OVOGODIŠNJA dodjela Porina ponovno je stvorila cijeli niz nezadovoljnika, kako u dvorani, tako i pred malim ekranima. No, tako to biva sa dodjelama. Teško je zadovoljiti sve ukuse i uvijek će postojati oni koji će pronaći zamjerke konačnom izboru. Naravno, Porin bi u nekoj normalnog situaciji trebao predstavljati ono najbolje što hrvatska diskografska produkcija nudi pa ne čudi posebno to što neki zamjeraju izostanak Urbana ili Gustafa, a i nekih novijih bendova kao što je Diskurz o kojem se prošle godine puno pričalo i pisalo.
S druge strane, prevelikih iznenađenja nije bilo jer Porin je predvidljiva dodjela. Napetost nestaje istog trenutka kada ste pročitali listu nominiranih, a dodjelu gledate uglavnom zato da bi potvrdili svoje sumnje. Ne iznenađuju čak ni ispadi Tonyja Cetinskog koji je ponovno pronašao povod za trabunjanje o struci koja nije prepoznala njegov neosporivi talent. No, u konačnici, kog je uopće briga? Gubiti živce zbog nagrade koja vrijedi onoliko koliko se često dobitnici referiraju na nju (i to isključivo u razgovoru s kolegama), gubljenje je vremena za sve osim nominirane koji se s konačnim ishodom mogu ili ne moraju složiti.
Jedino o čemu vrijedi razglabati sama je priredba koja predstavlja bolje ili lošije provedena dva sata pred malim ekranima.
Ovogodišnja dodjela nagrada hrabro je najavljena kao "rokerskija i mladenačkija", iako, s HRT-om uvijek postoji strah da će se sve pretvoriti u "Kad je rock bio mlad" tip zabave. Iskustvo nas je naučilo da u situacijama kada nam HRT "prijeti" lepršavošću i pomlađivanjem ustajalih proizvoda, valja biti na oprezu jer u najvećem broju slučajeva riječ je gotovo neprimjetnim estetskim zahvatima koji se svode na angažiranje tobože prpošnih voditelja koji se svim silama trude biti duhoviti i u tom redovito podbacuju. Najčešće nedostaje hrabrosti da se nešto korjenito izmijeni i unese živost u dvoranu punu umornih sredovječnih faca koje živnu tek kada ih pogodite starim, prastarim i provjerenim srednjostrujašima koji se nisu promijenili od vremena kada su Fosili opravdano nosili naziv "Novi".
"Blue room" fora koja se provlačila kroz cijelu dodjelu vrlo se brzo ofucala
No, ove godine ipak smo doživjeli određene promjene. U voditeljskim ulogama pojavila su se neka svježa lica (Zrinka Cvitešić, Mladen Badovinac i Duško Modrinić) koja su unijela svježinu u ono na što smo svih ovih godina navikli. Pokušaji duhovitosti zbog očajnog su tajminga voditelja najčešće nailazili na blijede ili nikakve reakcije, a krivica najvećim dijelom pada na generalni osjećaj neuigranosti i momente totalnog kaosa koji su se s vremena na vrijeme znali odvijati na pozornici. Nedostajalo je dinamike, energije i uzbuđenja. "Blue room" fora koja se provlačila kroz cijelu dodjelu vrlo se brzo ofucala, a "mladenačko" i "rokersko" vrlo je brzo izgubilo smisao kada su nam se pred očima počeli redati likovi kao što su Božo Sušec, Vlado Kalember, Tony Cetinski i Massimo. O nepostojećim dosjetkama pojedinih likova ne isplati se ni pričati, a sve bi funkcionirali daleko bolje kada bi netko razvio par testisa srednje veličine i krenuo malo hrabrije i sigurnije podjebavati goste i nominirane, a to je barem nešto što smo mogli naučiti od MTV-evih dodjela koje su, navodno, bile uzor.
Ukipljenu i polumrtvu dvoranu trudili su se razdrmati nabrijani Let 3, Kawasaki 3p i Valungari, ali domaća je mladost, šatro željna energičnog roka, reagirala tek na izvedbu hita godine Tonyja Cetinskog koji ipak spada u sferu lagane, blago metiljave i radiofonične glazbe kakvu očekujete u uvodima domaćih sapunica. Drugim riječima, uzalud vam vatromet jer većina ih je došla lagano se njihati uz sentiše ili barem mobitelom uhvatiti "upskirt" Zrinke Cvitešić (što su neki uporno pokušavali). Sve u svemu, publika je djelovala kao skupina mladih ljudi psihički uništenih ekonomskom krizom i stanjem u državi.
Ako smo već odlučili glazbenu dodjelu prenositi na televiziji, dodjela bi trebala biti atraktivna
Što se scenografije tiče, sve je izgledalo pomalo skučeno, jeftino i na brzinu sklepano tako da je sve u jednom trenutku počelo podsjećati na "Crnog mačka". Doduše, ni to ne bi bilo toliko loše kada jedini primjer poznatog rokerskog bunta ne bi bile umjerene opaske umjereno nezadovoljnog Tonyja Cetinskog.
Da sve ne bi bilo sipanje negativnih komentara, valja reći da je ovo ipak korak u pravom smjeru (što se možda ne bi dalo zaključiti iz ovog teksta). Naime, ako smo već odlučili glazbenu dodjelu prenositi na televiziji, dodjela bi trebala biti atraktivna, a sinoćnji je Porin pokazao dobru namjeru da to i učini. Ovo možda i jest rokerska i mladenačka dodjela ako gledate očima zaposlenika zemljišnoknjižnog odjela, ali ovaj bi trend trebali podržati jer povratak na staro bio bi neusporedivo gori. Ideja je ostaviti ono što valja i pokušati ponovno.
I za kraj, pomalo je žalosno vidjeti da (navodno) najvažnija domaća glazbena nagrada djeluje produkcijski siromašnije od "Hrvatska traži zvijezdu" jer punokrvne domaće zvijezde ipak zaslužuju više od onih koji to tek trebaju postati.