Tri bivše asistentice Anne Wintour anonimno su progovorile o radu za dugogodišnju urednicu Voguea, opisujući iskustvo koje neodoljivo podsjeća na film Vrag nosi Pradu. U razgovoru s novinarkom i biografkinjom Amy Odell otkrile su kako je raditi za 76-godišnjakinju, za koju kažu da "nanjuši strah".
Dugo se nagađalo da je upravo Wintour poslužila kao inspiracija za lik Mirande Priestly, koju u filmu iz 2006. glumi Meryl Streep, budući da se film temelji na romanu jedne od njezinih bivših asistentica, Lauren Weisberger. Jedna od žena potvrdila je da je rad za Annu bio "vrlo sličan onome u filmu Vrag nosi Pradu", piše Daily Mail.
Neprekidni mailovi i vikend zadaci
Od procjenjivanja njihovih odjevnih kombinacija do nepisanog pravila da se "Annu ne smije tražiti pojašnjenje ili pomoć", tri bivše asistentice detaljno su opisale svoje strogo ustrojene poslove u njujorškom sjedištu Voguea. Biti asistentica Anne Wintour, koja danas obnaša funkciju globalne uredničke direktorice Voguea, značilo je primati neprestani niz e-mailova "danju i noću".
Zahtjevi su se svodili na kratke naredbe poput: "Spojite me s ovom osobom", "Moram vidjeti tu osobu" ili jednostavno "Kavu, molim". Vikendom bi im slala podsjetnike za razne zadatke za sljedeći tjedan ili hitne obveze koje je trebalo odmah obaviti. To je moglo uključivati "pronalaženje tiskanih primjeraka starih novinskih članaka ili donošenje knjige iz ureda Voguea koju je odmah trebala imati u Londonu", piše Odell.
Dodaje kako su neki smatrali da su ti zahtjevi Annin način "iživljavanja" nad novim asistenticama, dok su drugi pojasnili da ona "ne testira ljude", nego da su "njezine potrebe jednostavno preuzele njihove živote".
Strogo definirane uloge i jutarnji rituali
Prema knjizi Amy Odell, Wintour je uvijek imala dvije ili tri asistentice, a svaka je bila odgovorna za svoj skup zadataka. Kao i u filmu, prva asistentica bila je zadužena za njezin raspored, dok je druga komunicirala s osobljem u njezinim domovima na Manhattanu i Long Islandu, koordinirala filmske projekcije i brinula se o njezinim psima.
Kada bi počela raditi nova druga asistentica, dobila bi priručnik od 21 stranice s detaljnim uputama o svemu, od vođenja Anninih troškova do održavanja njezinih nekretnina. Treća asistentica obavljala je sitne poslove i izmjenjivala se s drugom u vikend dežurstvima.
Od asistentica se očekivalo da u ured dolaze između 7 i 7:30 ujutro. Druga asistentica morala je dočekati Annu s njezinom uobičajenom narudžbom za doručak - Starbucksovim latteom s punomasnim mlijekom i muffinom od borovnica.
"Ako kava nije bila na stolu kad bi stigla, Anna je djelovala razdražljivo", citirala je Odell jednu asistenticu. Druga asistentica također je nosila njezinu platnenu torbu s monogramom, u kojoj su se nalazili knjiga, papiri koje je večer prije nosila kući na pregled i njezin planer od bordo krokodilske kože.
Strah od lifta i nečitljive poruke
Annin dolazak u ured izazvao bi pravu strku jer su zaposlenici žurili provjeriti je li sve savršeno spremno za šeficu. "Bilo je vrlo slično kao u Vragu nosi Pradu, kad svi viču: 'Stiže!' Uvijek sam se žurila sve pripremiti. Doslovno pospremate stvari i pazite da sve izgleda sjajno", ispričala je jedna asistentica.
Čim bi Wintour ušla, asistentice bi otvorile prazan Wordov dokument ili skicu e-maila kako bi mahnito zapisivale sve što bi rekla. Pokušavale su izbjeći vožnju dizalom s Annom kako ih ne bi zatekla bez olovke i papira ako bi počela nizati zadatke bez stanke. Većina se složila da je najteži dio posla bio ispunjavanje Anninih zahtjeva uz vrlo malo informacija.
Postojalo je nepisano pravilo da je "ne smijete tražiti pojašnjenje ili pomoć", čak i ako su upute bile napisane njezinim nečitkim rukopisom. Ponekad bi, baš kao i Miranda Priestly u filmu, drugu asistenticu oslovila imenom prve. "Neki su u uredu to vidjeli kao samo jedan od mnogih ponižavajućih aspekata posla", navodi se u biografiji.
Neupitan kodeks odijevanja
Jedna od najupečatljivijih scena u filmu jest Mirandina oštra kritika Andreina neuglednog svijetloplavog džempera, a bivše asistentice potvrdile su da je i Wintour itekako primjećivala što nose. Visoke potpetice bile su obavezne. Bivša druga asistentica Meredith Asplundh prisjetila se kako je tijekom svog dvogodišnjeg staža jednom zaradila oštar pogled.
"Nije to bio pogled odobravanja. Više je bilo u stilu: 'Što je to, dovraga?' Definitivno ste mogli prepoznati kada je mislila: 'Zašto bi nosila te hlače s tim topom?'", dodala je Asplundh, čija je godišnja plaća tada iznosila 25.000 dolara.
Asistentice su autorici otkrile da im je bilo dopušteno komunicirati sa šeficom uglavnom putem bilješki, a čak je i način na koji se trebalo obraćati Anni bio točno propisan. Morale su pisati: "Bilješka; molim savjet" i zatim pitanje.
Proces je, kako se navodi, bio toliko neučinkovit da je na kraju ukinut. Biti Annina asistentica, zaključuje Odell, i danas znači biti "njezina osobna asistentica", kako bi ona "mogla svaki trenutak koji provede budna posvetiti poslu".