Foto: AFP

ZBOG čega Hrvoje Petrač ne bi dobio predsjedničko pomilovanje? Ako su ga već puštali na vikende i u šopinge, ako je kao okorjeli šef mafije bio smješten na poluotvoreni odjel u Lepoglavi, ako su mu vjerovali na riječ u vezi Zagorčevih dragulja, ako su već iznevjerili njegova očekivanja nakon izručenja iz Grčke i ako se već pristojno ispričao Ivi Sanaderu što ga je nazvao "Smradanerom", zašto ga onda ne bi ranije pustili kući?

Naročito ako je dobar s predsjednikom Republike i ako u Komisiji za pomilovanja sjedi Vladimir Faber. A ne zaboravimo ni to da Petrač nije osuđen na zatvorsku kaznu kao šef mafije, već šef otmičarske skupine, a ni dokazi u tom postupku nisu bili bogznakako uvjerljivi. I na koncu, ovo nije država u kojoj bi se nad tim trebalo previše zgražati. To bi se, štoviše, sasvim dobro uklopilo u postojeću sliku Hrvatske.

Štoje skandalozno u pomilovanju?

Doista, po čemu bi Petračevo pomilovanje bilo baš tako skandalozno? Kao da živimo u normalnom društvu, s efikasnim institucijama i poštenom vlašću, pa bi ovakav potez poremetio idilu u ovom raju na zemlji. Strogo uzevši, Petrač bi imao argumente za puštanje na prijevremenu slobodu. Bio je uzoran zatvorenik (točnije, poluzatvorenik), uvijek se uredno vraćao s vikend šopinga, bio je krunski svjedok protiv Zagorca, dobro je surađivao s Državnim odvjetništvom, u zatvoru se nije tukao ni švercao cigarete, otvorio je dušu u srcedrapateljnim pismima prijatelju Pukaniću, ispričao se državnicima koje je vrijeđao... A postao je i djed.

Simbol, ali ne i dokaz za borbu protiv organiziranog kriminala

S druge strane, argument Ministarstva pravosuđa protiv pomilovanja nije baš uvjerljiv. Petračevo pomilovanje moglo bi "štetiti Hrvatskoj na međunarodnom nivou gdje bi postala upitna snažna deklarativna voljda da se država obračunava s organiziranim kriminalom". E baš se obračunala: dala je čovjeku šest godina zatvora za sudjelovanje u otmici, a onda s njim surađivala i omogućavala mu sve moguće zatvorske povlastice. Sinovi su mu već odavno na slobodi, a ni on neće još dugo.

Hrvoje Petrač postao je simbol, ali nažalost ne i dokaz da se Hrvatska bori protiv organiziranog kriminala. Niti smo bili sigurniji s Petračem iza rešetaka (odnosno, u šetnji Avenue Mallom), niti ćemo biti naročito ugroženi njegovim eventualnim puštanjem na slobodu. Hrvatska je već izrodila puno "petrača", a takvi su postali pokriće za kastu korporativnih ili političkih kriminalaca. Nažalost, Petrač više nije čak ni hrvatski Al Capone. Pregazilo ga vrijeme.

Petrač više ne smeta Mesiću

Dakle, što bi dokazalo njegovo eventualno pomilovanje? Da mu šef države vraća dugove iz prve kampanje? Mesić ide u mirovinu i ne bi se trebao opterećivati posljedicama svojim zadnjih poteza na Pantovčaku.

Petrač mu je smetao negdje u pola mandata kad se morao od njega distancirati zbog pritiska Haaga i Europske unije. Zbog toga je najurio Željka Bagića s mjesta tajnika Ureda predsjednika i savjetnika za nacionalnu sigurnost, zato što se njegova kćer viđala s Petračevim najmlađim sinom. Ali time svejedno nije uspio oprati onu sramotu s Gotovinom, kad je preko Ive Pukanića (i posredno Hrvoja Petrača kao Gotovinina jataka) ušao u samoubilačku igru oko predaje odbjeglog generala.

Zašto bi ga sada, na kraju mandata, smetalo povezivanje s Petračem, čovjekom koji mu je predao Zagorca na dlanu? I još bolje, zašto bi sve nas uopće iznenađivala veza Mesića i Petrača?

Hrvatska tolerira (dobro) organizirani kriminal

Hrvatska neće biti nimalo bolja država ako se zahtjev za pomilovanjem odbije, niti će biti puno lošija ako se taj zahtjev prihvati. Da je Hrvatskoj toliko stalo da se obračuna s Petračem kao šefom mafije, onda bi se policija i pravosuđe potrudili razbiti njegov klan i zatvoriti ga na 25 godina. A ne ovako ispuniti obavezu prema međunarodnoj zajednici i predstaviti se kao zemlja koja ne tolerira organizirani kriminal. Osim ako nije zaista dobro organiziran.

Zaboga, vjerovali su Petraču na riječ kad je svjedočio protiv Zagorca pa čak najodlikovanijem generalu odrezali veću kaznu za šaku dijamanata, nego "mafijašu" za otmicu djeteta. A ne zna se koji su dokazi bili labaviji na oba suđenja.

Koga briga za šaku dragulja. Gdje su milijarde?

Ali sve to dječja je igra u usporedbi s pravim kriminalom koji se odvijao (i još se odvija) pod pokroviteljstvom vlasti. Koga briga za šaku dragulja (drangulija) ili za pomilovanog Petrača kad su nestale milijarde iz javnih poduzeća, kad se zamračuju milijuni na natječajima i na javnim nabavama, kad se organizirani kriminal zavukao pod stranačke i državne skute, te kad svjedočimo činjenici da se mafija s ulice preselila u urede. I u državne institucije.

Naravno, pomilovanje Petrača ne bi bila dobra vijest. Ali istovremeno, ne bi bila ni iznenađujuća. I to je ono što najviše boli: spoznaja da živimo u zemlji u kojoj postoji nešto gore od pomilovanja "šefa mafije".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje