praksi izgledalo? Na nižim razinama - npr. u gradskim četvrtima, selima, poduzećima, fakultetima i sl. - funkcioniranje direktne demokracije je vrlo jednostavno. Svi se članovi dotičnih zajednica nađu na jednom mjestu (plenumu) i zajednički, glasanjem nakon rasprave, odluče što treba raditi. U slučaju države to nije moguće - stoga se tu najbitnije odluke mogu donositi na stalnim internetskim referendumima (uz nužne rasprave prije toga koje bi se održavale uživo, u medijima ili na internetu). Danas je tehnologija dovoljno razvijena da se internetsko glasanje može bez problema ustrojiti - npr. u 2011. je preko dva milijuna ljudi glasalo preko interneta na izborima u Estoniji, a takvih primjera elektronskog glasanja ima širom svijeta (iako u okviru predstavničke demokracije, naravno). Osim toga, ako možemo putem interneta prebacivati novac s jednog bankovnog računa na drugi, nema razloga zašto se ne bi moglo internetski i glasati. Tako bi se troškovi stalnih referenduma sveli praktički na nulu. Na stalnim bi se referendumima, nakon otvorene i transparentne javne rasprave, moralo glasati o najvažnijim pitanjima (npr. o gospodarskom pojasu, izmjenama zakona o radu, ulasku u NATO, velikim ulaganjima i sl.). Također, na inicijativu glasača (npr. skupljanjem potpisa na internetu) svako pitanje koje ljudi smatraju bitnim također moglo staviti na glasanje. Na taj bi način svi ljudi u svakom trenutku mogli sami odlučivati o svim važnim pitanjima iako nije nužno da svi sudjeluju u donošenju svih odluka - poanta je samo u tome da, ako žele, mogu izravno sudjelovati u donošenju odluka. Ako bi u čemu donijeli krivu odluku, to bi se uvijek naknadno moglo promijeniti. Političari u današnjem smislu te riječi bi nestali - postojali bi samo javni službenici/birokrati, smjenjivi u svakom trenutku ako ljudi procijene da je to potrebno, koji bi obavljali formalan dio poslova, isto kao što bi stručnjaci različitih vrsta (ekonomisti, bankari, inženjeri...), također smjenjivi u svakom trenutku ako se procijeni da loše obavljaju svoj posao, bili zaduženi za stručno provođenje općih ciljeva i odluka o kojima bi svi odlučivali u javnim raspravama i glasanjem.

(...)

NE pasivnom prepuštanju samovolji "demokratski" izabranih političara pod utjecajem kapitala

Direktna demokracija je metoda organiziranja i cilj velikih svjetskih prosvjeda u 2011. Direktnodemokratski (putem plenuma na kojima se donose sve važne odluke i manjih, ali svima otvorenih, radnih grupa na kojima se raspravljaju pojedinačni problemi ili obavljaju tehnički poslovi) su bili i jesu organizirani prosvjedi u Španjolskoj, Grčkoj, Izraelu, SAD-u... Direktnodemokratski je još od 2009. organiziran i studentski pokret u Hrvatskoj, koji ga otada promiče i na širim razinama, a direktna demokracija je bio i jedan od zahtjeva na velikim prosvjedima u proljeće 2011. širom Hrvatske. Direktna demokracija, odnosno mogućnost da ljudi sami donose izravne odluke umjesto da se pasivno prepuštaju samovolji "demokratski" izabranih političara pod utjecajem kapitala, je i jedan od glavnih ciljeva globalnih prosvjeda u 2011. Upravo je direktna demokracija, i u politici i u ekonomiji (dakle ne samo što se tiče donošenja političkih odluka, nego i na našim radnim mjestima), pravo rješenje za postkapitalistički pravedniji i bolji sustav koji traže ljudi širom svijeta, suočeni sa strašnom svjetskom ekonomskom krizom kojoj se kraj ne nazire. Donošenje važnih odluka i upravljanje resursima (institucijama, bankama, korporacijama, tvornicama...) treba biti u rukama cijeloga društva, a ne uske političko-ekonomske elite koja će se njima koristiti radi svog privatnog profita.