Foto: FAH/Index

DA ME netko početkom godine pitao tko će pobijediti na parlamentarnim izborima – bez previše razmišljanja bih odgovorio – HDZ i partneri. Još uvijek aktualna SDP-ova koalicija u smislu tehničke Vlade nije napravila nešto puno – trebalo im je tri i pol godine da se uopće izvuku iz recesije, a i onda je to uslijedilo prije unatoč nego zahvaljujući njihovim mjerama. Potpuna kontrola gospodarstva, arbitrarne mjere poput predstečajnih nagodbi, autobusi s ljudima koji noću odlaze na rad u Njemačku – sve to Zoranu Milanoviću i ekipi nije davalo gotovo nikakve šanse.

Hrvatska demokratska zajednica, okupivši oko sebe široku koaliciju od HSLS-a do stranaka krajnje desnice opravdano je očekivala 80-tak mjesta, što bi im uz pomoć ponekog neformalnog partnera iz Sabora omogućilo glatku pobjedu i ugodnu većinu.

I što se onda događa? Nema koraka zadnjih pola godine koji HDZ nije uspio spetljati, nema izjave kojoj nisu uspjeli izgubiti glasove, a i nema praktično liste na kojoj nisu stajali ljudi iz Sanaderove vlade. Da ne spominjemo brzinsko napredovanje Josipe Rimac, osobe opterećene vrlo ozbiljnim istragama USKOK-a. Iako istraga nije optužnica, a apsolutno nije presuda – u predizborno vrijeme se sve mjeri. A tome nisu ni pomogle torbice i satovi Josipe Rimac, koje prosječan Hrvat može kupiti samo za godišnju plaću, i to ukoliko ništa ne jede i ne plaća režije.

Karamarko – uzrok HDZ-ovog pada

Sve što se događalo zadnje vrijeme s HDZ-om posljedica je jedne jedine osobe – Tomislava Karamarka. Nema čega se dotakao, a da mu se to nije okrenulo naopako. Imao je, kako smo rekli, fantastične startne pozicije i doslovno je trebalo samo da mu vlast sjedne u krilo. A onda je krenuo – skoro kao da ga SDP plaća za poteze.

Sastavljanje lista – pa samo je još falilo da se Sanader nađe na njima! Reforme i novi HDZ, a hrpa Sanaderovih ministara na visokim mjestima, ljudi koji nisu vidjeli ništa čudno, ni čuli ništa neobično, ni znali išta nezakonito. Dio njih i s fasciklima u Uskoku debljine ruskih klasika – pa kako je Karamarko mislio da će prikupiti popularnost od strane građana s tim kadrovima? Kupio je sebi vrijeme u stranci, kupio je stabilnost stavljajući jake partijske ljude na vodeća mjesta – ali ti ljudi politički pripadaju jednom drugom vremenu, koje je prošlost i kojega se ne treba previše sjećati po dobrome.

Kada se ide na izbore – ne ide se na način da se žele prikupiti glasovi svojih članova i simpatizera, a ti će za HDZ glasati i da na vrh liste stave i nekoga iz SDSSS-a, ide se na one neodlučne i one nezadovoljne postojećim – a takve se ne može prikupiti guranjem ljudi iz Sanaderove Vlade.
Šator u Savskoj – već godinu dana je problem, a ne podrška HDZ-u, a nisu imali snage riješiti ga se.

O tome smo uvelike pisali, pa se nećemo ovdje ponavljati.

Stranački program – čuvenih 5+ koje smo čekali iz njemačkog instituta pokazalo se malo sadržano preoblikovan, a grafički gotovo jednak program profesora Mile Vasića iz Prnjavora, Republika Srpska. Mitski njemački program (valjda je i to trebalo djelovati na glasače – ono njemačka kvaliteta, kao Mercedes ili BMW) nismo vidjeli ni sada.

Nadalje, Karamarko je odbio je sučeljavanje s Milanovićem. Tko želi biti premijer, ne smije biti verbalno zbunjen (da ne kažem nešto drugo) i ako ti nude sučeljavanje s protukandidatom, onda se moraš pojaviti i sučeliti. Tko ti nije u stanju – ne može biti premijer. Kada govorimo o sučeljavanju – ili si frajer ili kukavica, a Karamarko se pokazao kao kukavica. Posebno ako iz oporbe jurišaš na mjesto premijera – ljudi očekuju čuti da znaš nešto bolje od postojećeg. Ako ne želiš sučeliti ideje – onda nemaš što tu raditi, nemaš se što nalaziti u visokoj politici, uhvati se nekog drugog posla.

Nisu se produktivnim pokazale ni priče o sigurnoj pobjedi (zašto se uopće onda truditi do izbornog mjesta ako si siguran pobjednik?), pa ni samohvala izborne večeri kako je eto pobjednik izbora (makar su iste večeri IDS-ovci rekli kako idu s SDP-om, što je činilo obje koalicije jednakom).

Prema Mostu, za kojeg je bilo jasno da će biti važan čimbenik formiranja vlasti, Karamarko je postupao omalovažavajuće, sjetimo se samo onog: „Mostovi, mostići, stazice…“ Takve stvari sigurno ne pomažu u kasnijim razgovorima – vjerojatno Milanović nije imao bolje mišljenje o Mostu, ali se pazio da ga on sam ne iskaže. Te stvari se uvijek prepuste nekome niže rangiranom u stranci – kako bi se izjava mogla kasnije povući ili reći da se „nije tako mislilo“.

Okrenutost u prošlost

Karamarko je čini se odlučio biti oporba, vjerojatno se nadajući da Most i SDP neće doći do konačnog dogovora ili da će zajednička lijevo-liberalno-Mostovska vlast kratko trajati. Moguće da se ne dogovore oko mjesta, moguće da zapne oko proračuna, moguće da dođe do važnih ideoloških razmirica gdje će Most jednom stranom, a SDP i HNS drugom. U tom slučaju novi skori izbori su vrlo mogući. I zasigurno se i Karamarko i vrh HDZ-a tome nadaju.

I griješe. Ne griješe u tome da Most i lijevo-liberalna koalicija u ovome mogu stoput zapeti, već griješe u tome da će HDZ na čelu s Tomislavom Karamarkom na narednim izborima proći bolje. Karamarko za to jednostavno nema kapaciteta. Nekada je obavljao važne poslove – ali uvijek je bio drugi, iza predsjednika dok je radio za Mesića i iza premijera dok je radio za njih 90-tih godina. Sada kada je na mjestu prvog, pokazuje se da za prvoga nema kapaciteta.

Uostalom i večeras, na TV-obraćanju Karamarko priča o Domovinskom ratu i gdje je tko bio 1991.! I govori o Milanovićevoj briselskoj epizodi, zaboravljajući da ni sam nije 1991. bio na liniji fronte, već je radio kao šef kabineta tadašnjih premijera.

Ako je 1991. kriterij – onda bi mandatar trebao biti valjda Ranko Ostojić koji je braniteljski status zaradio 30. lipnja 1991. Ili ministar Ante Kotromanović, čiji je ratni put krenuo još ranije. Negdje u to vrijeme Tomislav Karamarko je bio uredno šef Ureda predsjednika Vlade Josipa Manolića i borio se s papirima – braniteljski status Karamarka kreće negdje od svibnja 1993. kada je postao načelnik PU Zagrebačke (dakle mjesto gdje nisi baš na prvoj crti) i kada su stvari bile uglavnom jasne – Hrvatska je tada bila uredno već godinu dana članica UN-a.

Spominje opet Karamarko i ćirilicu u Vukovaru – podsjetimo se, u Vukovaru je ćirilica uvedena 16. srpnja 2009. godine izmjenom Statuta grada Vukovara. Za uvođenje ćirilice glasovali su vijećnici HDZ (11), dvojica vijećnika - članova HSP dr. Ante Starčević (2) te trojica vijećnika SDSS –a (3). Tko je bio protiv ćirilice u Vukovaru? Pa trinaest SDP-ovih vijećnika!

Naravno, čak i večeras tu su Tito i Tuđman – iako je priča o njima zanimljiva za birtijsku raspravu, ne vidimo po čemu su Maršal Jugoslavije Josip Broj Tito i njegov general Franjo Tuđman, jedan mrtav 35 a drugi 15 godina, bitni za Hrvatsku debelo u 21. stoljeću. Ni jedan ni drugi nisu relevantni za razvojne i druge potrebe današnje Hrvatske i apsolutno nebitni za izbor aktualne Vlade koja bi nas izvlačila iz loše ekonomske politike temeljene na zaduživanju.

Čovjek iznad razine za koju je sposoban

Čini se da je Tomislav Karamarko postao tipičan primjer osobe koja se popela razinu više nego što je sposobna – i ne zna i ne može svoju stranku dovesti do pobjede. U pitanju je ono što zovemo Peterov princip (načelo) – Peterov (Piterov) princip označava uvjerenje da će u organizaciji u kojoj napredovanje zavisi od postignuća, uspjeha i zasluge, pripadnici te organizacije na kraju biti unapređeni preko svog nivoa sposobnosti. Princip se obično iskazuje: „članovi organizacije teže da se uzdignu do svog nivoa nesposobnosti.“ Tomislav Karamarko je upravo to uspio – uzdigao se iznad svoje razine sposobnosti. I kao predsjednik stranke – zauzeo razinu svoje nesposobnosti.

Njegove verbalne, organizacijske i druge sposobnosti nisu one koje se danas od uspješnog menadžera, a to predsjednik stranke jest danas traže. Nije ni nešto u tom pogledu, mora se priznati ni Zoran Milanović, ali u odnosu na Karamarka, Milanović se pokazuje kao velikan organizacijske i političke misli. Što je problem HDZ-a, a ne Milanovića.

U ovome takmičenju zadnjih par dana, Milanović se našao doslovno na podu, pa je onda ustao, nokautirao Karamarka i još dao pusu sucu. Karamarko je na kraju pobjegao – uz bezveznu priču kako se radi o raspodjeli „fotelja“, pa naravno da kada se formira vlast, da se radi o raspodjeli fotelja, kako drugačije provesti program, ma koji bio dogovoren?

Koja je budućnost – jasno je – dok Karamarko vodi HDZ, SDP se nema čega plašiti. Štoviše, Karamarko vodi HDZ gotovo kao da ga SDP plaća da radi gluposti! Kakva će biti budućnost HDZ-a i Karamarka? Postoje dvije mogućnosti: Prva, Karamarko ostaje voditi HDZ uz veliku podršku nekadašnje Sanaderove ekipe – i time se HDZ smješta u duboku političku oporbu, slično kako je SDP bio 90-tih godina. Druga je – HDZ se rješava Karamarka i ekipe oko njega te kreće u reforme, a na čelo stranke dolaze svježi ljudi iza kojih se ne vuku repovi. U tom slučaju Karamarko odlazi u političku mirovinu, a možda i biva izbačen iz stranke.

Dakle, odabir je na samom HDZ-u: ili će se riješiti gubitnika Karamarka ili će sami postati dugoročni gubitnici jer s ovakvim Karamarkom ne mogu očekivati ni uspjeh na izborima za kućni savjet.