U SVOJOJ knjizi "Nova Šeherezada" sovjetski satiričari Ilja Ilf i Evgenij Petrov su opisali lik mladog, nadobudnog i krajnje netalentiranog književnika koji postaje utjecajni književni kritičar.
Tajna njegovog uspjeha su recenzije koje se svode na jednu jedinu rečenicu: "Kome je ova knjiga potrebna?".

Slična fraza se ovih dana često koristi kada se nastoji protumačiti smjenjivanje Vesne Škare-Ožbolt s mjesta hrvatske ministrice pravosuđa. Naime, gotovo da i nema onih koji drže da je ministričinoj smjeni pridonijelo stanje u hrvatskom pravosuđu. Smatra se kako su razlozi za taj Sanaderov potez isključivo političke, odnosno dnevnopolitičke prirode.

Vladajuća stranka je našla novog partnera u HSP-u, odnosno bijes hrvatske desnice - unutar i van vladajuće stranke - zbog Gotovininog utamničenja se morao zatomiti nečijom glavom, pri čemu je Ožboltova koja ne pripada HDZ-u bila savršeni kandidat.

To je, s druge strane, stvorilo određen problem svima onima koji su donedavno Vesnu Škare-Ožbolt nazivali "Rukom pravde", do neba uzdizali njena reformska dostignuća, slavili je kao utjelovljenje hrvatskog puta u Europu i najblistaviji dragulj u Sanaderovoj kruni.

Svaki pokušaj opravdavanja Sanaderove odluke bi bilo skakanje u vlastita usta, odnosno obaranje dogme o Sanaderovoj nepogrešivosti, jer savršeni premijer nikada ne bi dozvolio jednu takvu zmiju u njedrima.

Rješenje tog problema se nudi u formuli koju je koristio sovjetski književni recenzent, odnosno rečenici: "Kome je ova politička stranka potrebna?".

Primijenjena na slučaj Vesne Škare-Ožbolt, ta rečenica bi njenu smjenu opravdala tezom kako si Sanader kao odgovorni političar ne može priuštiti ovisnost o stranci koja je izgubila svoju svrhu postojanja.

Točnije, Vesna Škare-Ožbolt i Demokratski centar su u novoj političkoj stvarnosti Hrvatske "ideološki višak" te ih se mora ukloniti, isto onako kao što su svojevremeno radnici u socijalističkim poduzećima dobijali otkaze kao "tehnološki višak".

Za tu tezu se ne može reći da nema osnove. Demokratski centar je osnovan od stranačkih otpadnika HDZ-a, koji su katastrofalni izborni poraz bivše stranke tumačili prevelikim skretanjem udesno te sebe nastojali predstaviti kao "zdrav", "prosvijećeni" i "europski" desni centar.

Međutim, samo dvije godine kasnije je Sanader pod tom istom parolom iz stranke počistio Pašalića i druge desničarske babaroge te je Hrvatska odjednom dobila dvije stranke pod istovjetnim ideološkim predznakom. Time je DC izgubio smisao svog postojanja, odnosno bilo je sasvim prirodno očekivati da će prije ili kasnije doći do stapanja te dvije stranke koju, barem teoretski, ne dijele nikakve ideološke razlike.

Odbijanje Vesne Škare-Ožbolt da se DC utopi u HDZ je dalo argumentima svima onima koji podržavaju Sanaderovu smjenu. Bivša ministrica je dozvolila da sav njen briljantni reformski rad propadne zbog taštine, odnosno zbog besmislenog nastojanja da očuva vlastitu političku stranku i time postane dijelom nečega što hrvatski politički establishment odnedavno smatra najvećim problemom Hrvatske.

Ministričina smjena je dala povod za ponavljanje jedne teze koja se obično kao mantra ponavlja neposredno prije i nakon izbora. Ta teza tvrdi kako u Hrvatskoj "postoji previše političkih stranaka", odnosno kako bi se raznim zakonskim i drugim mjerama političke stranke trebalo svesti na "prihvatljiv broj".

Ne može se reći da takve teze nisu popularne, pogotovo nakon što se pred svake izbore televizijski gledatelji maltretiraju s nastupima stranaka čije članstvo jedva prelazi broj prstiju na nečijim rukama ili nakon što lokalnih i drugih izbora počinje kokošarenje glasovima između vijećnika i zastupnika stranaka za koje dotada nitko nije čuo.

Smjena Vesne Škare-Ožbolt je koincidirala s ponovnim ujedinjenjem HSLS-a i LS-a, pri čemu se Kramarićevi liberali hvale zbog toga što su učinili upravo ono što DC nije. Taj je čin pozdravljen kao pravi korak u smjeru "okrupnjavanja" i "stabilizacije" hrvatske političke scene, odnosno stvaranja "snažnog" političkog centra u Hrvatskoj.

Pod "stabilizacijom" i "okrupnjavanjem" se najčešće podrazumijeva svođenje hrvatske političke scene na dvije, tri ili četiri "relevantne" političke stranke, pri čemu će kao oruđe poslužiti novi izborni zakon.

Njime bi Hrvatska postala jedna izborna jedinica gdje bi se mjesta u Saboru osvajala razmjernom metodom s izbornim pragom od 5%, uz istovremenu zabranu formalnog koaliranja među strankama.

Primjena tog rješenja bi u postojećim okolnostima samo tri stranke dovela u Sabor - HDZ, SDP i HSP. Jednom kada uđu u Sabor, te bi stranke preuzele uloge centra, ljevice i desnice i tako od Hrvatske učinile "normalnu" "europsku" zemlju s "normalnim" "europskim" strankama.

Ne čudi stoga što se novoujedinjeni HSLS nastoji što je moguće više povezati uz vladajuću stranku kako bi izbjegao takvo "konačno rješenje". I sasvim je sigurno da je smjena Vesne Škare-Ožbolt dočekana s priličnom nelagodom u HSS-u i HNS-u, kojima se time sugerira kako je vrijeme u kojem su djelovali kao samostalni politički subjekti zauvijek prošlo.

Ma koliko "okrupnjavanje" nekome izgledalo primamljivo, i ma koliko se kao argumenti iznosili primjeri zapadnih država gdje postoji samo par relevantnih stranaka, taj proces daje poprilično razloga za zabrinutost. Mnogi koji ga hvale u nebesa nisu u stanju argument o "prevelikom broju političkih stranaka" dovesti do njegovog logičkog zaključka.

Ako Hrvatskoj stotinu, pedeset ili deset političkih stranaka predstavlja izvor velikih problema, onda njihovo svođenje na dvije ili tri stranke predstavlja samo polovično rješenje. Ono neće donijeti nikakvog dobra nego poslužiti kao presedan temeljem kojeg će u Hrvatskoj "prihvatljivom" i "relevantnom" postati jedna jedina politička stranka.

A koliko jednostranačka vlast može usrećiti Hrvatsku, to je najbolje pokazalo 20. stoljeće. I nije baš slučajno da sve tri vodeće stranke u Hrvatskoj, na ovaj ili onaj način, svoje korijene mogu pronaći u ideologijama ili pokretima koje su svojevremeno bili apsolutni gospodar života i smrti na ovim prostorima.

Isto kao što nije slučajno da su si Ilja Ilf i Petrov svoje satiričke ubode mogli priuštiti krajem 1920-ih, u doba prije nego što će smijeh i mnoge druge stvari biti zamrznute u sibirskim gulazima.

Dragan Antulov