"ŠTO biste učinili da se ujutro probudite potpuno slijepi? Upravo se to dogodilo meni. Večer prije usnula sam sa savršeno funkcionalnim osjetilom vida, a nakon samo šest sati probudila sam se i bila potpuno slijepa."

Citat je to iz knjige Una Matina autorice Ane Karalić koja je u 25. godini izgubila vid, no usprkos tome nije izgubila životni optimizam. Nastavila je s normalnim životom, za koji kaže da je u nekim segmentima čak i bolji nego što je bio ranije te je o svom iskustvu odlučila napisati knjigu kojom želi pomoći i drugima da se lakše nose s preprekama s kojima se susreću u životu.

Preko noći izgubila vid

Ana živi u zagrebačkoj Dubravi, s dečkom Markom Akmadžićem. Još prije Anina gubitka vida spojila ih je ljubav prema sportu, ali ih taj zdravstveni problem nije razdvojio. Imaju sasvim normalan život, putuju, treniraju, izlaze, zabavljaju se i spadaju među vedrije ljude koje smo imali prilike upoznati.

"Prvi put kad sam izgubila vid imala sam 20 godina. Legla sam spavati oko ponoći i sve je bilo normalno. U šest ujutro, nakon samo šest sati, probudila sam se potpuno slijepa. To je bio šok. Nakon toga bilo je više faza kada mi se vid vraćao i gubio, međutim u 25. godini sam ga izgubila potpuno - nepovratno", kaže Ana.

"Godinu dana sam slijepa, ali meni to ne predstavlja nikakav problem u životu. Čak bih se usudila reći da mi je život kvalitetniji i bolji. Prvenstveno, sada imam puno više vremena. Prije sam radila neke poslove koji su me okupirali cijeli tjedan, a sad napokon imam vremena otići na kavu, družiti se s ljudima i trenirati. Prije je uvijek sve moje vrijeme bilo raspoređeno za druge ljude. Zato sam i odlučila napisati knjigu kako bih opisala sve pozitivne stvari koje mi je donijela sljepoća. Nakon što sam izgubila vid, svašta sam propitivala. Od preispitivanja dotadašnjeg stila života i prehrane do postupaka u međuljudskim odnosima. Sve to sam opisala u knjizi. Ljudi mi stalno govore ‘ti si jako snažna, za to treba imati jako hrabrosti’ i onda sam pomislila da bi bilo dobro taj svoj pogled na život podijeliti s drugima. Da možda drugi ljudi koji prolaze slično ili isto pokušaju to primijeniti na svoju situaciju. Poanta je da sve što se u životu desi može biti naizgled problematično, ali to možemo pretvoriti u svoju prednost", kaže Ana.

Anina dijagnoza je vrlo rijetka, ima je vrlo malo ljudi u svijetu i liječnici - ni u Hrvatskoj niti u inozemstvu - nisu joj mogli pomoći.

"Imam dosta kompliciranu i rijetku dijagnozu za koju liječnici na žalost ne nude rješenje i u Hrvatskoj i svijetu nema lijeka. Gdje god da smo se javljali svi nude eksperimentalna liječenja pa ako prođe-prođe. To su zahvati koji se koriste i kod drugih dijagnoza pa bi oni probali hoće li uspjeti. Naravno da sam pokušavala, bila sam na 7-8 raznih zahvata, tretmana i operacija, no ništa nije imalo pozitivan ishod. Radi se o dobroćudnim tumorima koji se razvijaju unutar očne jabučice. Oni nisu opasni, ali kako su rasli i razvijali se, poremetili su funkciju oka. Da su u mirovanju, mogla bih s njima živjeti cijeli život bez problema, ali s obzirom na to da su se počeli širiti došlo je do gubitka vida", kaže Ana.

Ana Karalić i Marko Akmadžić

"Manje se opterećujem, ne ocjenjujem ljude po fizičkom izgledu, već isključivo kako mi odgovaraju svojom osobnošću. Ne brinem se oko prašine u stanu, dlaka od psa po namještaju, šminke, ponekad me i Marko našminka i puno se smijemo oko svega toga. Mnogi se čude kako smo ostali skupa, kako živimo, imam li mobitel i kako ga koristim, kako doma funkcioniram sama... Zapravo živim kao i svi drugi ljudi, kod kuće sam na svom teritoriju, znam gdje mi je što, skuham sama i počistim, ne treba mi pomoć. Vani se još uvijek ne služim s bijelim štapom, nego mi Marko pomaže ili prijatelji. Sve što treba je držati me pod ruku kad sam na cesti. Ljudi sljepoću smatraju velikim hendikepom, no nije to toliko strašno. I dalje živiš normalno, samo moraš život prilagoditi tome. Puno se smijemo od kada se to desilo jer se događaju razne smiješne situacije. Događalo se da se posvađamo pa vičem na Marka kao da je na kauču do mene, iako je u drugoj prostoriji. Kad je sve počelo, ponekad me zezao da se krećem po kući kao robotski usisavač. Šalimo se non-stop. Na primjer, bili smo neki dan u trgovačkom centru i slučajno sam se naslonila na onaj aparat koji pišti ako nešto ukradete. I kažem: ‘Joj, oprostite’. Ispričala sam se tom aparatu. Nije bilo više nikog u dućanu i ja komentiram pred blagajnicom ‘Joj kako je gužva ovdje, jedva čekam da izađemo’, a nije bilo žive duše oko nas. Ima scena s kojima bi se mogla snimiti kompilacija i staviti je na internet da se ljudi smiju. Takve stvari su nam ojačale odnos i ljudi nisu ni svjesni koliko nam je dobro", kaže Ana. 

Na početku nije bilo lako, no "depresija" je brzo prošla

Ipak, na početku, prvih mjesec dana nakon gubitka vida bilo joj je prilično teško. 

"Kako mi se vid počeo pogoršavati, tako je rasla frustracija i strah što će biti sa mnom. Pitala sam se kako ću dalje, kako plaćati stan, režije, kako ću funkcionirati… Rekla sam Marku da ako sad izgubim vid da ću se eutanazirati, da idem u neku zemlju gdje je to dozvoljeno jer ne želim tako živjeti. Hvala Bogu, to me je prošlo za dva dana i nakon mjesec dana sam se potpuno smirila. Kada su mi liječnici rekli da sam nepovratno izgubila vid i da nema smisla pokušavati, meni je laknulo. Najgore je što si čovjek sam stvori loše psihičko stanje i misli što će s njime biti dalje, umjesto da se prepusti i ide korak po korak. Kod mene se nakon mjesec dana iz tog straha stvorio prekrasan mir. Kratkog vijeka bila je moja 'depresija'. Sretna sam jer sam uvijek bila okružena pozitivnim ljudima koji su htjeli pomoći. I Marko je ostao uz mene'', kaže Ana.