LJUDSKA kosa nije samo estetska značajka već i evolucijska adaptacija koja je imala presudnu ulogu u preživljavanju naših predaka.

Jedno novo istraživanje, objavljeno u British Journal of Dermatology, kreće od teze da je duga kosa na tjemenu evoluirala kao zaštita od ekstremnih vrućina u prvim staništima ljudi te da je njezina regulacija povezana s određenim molekularnim mehanizmima koji bi mogli ponuditi nova rješenja za liječenje njezina gubitka, odnosno ćelavosti.

Studiju su proveli istraživači sa Sveučilišta Penn State, Sveučilišta Kalifornija u Irvineu i Nacionalnog tajvanskog sveučilišta.

Evolucija duge kose kao zaštitnog mehanizma

Prema riječima jedne od autorica studije, prof. dr. sc. Nine Jablonski sa Sveučilišta Penn State, ljudska kosa ima duboko biološko i društveno značenje. "Atributi kose, poput duljine, oblika, boje i gubitka, igraju ključnu ulogu u društvenoj komunikaciji i ukazuju na podrijetlo, dob, zdravlje i društveni status", kaže Jablonski.

Međutim, unatoč njezinoj važnosti, malo se zna o tome kako je evoluirala i kako se regulira njezin rast.

Tijekom novog istraživanja, znanstvenici su se oslonili na prethodna saznanja o funkcionalnoj ulozi kose kod ljudi i drugih sisavaca. Jedna od ranijih studija, koju je vodila dr. sc. Tina Lasisi, Jablonskina doktorandica, pokazala je da je kovrčava kosa djelovala kao prirodni štit protiv sunca te da je smanjivala pretjerano znojenje i dehidraciju.

U novom istraživanju autori tvrde da je sposobnost rasta duge kose bila ključna adaptacija za preživljavanje. "Duga, kovrčava kosa omogućila je našim precima da prežive u ekstremnim toplinskim uvjetima tako što je smanjivala izloženost sunčevom zračenju i čuvala vitalne tjelesne tekućine," objašnjava Jablonski.

Molekularni prekidač za rast kose

Rast duge dlake rijetka je osobina među sisavcima, ali nije jedinstvena za ljude. Primjeri poput lavlje grive ili duge dlake orangutana pokazuju da njezina evolucija može imati različite funkcije. Ključna teza nove studije jest da je sposobnost rasta duge davno u evolucijskoj prošlosti bila prisutna u ljudskom genomu te da ju je aktivirala kombinacija okolišnih i bioloških faktora.

Koautor studije Sung-Jan „Jerry” Lin, profesor biomedicinskog inženjerstva na Nacionalnom tajvanskom sveučilištu kaže da nam ti primjeri „pokazuju da je molekularni nacrt za rast vrlo duge kose oduvijek postojao.

"Molekularni plan za rast duge kose oduvijek je postojao, samo je bio u 'uspavanom' stanju," objašnjava Sung-Jan Lin. "Kad se kod naših predaka razvila sposobnost za rast ekstremno duge kose, to je najvjerojatnije bilo rezultat nekoliko genetskih promjena koje su reaktivirale već postojeći program, umjesto da se razvio potpuno novi mehanizam", dodaje.

Mogućnost za nove terapije

Ovo otkriće otvara vrata novim terapijama za gubitak kose. Prema prof. dr. sc. Maksimu Plikusu sa Sveučilišta Kalifornija u Irvineu, razumijevanje kako ljudski folikuli uspijevaju stvoriti dugu kosu omogućuje znanstvenicima da identificiraju molekularne ciljeve za učinkovite terapije protiv ćelavosti.

"Ovo saznanje može dovesti do tretmana koji će potaknuti rast kose i ublažiti emocionalni stres koji često prati gubitak kose", kaže Plikus.

Postoje razne vrste kose

Postojeći tretmani za gubitak kose danas uključuju lijekove poput minoksidila i finasterida, koji mogu usporiti taj proces. No, otkriće molekularnog prekidača koji regulira rast duge kose moglo bi omogućiti razvoj preciznih terapija koje bi ponovno aktivirale uspavane folikule dlake.

Istraživači se stoga planiraju fokusirati na eksperimentalni rad koji bi trebao identificirali konkretne gene i signalne puteve uključene u ovaj proces. Ako se uspije razviti način za "uključivanje" tog genetskog programa, mogla bi se pronaći revolucionarna terapija za ćelavost.

Tea Rosović, dr.med., specijalistica dermatologije i venerologije upozorava da se u terminologiji bolesti kose i vlasišta često griješi, te da je bitno naglasiti da je alopecija naziv za svaki oblik gubitka kose.

„Kako se navodi u novoj studiji, folikul dlake je 'miniorgan'. Složenost njegove građe i velike razlike na pojedinim regijama koje i sami vidimo - dlaka npr. na kosi sprijeda i straga, na obrvama i na tijelu nisu iste- čine istraživanja zahtjevnima“, tumači.

U literaturi se uvijek navodi da je faza aktivnog rasta kose genetski određena te da traje 2-7 godina.

Budućnost liječenja

No Rosović ističe da do sada nisu objavljivani tako pregledni članci koji bi objašnjavali zašto baš taj broj godina, niti u kojoj mjeri su evolucijski definirani. 

„Studije koje su pokušavale odrediti točne gene koji bi se mogli 'uključivati' ili 'isključivati' što bi bio i cilj ove studije, već su djelomično potvrđene. Jedan članak o genetskom profilu kose, objavljen u Nature Genetics, pokazuje da znamo čak i točne gene za rast kose kao što su WNT10A, CEPT-1 i AR, koji se nalaze u folikulu dlake. No, problem u mnogim studijama o kosi je taj što je folikul dlake iznimno složen pa postoji i velik broj različitih bolesti kose i vlasišta od kojih svaka ima potpuno drugačiji mehanizam nastanka i napredovanja, što onemogućava brži razvoj novih znanja i terapija“, tumači riječka dermatologinja.

Uvjerena je da su saznanja koja proizlaze iz nove studije svakako osnova i budućnost liječenja mnogih bolesti i stanja, ukljućujući i različite oblike ćelavosti.

„No ipak ostaje pitanje koliko će nam u trenutku kada osoba dođe s određenim problemom podatak o njenoj genetskoj predispoziciji biti od važnosti. Isto tako, ako se osoba u nekom trenutku tijekom  mladosti testira i dobiije podatak da ima genetsku sklonost za razvoj ćelavosti, nameće se pitanje kada bi se ona trebala početi liječiti. Konačno, ostaje otvoreno pitanje kako u određenom slučaju definirati gene odgovorne za uspjeh terapije koji su u ovom slučaju, po meni, važniji od same predispozicije“, zaključuje Rosović.