RAST cijena postaje glavni svjetski ekonomski problem. Trenutne stope inflacije u SAD-u nisu zabilježene 40 godina, u Francuskoj 37 godina, Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj 30 godina, Meksiku i Brazilu 20 godina, Australiji 15 godina. U Hrvatskoj je rast cijena najveći od krizne 2008.

Realne plaće su počele padati. Brojčano rastu, ali rast cijena poništava taj rast, pa čak polako i smanjuje realne plaće. U prvom mjesecu 2022. je realna prosječna plaća u Hrvatskoj rasla za 0.1 posto, što znači da je rast cijena gotovo potpuno pojeo nominalni rast plaća. U veljači je rastao za 0.4 posto, čime je Hrvatska ušla u period smanjivanja realnih plaća.

Zbog toga su središnje banke prisiljene krenuti u borbu protiv inflacije, ali cijena te borbe će biti početak recesije. Recesija znači rast nezaposlenosti, kako u SAD-u i EU tako i u Hrvatskoj. Nemoguće se izolirati od svjetske krize, ali se moguće zaštititi. Ali ako Hrvatska bude provodila iste politike kao prošli put, čeka je još jedno izgubljeno desetljeće. 

Počela je globalna borba protiv rasta cijena

O trenutnim događanjima u svjetskom gospodarstvu smo pričali s ekonomskim analitičarima Vukom Vukovićem i Dejanom Kovačem.

"Ima nekoliko trendova na svjetskoj razini koje treba gledati. To je primarno dizanje kamatnih stopa od strane FED-a, središnje banke SAD-a. Planira se da će do kraja godine podići kamatnu stopu na 2.5 posto, a već je prije nekoliko dana podignuta na 1 posto. Kako FED bude podizao kamatne stope tako će ga pratiti i ostale svjetske središnje banke", otvara Vuković problematiku.

Kaže da tržišta već reagiraju na rast kamatnih stopa. U SAD-u su kamatne stope na hipotekarne kredite već preko 6 posto, što je jako puno. Rast kamatnih stopa smanjuje potražnju za novim nekretninama i općenito potražnju u samoj ekonomiji. Smatra da će se slično događati u Europi, pa tako i u Hrvatskoj.

"Europska središnja banka (ECD) je do sada držala negativne kamatne stope, a do kraja godine će biti 1 posto. Razlog je taj što se ECB boji rasta nezaposlenosti jer tržište rada u EU nije toliko snažno koliko u SAD-u", tvrdi.

Dejan Kovač smatra da su same središnje banke dobrim dijelom  pridonijele nastanku inflacije, protiv koje se sada moraju boriti i time EU i SAD, a vjerojatno i ostatak svijeta, ugurati u recesiju. "ECB je od pandemijske krize 2020. s upumpavanjem ogromne količine novaca uvelike doprinijela visokim stopama inflacija, stoga mislim da uskoro treba reagirati svojim instrumentima na visoke stope inflacije. U međuvremenu, Federalne rezerve SAD-a i Engleska banka već su krenule u svoje cikluse povećanja kamatnih stopa", kritičan je Kovač.

Napominje da je dug mnogih članica Europske unije jako skočio u vrijeme pandemije, a povećavanje kamatnih stopa će, osim povećanja troška budućih zaduživanja, učiniti i refinanciranje postojećih dugova skupljim.

"Ministarstvo financija RH i njihovi protagonisti zadnjih godina su se hvalili 'uspjesima' dodatnog zaduživanja pri superpovoljnim kamatnim stopama, pritom zaboravljajući osnovni postulat realnih poslovnih ciklusa, a to je da svaka kamatna stopa konvergira u svoj ekvilibrij, tj. uzima u obzir specifične rizike poslovanja svake države. Tako da osim RH, cijeli svijet se treba zapitati - zašto smo se mi toliko zaduživali zadnjih godina? Jer nisam vidio nekakve ogromne povrate unutar realnog sektora."

Rat protiv inflacije će dovesti do recesije

Vuk Vuković napominje da su zbog rasta inflacije središnje banke primorane dizati kamatne stope, što će svjetsku ekonomiju gurnuti u recesiju. Prema njemu se problem svodi na izbor između dva zla; recesija ili inflacija. Drugo je veće zlo pa se podižu kamatne stope, čime padaju krediti građanima i kompanijama, pada potrošnja i u konačnici se snižava inflacija. Ali istodobno dolazi do recesije, otpuštanja i nezaposlenosti. 

"Imamo situaciju ogromne inflacije izazvane post-covid šokom, koja je amplificirana ratom u Ukrajini. Treba naglasiti da rat u Ukrajini nije uzrokovao inflaciju, ali ju je povećao, zbog rasta cijena nafte, plina i hrane. Lockdown u Kini također potiče rast inflacije. Glavna izvozna luka Kine, šangajska, puna je brodova. Opet dolazi do poremećaja u lancima nabave, koji su bili uzročnik inflacije na Zapadu prošle godine", tvrdi Vuković

Kovač podsjeća na plan Europske unije da se do kraja ove godine zaustavi uvoz nafte iz Rusije, što kratkoročno i srednjoročno dovodi do rasta cijena. "Bez ulaženje u etičke debate oko nužnosti poteza, ovo je svakako skupa politička odluka za EU i pitanje je koliko je ekonomski održiva u kratkom roku bez većih ekonomskih šokova. Nijedan plan od strane Europske unije koji uključuje definiranje pravila i mehanizama kompenziranja država najviše pogođenih manjkovima nafte ne može zamijeniti tržišni mehanizam određivanja cijena nafte. Bitno je za naglasiti da će ovu politiku različite zemlje osjetiti različito."

Hrvatska ne može izbjeći krizu

Ekonomska sudbina Hrvatske je neraskidivo povezana s ekonomskom sudbinom ostatka Europske unije, posebno Njemačke i Italije, glavnih trgovinskih partnera. Ove godine se očekuje dobra turistička sezona, s rezultatima sličnima kao rekordne 2019. Procjenjuje se da će nedostajati nekoliko desetaka tisuća sezonskih radnika.

Za nešto više od pola godine se uvodi euro, što je posebna okolnost koja Hrvatsku izdvaja od ostalih država. Vuković smatra da će ulazak u eurozonu biti pozitivan za Hrvatsku, iako se ne događa baš u najsretnijim svjetskim ekonomskim okolnostima.

"Hrvatska ima olakotnu okolnost ulaska u eurozonu, što bi za nas trebalo značiti da će kamatne stope padati. U pravilu kada zemlje uvode euro, kamatne stope padaju jer je jeftinije zaduživanje. Državi, građanima i kompanijama je jeftinije zaduživanje, a time se potiče potražnja", tvrdi.

Ali napominje da nije siguran koliko će Hrvatska moći iskoristiti pogodnost pada kamata zbog ulaska u eurozonu, s obzirom na rast kamata na svjetskoj razini. "Treba tek vidjeti do koje razine će se kamate u eurozoni prilagoditi našima tj. koliko će se naše približiti kamatama u eurozoni. Ali činjenica je da su banke već počele smanjivati kreditni impuls na razini čitave Europe. To nije dobro za nas jer je nagovještaj negativnog dijela ciklusa."

Dejan Kovač napominje kako je Hrvatska premala država da bi mogla utjecati na globalna kretanja, ali postoje politike kojima se može od njih zaštititi. "Ono što Hrvatska treba napraviti je prestanak zaduživanja za održavanja neefikasnog državnog aparata, već sukcesivno smanjivati državni i javni sektor s jedne strane, a porezno rasteretiti privatni sektor i građane RH s druge strane. Treba se usmjeriti primarno na rasterećenje dohotka u naredne dvije godine, inače ćemo vidjeti smanjenje potrošnje kućanstva, što će svakako utjecati na ekonomski rast", predlaže Kovač.

Vuković smatra da se realno može očekivati recesija. "Prognoza za sljedećih godinu dana nije blistava. Ima i nekoliko pozitivnih znakova za Hrvatsku, ali ako EU zahvati recesija, onda Hrvatska ne može ostati neokrznuta. Pad potražnje u, primjerice, Njemačkoj automatski znači pad potražnje u nas jer smo trgovinski jako povezani. Stoga neminovno ulazimo u recesijsku spiralu, a koliko će biti duboka, ne može se procijeniti. Ali neki oblik recesije će se sigurno dogoditi."

Ako napravi iste pogreške kao prošli put, Hrvatsku čeka još jedno izgubljeno desetljeće

Borba protiv inflacije, rat u Ukrajini, lockdown u Kini... Nekoliko je signala da dolazi kriza. Iako će biti globalna, zemlje će se razlikovati u svom odgovoru na nju. Prošla velika kriza, koja je počela 2008., imala je jako različite efekte na različite države i različito je trajala.

U nekim državama je bila gotova za dvije do tri godine, a u drugima je trajala i po šest godina. Hrvatska spada u drugu skupinu, a period od početka krize do početka pandemije se može nazvati "izgubljeno desetljeće".

Za vrijeme te krize je Hrvatska podizala i uvodila nove poreze. Dovoljno se sjetiti tzv. kriznog poreza, u narodu poznatijeg kao "harač". U privatnom sektoru je 200.000 ljudi izgubilo posao, dok je istodobno broj ukupno zaposlenih u javnom sektoru ostao stabilan.

Gospodarstvo je odumiralo i BDP je padao, unatoč tome što je javni dug narastao s 40 posto BDP-a 2008. na gotovo 85 posto 2015., ili sa 136.5 milijardi kuna na kraju 2008. na 286.7 milijardi kuna na kraju 2015. Iako je udio javnog duga u BDP-u padao do početka pandemije, u apsolutnom iznosu je rastao i popeo se na 300 milijardi kuna.

Ako Hrvatska i ovaj put izabere istu strategiju kao u prošloj krizi, strategiju podizanja poreza, zaduživanja, održavanja propalih industrija i odbijanja reformi, rezultati će biti isti. A to znači još jedno izgubljeno desetljeće.