NIŠTA domaćeg čovjeka ne može raspizditi više od situacije kada oni koji imaju previše sipaju potpuno beskorisne i neprimjenjive savjete onima koji nemaju ništa.
Iva Todorić od takvih je savjeta napravila biznis, baš kao i njezina prijateljica i duhovna vodilja Ana Bučević.
Dok je Ana tvrdila da je tajna u "kreiranju i manifestiranju", Iva je svoj savjetodavni put započela prije osam godina, kada je u jednom od intervjua odlučila "inspirirati" zaposlenike vlastitom pričom o uspjehu. Govorila je tada kako je "krenula od nule" i kako je radeći u skladištu kreirala svoj plan i manifestirala uspjeh, doguravši do odjela za marketing gdje je stvorila ultimativni motivacijski stroj - bočice vode s porukom.
Zaplovite morem sudbine na brodu života pijuckajući koktel nade
Očekivano, njezina je priča naišla na negodovanje javnosti koja je gotovo jednoglasno zaključila da "krenuti od nule" i krenuti od šest nula, savršeno smještenih iza nekog dvoznamenkastog ili troznamenkastog broja - jednostavno nije isto.
Ponukana ovim "motivacijskim govorom", ista ta Iva Todorić, noseći Chanelove naočale, osam godina kasnije trabunja o tome kako 17 tisuća kuna nije puno ako ste novac uložili u... Krstarenje? Da budemo maksimalno fer, riječ je o krstarenju koje će vas naučiti kako postati "kormilarom svog života", ali njezina se priča svodi na više-manje istu stvar - krstarenje na kojem vam netko čita poruke s boca Jane.
I da ne bi bilo zabune, svatko ima pravo laprdati što god želi i ako dubinu pronalazite u instantnim filozofijama koje upijate dok krstarite Jadranom - fenomenalno za vas. Zavidimo vam. Najiskrenije. Svi bismo mi voljeli imati dovoljno vremena i novca da si na palubi broda života i s koktelom nade u ruci, ploveći morem sudbine, postavljamo egzistencijalna pitanja: "Čekaj, kormilarim li ja ovim brodom koji nazivam Životom? Kamo plovi ovaj brod? Kreiram li i manifestiram li dovoljno?"
Ono što Iva Todorić zaboravlja je činjenica da je taj savjet potpuno beskoristan ljudima koji dane provode u nastojanjima da manifestiraju novac za stanarinu, račune i hranu i pritom ne kreiraju suicidalne misli jednom kad shvate da im je država požderala većinu plaće.
Zamislite samo koliko privilegirani morate biti da biste stali pred kamere i vojsci jadnika servirali bogatunsku metaforu o brodu života: "Vidim da si u problemima, da grcaš u dugovima i da su suze jedini začin tvojih skromnih obroka. Ono što ti ja mogu reći, bijedni moj prijatelju, je - ne želiš dovoljno. Trebaš željeti, a jednom kad poželiš, ništa više neće biti nemoguće. Tebi treba skiperska dozvola da napokon preuzmeš kontrolu nad svojim brodom, brodom života."
Hvala ti, svemire, srculence si
Mnoge budaletine trošile su vrijeme na školovanje, mukotrpan rad i odricanje, a odgovor im je neprestano bio pod nosom. Umjesto da uzaludno troše vrijeme na klasične metode samoostvarenja, trebali su uplatiti krstarenje na SS Vortexu ili se otputiti na "safari duha". A naši starci, umjesto da su nam neprestano prdili "učiti, učiti i samo učiti", trebali su nam savjetovati "krstariti, krstariti i samo krstariti... i safariti" ili jednostavno "poželi i ostvarit će se".
Ta nakupina new age bljuvotina može imati smisla samo ako ste odrasli u okruženju u kojem se ni za što niste morali zaista boriti. Bilo je dovoljno pitati i netko bi se pobrinuo da se to ostvari. No mi očito nismo dovoljno željeli niti smo bili svjesni da svemir funkcionira kao šećerni tatica.
Potrebno je samo reći "svemire, daj mi neku šušku, ide mi se u šoping" pa svemir izvuče svoju kozmičku lisnicu i kaže "evo, lutkice, kol'ko ti treba?" na što ti prstima pokažeš "ovoliko", zavodljivo se nasmiješ i zacvrkućeš "thanks, svemire, srculence si", a svemir ti uzvrati "sve za moju bebicu".
Dovoljno je poželjeti i to će se ostvariti? Ozbiljno?
Da biste ispitali točnost ove filozofije, niste se trebali otisnuti na Vortex Cruise i potrošiti 2300 eura. Bilo je dovoljno spustiti se u bilo koju od Konzumovih trgovina i bilo kojoj blagajnici postaviti pitanje: "Hej, stara, želiš li si ti priuštiti više?" Osim ako se ne radi o posebno asketski raspoloženoj blagajnici, budite sigurni da bi vam svaka od njih odgovorila: "Da! Jako to želim, ali plaća mi je golo govno pa ne mogu ni na more, a da ne pričam o safariju duha. Isto tako, ponekad poželim na pauzu i da mi plate prekovremene, ali unatoč iskrenim vapajima koje svakodnevno upućujem nadređenima i svemiru, i dalje nisam u stanju manifestirati niti minimum, a kamoli svoj maksimalni potencijal. Izgleda da je problem u meni i mom tvrdoglavom opiranju ideji krstarenja."
Stoga, hvala Ivi Todorić na pokušaju da nam približi ovu neupitnu životnu istinu, ali nije uspjela. Možda je problem u tome da to nije dovoljno željela.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala