No, tračanje, posebice tračanje poznatih i slavnih, daleko je od besmislenog, prenosi psychologytoday.com. Ono nas uči kako da se ponašamo, determinira naš društveni status i povezuje nas međusobno. Gotovo dvije trećine svakodnevnih razgovora otpada na pričanje o onima koji nisu u prostoriji. Bez indirektnog ocjenjivanja ponašanja drugih, društvo kakvo poznajemo ne bi moglo funkcionirati.
Moć tračanja
Oscar Wilde jednom je napisao: "Samo je jedna stvar gora od toga da te ogovaraju, a to je da te ne ogovaraju." Jedini ljudi koji ne postaju subjektima tračanja su oni koji se nalaze pri dnu socijalne ljestvice. Tračanje je zapravo začarani krug – što više ljudi pričaju o vama, to važniji postajete. A što važniji postajete, to ljudi više pričaju o vama.
Kad je Jessica Coen, urednica tračerskog bloga Gawker.com, pronašla svoju fotografiju odmah pored fotografije party djevojke Nicole Richie na šestoj stranici The New York Posta, osjećala je nevjerojatan ponos. Za one koji imaju pozornost javnosti, tračanje je od vrlo velike važnosti. Prema guruu za odnose s javnošću Hollywooda Michaelu Levineu, koji je za klijente imao slavne osobe poput Michaela Jacksona i Barbare Streisand, nema ništa loše u tome ako si javna osoba i tračaju te.
Poslovno tračanje
No, tračanje nije dobro samo za slavne i bogate. Primjerice, Herb Brooks trener američkog hokejaškog tima na Olimpijskim igrama 1980., doveo je svoj tim do zlatne medalje unatoč tome što su ga članovi tima mrzili. Jednom je prilikom glumcu Kurtu Russellu, koji ga je odigrao u filmu "Miracle", rekao kako je forsirao, pa čak i izrabljivao članove tima, jer su tad funkcionirali kao ekipa i zaboravili na individualne zamjerke.
Tračanje je oličenje zdravih tvrtki, dok se šutnja smatra bolešću. David Koresh iz tvrtke Branch Davidians običavao je kažnjavati svoje radnike za svako ogovaranje tjerajući ih da uskoče u kanalizaciju i ne dopuštajući im da se operu. Ipak, prema psihologinji Francis McAndrew sa Knox Collegea, ljudi na pozicijama ne bi trebali braniti tračanje. Vijesti o tuđim "travestijama" mogu nam pomoći da se nosimo s brojnim situacijama u privatnom životu. Oboljeli od raka često popravljaju svoje psihičko stanje slušajući o drugim pacijentima kojima je lošije nego njima. Kroz tračanje zapravo otkrivamo koje je naše mjesto u "velikoj slici."
Kratka povijest tračanja
Tračanje je toliko staro da je, tvrde antropolozi, postajalo i prije same civilizacije. Neki sociolozi idu toliko daleko da kažu kako je tračanje, poput seksa, neophodno za preživljavanje i nastavak društva. Robin Dunbar sa sveučilišta Liverpool vjeruje da je tračanje bilo jedan od glavnih razloga razvoja jezika kod Homo sapiensa.
Majmuni, primjerice, o ponašanju jedan drugoga mogu naučiti samo putem onoga što vide, dok je kod ljudskog jezika prednost što možemo saznati nešto i prije nego što to vidimo.
"Možemo pričati o ljudima koje znamo koliko hoćemo, a da nam nikada ne dosadi", naglašava Dunbar.
Virtualno tračanje
Tračanje nas plaši upravo zato što znamo da će biti upotrebljeno protiv nas. Neki od nas zasigurno zaslužuju lošu reputaciju – oni koji lažu, varaju ili bilo kako manipuliraju ljudima. Eric Foster s Temple sveučilišta koristio je matematičke modele kako bi potaknuo lančano tračanje. Rezultati nisu iznenadili. Tračanje je prisutnije na društvenim mrežama nego u stvarnoj komunikaciji ljudi. U manjim sredinama i danas je normalna pojava da ljudi ostavljaju ulazna vrata kuće otvorenima, jer dovoljno vjeruju ljudima koji žive oko njih.
No, danas više ne živimo u zajednicama gdje je normalno da se susjedi znaju i međusobno komuniciraju. U našem vrlo neovisnom i mobilnom društvu socijalnih mreža, svatko je podložan ogovaranju što je današnjim generacijama tračera, izgleda, mnogo zanimljivije od interpersonalne komunikacije.