VJEROJATNO ste se mnogo puta našli u situaciji da poželite isključiti onaj dio mozga zadužen za brigu o onome što drugi misle o vama i prestanete ponavljati uzorke koji vas tjeraju da tražite priznanje drugih.
I dok će se mnogi pomiriti s time da su neki od nas "jednostavno takvi", drugi će se obratiti stručnjacima i provjeriti što mogu učiniti da to promijene. Upravo je to učinila novinarka Mashablea Rachel Thompson.
Problem društvenih bića
Prva osoba koju je kontaktirala bila je psihologinja dr. Mara Klemich, jedna od autorica knjige Above the Line: Living and Leading with Heart, koja je rekla da se u trenucima kada se osjećamo nesigurno i gubimo osjećaj unutarnje vrijednosti, trudimo to kompenzirati ponašanjem koje uključuje traženje priznanja drugih: "Kao ljudi svi dijelimo urođeni poriv da se spajamo s drugima. Težimo inkluziji, a odbijanje znači isključivanje i to razumljivo izaziva strah."
Neuroznanstvenica i psihologinja dr. Lynda Shaw tvrdi da je pripadnost skupini nekoć bila ključna za preživljavanje: "Napadi ili glad bili su izvjesniji ako ste bili prepušteni sebi. Pripadnost skupini s vremenom se pretvorila u društvenu prihvaćenost pa je briga za mišljenje drugih postala imperativ ako želite pripadati. Priznanje drugih tjera nas da se osjećamo dobro, osjećamo nalet hormona sreće kao što su endorfini, dopamin i serotonin. Problem se javlja u trenutku kada to ne možete postići bez tuđeg priznanja."
Štoviše, istraživanja su pokazala da odbijanje kod mnogih aktivira iste dijelove mozga kao i fizička bol, a to objašnjava zašto nas neodobravanje toliko emocionalno boli i zašto je bol toliko intenzivna.
Problem društvenih mreža
U današnje vrijeme dodatni problem predstavljaju i društvene mreže koje su istovremeno postale i mjesta koja izazivaju nesigurnost, ali i mjesta na kojima hranimo naše samopouzdanje. Broj lajkova tjera nas da propitujemo svoje odluke, svoj izgled pa čak i vlastiti život.
Autorica Jia Tolentino u svojoj je knjizi Trick Mirror: Reflections on Self-Delusion napisala da internetom upravljaju stimulacije koje nas onemogućavaju da postanemo potpune osobe dok god održavamo interakciju. Ukratko, ljudi se ponašaju kao laboratorijski miševi u eksperimentima koji uključuju neki oblik nagrade.
Upravo zato skrolamo u neprestanoj potrazi za kratkotrajnim užicima, bili to komplimenti ili nešto što će nas razljutiti. Korištenje Facebooka, Instagrama i Twittera je nalik igranju igara na sreću koja vam daju do znanja vole li vas ljudi ili ne.
Ono što za početak možete učiniti je ograničiti vrijeme koje provodite na društvenim mrežama, a to će vam svakako sugerirati i stručnjaci.
Niels Eek, psiholog i suosnivač platforme Remente koja se bavi digitalnom detoksifikacijom, sugerira isključivanje svih zaslona na 24 sata. Ako vam se to čini kao predugo, isključite notifikacije na nekoliko sati i postepeno povećavajte vrijeme.
Problem našeg stava prema društvu
No svatko od nas je drukčiji i nekima treba više validacije i to se manifestira na različite načine.
"Ako mijenjate mišljenje ovisno o reakciji na ono što ste rekli, ne žalite se ako primijetite da vam je netko učinio nešto nažao, pretvarate se da znate nešto iako ne znate, previše se ispričavate pa čak i onda kada niste učinili ništa pogrešno", sve su to primjeri koje je Eek naveo kao primjere problematičnog ponašanja.
Klemich pak sugerira da za početak trebate biti hrabri i iskreni sami sa sobom te da si postavite sljedeća pitanja: "Odakle dolazi moja želja za priznanjem? Možda ćete se morati prisjetiti vlastite prošlosti kako biste to otkrili, a to nije uvijek ugodno iskustvo. Vrlo često se radi o nečemu što ste razvili u djetinjstvu. Jeste li osjećali potrebu za roditeljskom ljubavlju pa ste smišljali načine kako da dobijete njihovo priznanje? Jeste li imali problema s tim da u školi pronalazite prijatelje pa ste s vremenom razvili strah od odbijanja? Kada otkrijete odakle sve dolazi, možete identificirati i tipove situacija koje vam izazivaju potrebu za priznanjem."
Ako se borite sa strahom od odbijanja, možete razviti potrebu za validacijom koja se manifestira kao ugađanje ljudima, trošite previše emocionalne energije brinući o tome što drugi misle o vama, a ponekad čak i razvijate mentalne scenarije ili vježbate što ćete reći kako bi sve glatko proteklo.
"Ponekad jednostavno previše brinemo o tome što ljudi misle o nama, a to je posebno vidljivo u trenucima kada patimo od manjka samopouzdanja ili smo u potrazi za stabilnošću u životima. Možda su nas previše osuđivali kada smo bili djeca, govorili nam da nismo dovoljno dobri ili nas je netko zlostavljao. Naše samopouzdanje postane previše povezano s onime što drugi misle. To pak može dovesti do manjka samopouzdanja i potrebe za validacijom", govori Klemich.
Kako riješiti problem
Ostaje pitanje kako to promijeniti.
Odgovor nije jednostavan i radi se o dugom i teškom procesu za koji ne postoje jednostavna rješenja. Jedan od načina kako početi s analizom vlastitog ponašanja je vođenje dnevnika.
Imat ćete vremena i prostora razmišljati o vlastitim postupcima jer to je nešto o čemu dovoljno ne razmišljamo. U isto vrijeme, hvatamo se ukoštac s vlastitim emocijama i to kao posljedicu može imati povećanje svijesti o tome što radimo.
Ljudi koji pretjerano brinu o tome da sve oko sebe zadovolje prečesto ne znaju postaviti jasne granice, a to je bitno.
"Kada ne znamo reći ne zbog želje da svima ugodimo to postaje bitnije od prikladnih granica pa je dobro vježbati kako objasniti nekome zašto ga morate odbiti. Budite iskreni prema sebi i zapitajte se radite li to zato što je dobro za vas ili zato što tražite tuđe priznanje ili zato što izbjegavate neodobravanje", govori Klemich.
Napravite listu onoga što radite i provjerite koliko toga radite zbog sebe.
Sarah Griffiths, koja je specijalizirana terapeutkinja za traume i zlostavljanja, često se susreće s ljudima koji ne znaju postaviti jasne granice, a njezin je prijedlog da se suočite sa svima koji vam se obraćaju na način koji smatrate neprihvatljivim. Nije jednostavno, ali ako već nemate dovoljno hrabrosti opomenuti ih da tako više nikada ne razgovaraju s vama, pitajte ih zašto vam se tako obraćaju ili zašto su rekli to što su rekli.
Ono što je najbitnije je da počnete vježbati svoj stav prema reakcijama drugih. Izostanak priznanja nije odbacivanje ili neodobravanje.
"Kada nešto učinite, sa samim sobom provjerite osjećate li da je to nešto ispravno i podsjetite se da je to vaš izbor, pohvalite se zato što ste to što jeste", predlaže Klemich.
Naravno, promijeniti način na koji razmišljate nikada neće biti jednostavno jer biti čovjek znači brinuti za ono što drugi misle o vama. Samo nemojte zaboraviti da niste jedini.