Visoka tehnička škola Bromley u Londonu bila je tipična za Britaniju tog vremena: uniforme (kakve se i danas nose), dugačak popis pravila i kazni, hrpa tehničkih predmeta, doduše, s naglaskom na dizajn, te plejada dosadnih i bezličnih profesora. S jednim izuzetkom – zvao se Owen Frampton, čovjek snažne osobnosti, koji je poticao svoje učenike da se bave umjetnošću. To mu je uspjelo i sa sinom Peterom, koji je postao glazbenik i kasnije svirao u legendarnom bandu Humble Pie, a onda prodao svoj dvostruki album uživo u rekordnoj tiraži stekavši status planetarne tinejdžerske zvijezde.
Premda se radi o odličnom glazbeniku, ovo nije članak o njemu, nego o njegovom školskom prijatelju Dave Jonesu, čiji umjetnički talent nije mogao promaknuti karizmatičnom Owenu. Stoga je nagovarao svog sina da počne nastupati s Daveom, što će se godinama kasnije nakratko i ostvariti.
Jedinstven imidž
I tako je Dave tehničku školu završio s čvrstom odlukom da se bavi glazbom, koristeći u nastupima i svoje vještine plesa i pantomime. Počeo je objavljivati singlice, s raznim više-manje blues-rock sastavima po uzoru na Stonese, u kojima je on bio neka verzija Jaggera. Ubrzo je shvatio da mora početi graditi vlastiti imidž, nešto po čemu će biti prepoznatljiv.
Jednu osobenost već je izgradio kad mu je prijatelj George Underwood (kojem je pokušao preoteti djevojku) u tučnjavi ozlijedio oko te mu je zjenica ostala trajno sužena. Na prvi je pogled to izgledalo kao da ima dva oka različitih boja.
A kad se pojavio drugi Dave Jones, pjevač grupe Monkees, naš Dave morao je smisliti drugo prezime. Nije lako razumjeti zašto je mladog umjetnika privukao legendarni teksaški buntovnik, švercer robova i tragični heroj bitke za Alamo James Bowie, ali svijet je 1966. dobio Davida Bowieja. On je svojim androginim izgledom, originalnim frizurama i "raznobojnim" očima izgradio jedinstven imidž u pop svijetu. I prošao razne "reinkarnacije" kao Major Tom, Ziggy Stardust i Thin White Duke. Toliko o tome, on je u ovu rubriku glazbenih genijalaca došao ipak zbog svojih pjesama. Nemamo vremena nabrojiti sve njegove sjajne uratke, nego samo tri pjesme, od kojih je jedna možda i najbolja u povijesti rocka.
Jednostavno i komplicirano
Ključni čovjek u Bowiejevom pratećem bandu Spiders from Mars bio je gitarist Mick Ronson, jedan od najsuptilnijih u svojoj generaciji. Svirao je i u glam-rock bandu Mott the Hoople, koji je bio na rubu raspada zbog nedostatka popularnosti. Bowie im je na Ronsonovu molbu odlučio pomoći te im je ponudio pjesmu Suffragette City, koju je pripremao za svoj novi album (i novu inkarnaciju) Ziggy Stardust.
"To ne sliči ni na što od onoga što mi sviramo", bunio se pjevač Ian Hunter.
Samo dva sata kasnije ponudio im je drugu pjesmu, Ian Hunter ju je počeo svirati na gitari i ubrzo je oduševljeno rekao: "To će biti hit!"
Bio je u pravu, pjesma All the Young Dudes postala je veliki hit, jedini koji je ovaj band imao, a proglašena je jednom od 200 najboljih rock pjesama.
Ona je jedan od oglednih primjera Bowiejevog genija, krase je jednostavnost, pjevnost i neprimjetni skladateljski trik kao tajni sastojak. On se zbiva u pripjevu: Carry THE NEWS - ako pažljivo poslušate, čut ćete da taj ton nekako strši. Sve do tog trenutka ide predvidljiva harmonija, u osnovi je to D-dur, kojemu se po već uvriježenoj shemi (poslušajte Air od Bacha) spušta bas na C#, pa na H, pa na A, da bi se to A odjedanput magično pretvorilo u A-mol (i onda dobilo i septimu). To je i neprimjetna modulacija iz D-dura u C-dur, iz koje se onda onim završnim rifom (G C A D) vraća u D. Običnom slušatelju to jednostavno promakne, skladateljski "vodeni žig" ostavljen je za one koji kopaju po harmoniji.
Usput, i omotnicu za All the Young Dudes i za The Rise and Fall of Ziggy Stardust and Spiders from Mars radio je George Underwood, još jedan pulen Owena Framptona, kojeg ipak treba pamtiti kao likovnog umjetnika, a ne kao čovjeka koji je Bowieju sredio oko.
Pjesma poludjelom polubratu
Imao je Bowie i deset godina starijeg polubrata po mami Terryja Burnsa, shizofreničara koji je uvodio svog mlađeg polubrata u svijet budizma i okultnog. Ali i suvremenog jazza, koji se Bowieju toliko svidio da je naučio svirati saksofon.
1972. Bowie je već bio velika zvijezda, ali nijedan od njegovih prethodnih pet albuma nije se probio na prvo mjesto top-liste ni ostavio jači trag u Americi. Kad je radio na šestom albumu Aladdin Sane, trudio se na njega uvrstiti i hitoidne pjesme. Svejedno, nije mogao pobjeći od svog skladateljskog pečata, koji se najbolje prepoznaje u Lady Grinning Soul i posebno u naslovnoj pjesmi. U njoj se igra modalima (rasporedom povisilica u ljestvici) - to su one neobične promjene melodija koje čujete u toj pjesmi, za koju odmah znate da je nešto ozbiljnije od glam-rock hita.
Pijanist Mike Garson, član Bowiejevog banda s najduljim stažem, smislio je solo prvo u blues, a potom i u latino stilu, ali je oba puta dobio džentlmensku odbijenicu.
"Hoću nešto u stilu avangardnog jazza", objasnio je Bowie. Onakvog jazza kakvom ga je polubrat učio.
"Mogao bi ostati bez posla", upozorio ga je Garson.
Konačni proizvod je prekrasan i jedinstven, a rizik se isplatio - album je došao na vrh top-liste.
Najbolja rock pjesma?
Na početku karijere Bowie se snalazio kako je znao i umio. Između ostalog, napravio je engleski prepjev Jacques Revauxove skladbe Comme d'habitude. U Bowiejevoj verziji pjesma se zvala Even a Fool Learns to Love. Činilo se da će je tako otpjevati i veliki Frank Sinatra, ali ni njemu ni izdavačima nije se svidio taj prepjev pa su uzeli verziju Paua Anke pod naslovom My Way.
Godinama kasnije Bowie se odlučio osvetiti za taj šamar s početka karijere.
Za albumu Hunky Dory snimio je pjesmu Life on Mars, koja u prvih sedam taktova ide po identičnoj harmoniji kao i My Way.
A onda kreće harmonijskim putem na koji se ugledni Jacques Reveaux nikad ne bi odvažio.
Hunky Dory je sjajan album, koji je, nažalost, doživio komercijalni neuspjeh unatoč odličnoj zbirci pjesama (poslušajte samo prelijepu Quicksand).
10. siječnja 2016., samo dva dana nakon svog 69. rođendana, Bowie je umro od raka jetre, a učeni orguljaši po crkvama i umjetničkim galerijama odali su mu počast svirajući njegovu najbolju pjesmu. Kad sam pitao jednu akademski obrazovanu osobu ne čini li joj se kao da je to djelo izašlo iz opusa Bacha ili Césara Francka, odgovorila mi je: "Samo što oni ne bi napravili toliko modulacija!"
Sve je u toj pjesmi savršeno – melodija u kojoj naredni takt ne ponavlja prethodni, moćan pripjev, fenomenalni gitarski intermezzo Micka Ronsona, kontramelodija u kitici iza pripjeva, završetak. I sve to u četiri minute jer rock nije simfonija na električnim instrumentima. Rick Wakeman iz Yesa, koji u njoj svira klavir, nazvao ju je najljepšim djelom koje je ikad svirao.
Da je kojim slučajem živio u 18. ili 19. stoljeću, ovo bismo djelo proučavali kao klasiku.
Ali imali smo ludu sreću da je David Bowie živio u našoj epohi.