Za početak, da sapunice posjeduju stvarnu kvalitetu, dobru glumu ili originalnost, ne bi bile sapunice već kvalitetno napisane serije od po šest do dvanaest epizoda po sezoni. Ne bi bile zanimljive gledateljima u potrazi za lakom zabavom i ne bi ih mogli razvući na stotinjak epizoda. Istina, one su ponekad kvalitetne, ali isključivo u kontekstu sapunica. Na isti onaj način na koji su hitovi Michaela Baya kvalitetni u žanru filmova za mase koje film definiraju kao "ono nešto s puno efekata i eksplozija". Isto tako, za velik broj gledatelja sapunice su "guilty pleasure", a ne možete ljude kritizirati ako se tu i tamo upuste u nešto blesavo i zabavno jer svi mi imamo gluposti u kojima uživamo. No, kvaliteta u ovom slučaju uopće nije bitna.
Antisapunisti
Naime, ono što u ovom trenutku ipak pomalo nervira, činjenica je da ova masovna pomama za sapunicama i težnja da jednu seriju tog tipa zamijenimo novom, sličnom, egzotičnijom, šarenijom ili bugarskom, u nezavidan položaj stavlja jednu određenu skupinu. Možemo ih nazvati i manjinom jer nije loše prikloniti se nekoj grupi i zahtijevati svoja prava. Međutim, ova je manjina tiha, ne traži previše i samo povremeno javno istupa. Nećete vidjeti njihovu paradu, a HHO o njima nikada neće ozbiljno raspravljati. Naime, riječ je o pripadnicima skupine građana koji bi željeli pogledati nešto smisleno na barem jednom od hrvatskih televizijskih kanala, a da se emitira u periodu od 20 do 22 sata i da nije riječ o sapunici.
Nazovimo ih "antisapunistima".
To su mirni ljudi, strpljivi ljudi i ljudi koji već duže vrijeme toleriraju bahatost većine i moćnika koji im neprestano poručuju da nemaju što raditi pred malim ekranima u periodu kada sav normalan svijet najčešće gleda TV i kada apsolutno sve televizije zabavljaju većinu koja uživa u turskim, indijskim, španjolskim, meksičkim, talijanskim, bugarskim ili domaćim cmizdravcima. Ti su plahi ljudi najčešće primorani prebacivati s kanala na kanal sve dok ne shvate da Hrvatska nije zemlja koja vjeruje da program u periodu od 20 do 22 može opstati bez rasplakane bogatašice, "obeskošuljenog" konjušara, zlog brata blizanca ili osobe koja krije mračnu obiteljsku tajnu. A čak i ako pronađu alternativu, uglavnom je riječ o reprizama serija iz ranih devedesetih, talijanskim melodramama koje se po maločemu razlikuju od sapunica ili nekom natjecanju netalentirane dječurlije.
I na sve im se moguće načine želi dati do znanja ih hrvatske televizije ne žele prije 22 sata i da za svoj komadić zabave moraju pričekati kasnije termine ili skoknuti na Pirate Bay. Nemilosrdna ih većina tjera iz Lijepe naše i pravo u zagrljaj američkih, njemačkih, britanskih ili talijanskih pružatelja večernje televizijske zabave. Stranci će ove azilante kvalitetno udomiti i pružiti im priliku da uživaju u serijama i filmovima čiji ih autori poštuju i tretiraju kao inteligentna bića ili barem nagledane pojedince sa popkulturalnim referencama koje nadilaze telenovele. Ti su dobrohotni stranci uvjereni da je moguće zabaviti se s mozgom koji nije do kraja isključen, a njihovi programi daju mogućnost uživanja u cijelom nizu sadržaja koje ne razlikujemo samo po zemlji nastanka već i tematskoj raznolikosti, žanrovima ili formatu.
Tu sam rođen, tu ću i umrijeti čekajući
No, kao što to i inače biva u ovim krajevima, ljubitelji raznolikosti, kritičkog razmišljanja i težnje boljitku suočeni su s onom dobro poznatom: "Ako ti se ovdje ne sviđa, nosi se tamo". A ti ljudi žele samo malo bolji televizijski program u vlastitoj domovini. Domovini u kojoj su rođeni. Domovini u kojoj su rođeni njihovi djedovi i očevi koji su ih u osam navečer znali posjesti u krilo ne bi li svi zajedno pogledali neki dobar film ili kakav uzbudljiv dokumentarac o prehrambenim navikama sjevernoameričkog dabra, tog pasioniranog ljubitelja čvrstih brana i vragolastih pastrmki. To možda djeluje kao zahtjev van pameti, ali zaista nije. Od šest "mainstream kanala", bilo bi lijepo da baš svih šest u istom trenutku ne pušta sličnu seriju na drugom jeziku. Divna je to višejezična kakofonija, ali ovo je ipak previše i bilo bi lijepo da čelni ljudi napokon službeno kažu ono što već svi znamo - da je televizijski program namijenjen ljudima koji još uvijek ne znaju koristiti Internet.
A "antisapunisti" i dalje će potiho gunđati. Znaju da njihov vapaj nitko ne želi čuti jer ako podignu glas i kažu: "I mi smo tu. Pogledajte nas ovako ponosne i uzdignutih glava. I mi sam dio ovog društva. I mi plaćamo pretplatu. TV je tu zbog svih nas, a ne samo nekih. Želimo više, bolje i raznolikije!", netko će ih vjerojatno ušutkati jednim konkretnim: "Daj ne baljezgaj, počela mi je sapunica".
> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje