Lijepo je ponekad izaći iz gledateljske kolotečine i upoznati se s plodovima nekih drugih produkcija osim onih koje standardno gledamo i pratimo - prvenstveno američke ili britanske. Lijepo je, također, da ako svoj interes usmjerimo ka dalekom istoku, umjesto očiglednih Japanaca ili Korejaca, pogledamo nešto što je stvoreno u kinematografiji zemalja koje su u tom smislu manje u fokusu, kao što su primjerice Filipini ili Vijetnam, pa na kraju i Tajland.
UPOZORENJE! Tekst sadržava spoilere.
U samoj činjenici da vjerojatno većina nas nikada nije vidjela bilo što od TV produkcije iz ove zemlje i da su nam u tom redateljskom/glumačkom/dramaturškom smislu i dalje nepoznanica, djeluje kao dovoljan razlog da nam se na meniju ovog ljeta nađe novi Netflixov hit Master of the House, čija radnja se događa upravo u ovoj zemlji.
Problem
Tu međutim leži i problem. Ako ste baš ovo pomislili - daj da vidimo i te Tajlanđane, što oni rade i kako sebe predstavljaju. Daj da se, osim kao s tupavim turistima koji idu tamo po selfije s tisuću puta uslikanih plaža, upoznamo s njihovom kulturom na možda iskreniji i direktniji način. U tom slučaju vas, bojim se, čeka blago razočaranje.
Nećemo okolišati. Master je loš i osim, eto, ako niste za to da se hvalite okolo svojim egzotičnim okusom za thai kuhinju, doista nema razloga da ovo gledate jer, ako ste iole iskusniji gledatelj, shvatit ćete vrlo brzo da vam je ovaj zaplet, ova struktura, stilski i narativni pristup već poznat, da tu nema nikakvih iznenađenja niti specifičnih detalja vrijednih vašeg vremena i da ste, na koncu, to već gledali... mnogo, mnogo puta.
Dovoljno je samo osmotriti siže i stvari već postaju alarmantno klišejizirane. Dijamantski tajkun i vlasnik korporativne bilijunske imperije, gospodin Rongrooj Thevasatitparsan (Čika Brko u nastavku teksta, iz razumljivih razloga) jedne večeri gine uslijed pada s prozora svoje radne sobe.
Scene s bdjenja otkrivaju ucviljene nasljednike - dvojicu sinova sa suprugama i djecom, kao i mladu udovu Kaimook, prema kojoj ostatak obitelji ne gaji baš previše simpatija. Logično, gospodarev pad, već u prvim kadrovima djeluje dubiozno - netko (ne "nešto", nije ovo taj tip serije) ga je uplašio i natjerao u skok. Moguće je da je halucinirao, ali idioti smo ako i na tren povjerujemo da će rasplet biti zapravo volja slučaja i halucinacija izazvana pićem ili drogom.
Netko ga je dakle želio mrtvim. Whodunnit?
Who cares? - odgovorit ćemo cinično, misleći na sve one filmove i serije o umorstvima gdje na kraju suština nije bila u tome tko je, već kako je, ili zašto je.
Mučno putovanje
Do ovoga "kako" putuje se mučno, kroz sedam predugih, stiliziranih epizoda gdje imamo vidjeti velebno domaćinstvo, tj. palaču u kojoj se vode borbe za moć. Flashbackovi nas vraćaju u dane prije tragedije otkrivajući "posljednju večeru" na kojoj stari master Brko pokazuje ultimativni prijezir prema svojim sinovima Phupatu - starijem, odnosno Mavinu - mlađem i njihovim potomstvom, a objavljuje na užas svih da ženi mladu služavku Kaimook, dajući joj ogrlicu svoje pokojne žene, tj. njihove majke.
"Kako", dakle, u vizualnom smislu lijepo izgleda i produkcija je odlična, enterijeri, eksterijeri kroz koji se ovi ljudi kreću, što voze, što piju i konzumiraju, kako komuniciraju, kako se seksaju, izvedeno je fino i fensi, ali to je već dobro poznato pakiranje u kojem smo dosad dobivali burgers and stakes, ali sada nas u njemu ne čeka neka lokalna supa od škampa, neki Tom Yum Goong ili Gaeng Daeng Dai, već isto ono jelo kojim se davimo decenijama, s možda kojim egzotičnim začinom više.
Odgovor na pitanje "zašto" također nije teško skužiti.
Centralni motiv koji će se na kraju uklopiti u punchlineu previše je očigledan i nesuptilno gurnut gledatelju u oči. Čika Brko je opsjednut leptirima, koje skuplja i preparira, tj. razapinje i nabada iglama, tako da ova divna i mlada (jer leptiri su zauvijek mladi) stvorenja vise raspeta u njegovoj kancelariji iznabadana u vječnom raskošnom rigor mortisu.
Saznajemo ubrzo i da je dom Thevasatitparsan pun mladih stvorenja od krvi i mesa, koje ova obitelj doslovce preparira, čereči, razapinje, nabada i da je ta praksa takva već desetljećima. Tako da, kada u uvodnoj sceni vidimo Brka gdje se užasnut primiče ivici pogibelji, a oblak slobodnih leptira ga okružuje i na neki način gura u smrt da bi s njegovim padom izletio slobodan u noć, nije nam teško zaključiti kamo to vodi, tko će stajati iza urote umorstva (da pomognemo - nisu dva glupa sina) i kakav će biti kraj svemu.
Ima li Tajland svoje Prosjake i sinove? Nećemo saznati na Netflixu
Što je Tajland, iza fasade za turiste, kakva je mitologija, kultura, povijest, humor, opća idiosinkrazija mjesta i podneblja, iz Mastera kuće nećemo saznati. Moguće je da iz čitave produkcije, ove ili bilo kojih drugih zemalja iz regije, također ovo ne možemo saznati, s obzirom na to da se, kao i nažalost mnogi drugi, trude ostvariti žanrovsko-stilsku mimikriju zapadnih uzora.
Tješi da se na ovom, našem podneblju to nije zapamtilo toliko pa su nam filmovi, koliko god jadno izgledali uspoređeni s onima iz holivudske produkcije, ipak naši i autentični, a ako bi netko sa strane došao i upitao što je to Hrvatska i što imam pogledati da bih to saznao - makar od mene, prije bio upućen na stvari poput Prosjaka i sinova, Smogovaca ili Velog mista, nego na bilo koju cool trilerističnu fensi-sexy blamažu koja je snimljena ili će biti snimljena u pokušaju da naš ovdašnji svijet, makar u filmskom prikazu, učini američkijim.
Ima li Tajland ima svoje Prosjake i sinove, ne mogu reći, ali sam siguran da to nećemo saznati na Netflixu.