Foto: Getty Images/Reddit
DRUŠTVENE mreže posljednjih godina prepune su suludih, bahato neupućenih ili ponekad samo preplašenih objava protivnika cijepljenja koji svoje stavove baziraju na klimavim istraživanjima koja su pročitali "na nekom blogu", a ponekad čuli od prijatelja, poznanika i rodbine koji gotovo redovito nisu liječnici, ali su sigurni u svoje stavove.
Međutim, pojava ovog pokreta nije novost. Protivnici cijepljenja, ili kako ih dana popularno nazivaju "anti-vaxxeri", tu su otkad je i cjepiva, a prvi su se put pojavili u 18. stoljeću. Dakako, skepticizam je u to vrijeme bio daleko opravdaniji. Medicina je tada bila prilično nesigurna kombinacija znanstvenog nagađanja dok su cjepiva bila ništa više nego namjerno izlaganje infekciji boginjama.
No medicina je napredovala. Cjepiva su postajala sve sigurnija i tijekom godina spasila su nebrojene živote diljem svijeta.
Ista pitanja postavljali smo i prije 142 godine
"Netko bi pretpostavio da su popularne predrasude protiv cijepljenja do danas već iskorijenjene", pisao je New York Times davne 1875.
Danas, 142 godine kasnije, "popularne predrasude" možda nisu prisutne u tolikoj mjeri, ali daleko su od iskorijenjenih. Cjepiva u Americi sprječavaju smrt više od 2,5 milijuna djece svake godine, ali ljudi poput Donalda Trumpa koji bez znanja i odgovornosti prihvaćaju od znanosti odavno odbačene teorije o povezanosti između cjepiva i autizma, i dalje hrane ovaj pokret. Epidemija ospica već je nekoliko puta izbijala među necijepljenim stanovnicima Minnesote, a ove godine imali smo priliku vidjeti i marš protivnika cijepljenja u Washingtonu.
Internetom se već nekoliko godina širi duhoviti meme s porukom: "Ne morate cijepiti svu djecu, cijepite samo onu koju želite zadržati". No, duhovite opaske neće riješiti temeljni problem jer dok neki smatraju da je njihovo pravo ne cijepiti djecu, zaboravljaju da ne žive odsječeni od ostatka svijeta i da njihova odluka ne pogađa samo njihovu djecu već i zajednicu kojoj pripadaju.
Većini ljudi koji smatraju da je cijepljenje normalan dio brige za zdravlje, ova natezanja djeluju suludo i zbunjujuće. Protiv čega se svi ti protivnici cijepljenja zapravo bore?
Kako bismo ih razumjeli, moramo se vratiti na sam početak priče.
Priča o Immanuelu Pfeifferu
Početkom 20. stoljeća, preciznije, 1901. u Bostonu, vodila se velika bora protiv epidemije malih boginja, a vlasti su poticale građane da se cijepe u što većem broju. Protiv toga je ustala glasna skupina protivnika cijepljenja. Do studenog iste godine, predsjednik zdravstvenog zavoda izgubio je živce i odlučio testirati njihova uvjerenja. Njegov prijedlog odraslim protivnicima cijepljenja bio je: "Ako to želite, stavit ću vaša uvjerenja na kušnju. Izložit ću vas malim boginjama tako da svatko vidi što će se dogoditi".
Nekoliko mjeseci nije se dogodilo ništa, a onda je Immanuel Pfeiffer prihvatio izazov. Pfeiffer je bio lokalni liječnik koji je tvrdio da ima moć izliječiti sve vrste kroničnih bolesti dodirom ruku. Tvrdio je da su cjepiva nepotrebna. Otputio se do otoka Gallop na kojem se nalazila karantena u koju su bili smješteni oboljeli od malih boginja. Po povratku kući, razbolio se. Naravno, radilo se o malim boginjama, a New York Times priču je pretvorio u nacionalnu vijest. Svi su pretpostavljali da će Pfeiffer umrijeti.
No, u ožujku 1902. priča je dobila zanimljiv obrat. Pfeiffer je preživio. Ne samo to nego se i jako dobro oporavljao. Njegov sin, Immanuel Jr. dao je izjavu: "Dr. Pfeiffer protivi se cijepljenju. Nije se dogodilo ništa što bi promijenilo moj stav prema ovoj temi i baš poput svog oca, i ja se protivim cijepljenju".
Dr. Pfeiffer poživio je još nekoliko desetljeća.
Kako uvjeriti ljude?
Priča je poslužila kao inspiracija mnogim aktivistima. Iste godine, epidemija je izbila i u blizini Cambridgea, a gradske vlasti naredile su obavezno cijepljenje. Liječnici su išli od vrata do vrata i cijepili ljude.
No kad su pokucali na vrata Henninga Jacobsona, on je odbio cjepivo. Kazna je iznosila 5 dolara (što bi bilo 100 dolara u današnje vrijeme), on se žalio, članovi pokreta stali su iza Jacobsona, a slučaj je završio na Vrhovnom sudu. Jacobson je tvrdio da je obavezno cijepljenje kršenje njegovih osobnih sloboda, država je tvrdila da tako ugrožava zdravlje čitave zajednice i da je dobrobit svih važnija od prava pojedinca. Tijekom 1905. donesena je presuda u korist savezne države Massachusetts, a obrazloženje je bilo da država smije provoditi obavezno cijepljenje. Anti-vaxxeri bore se protiv toga i dan danas.
Odluka Vrhovnog suda ostavila je dubok trag, ali mnogi tvrde da je priča o Pfeifferu daleko zanimljivija, iako je do danas gotovo iščezla iz knjiga i medija. Upravo nam ona daje uvid u jaz koji postoji između znanosti i uvjerenja pojedinca. Anti-vaxxeri često su motivirani onim što vide.
"Vodio sam duge razgovore s protivnicima cijepljenja. Mnogi od njih imali su iskustva zbog kojih su drastično promijenili nakon što im je djeci, nedugo nakon cijepljenja, dijagnosticiran autizam. I da, mogu ih uvjeravati da cjepivo s tim nema veze. Znanstvenici mogu tvrditi da je to slučajnost. No, teško je u to uvjeriti majke koje su kroz to prošle", govori George Annas, direktor Centra za zdravstveno pravo, etiku i ljudska prava sa sveučilišta u Bostonu.
Ovo je nešto što se provlači kroz povijest debate o cijepljenju, govori Jason Feifer koji je o slučaju pisao za Tonic. Ljudi svoje strahove, znanje i duboko usađena uvjerenja baziraju na osobnom iskustvu. Teško je servirati neku informaciju koja bi to nadjačala. Čak i ako se radi o slučajnosti i nečemu za što znanstvena zajednica tvrdi da je nemoguće. Kako ćete čovjeku koji se namjerno izložio bolesti i preživio istu bez cjepiva, dokazati da je u krivu? Čak i ako je u krivu. Čak i ako svaki stručnjak, ljudi koji su život posvetili upravo toj temi, kaže da je u krivu. Čak i ako bi, kada bi ponovno učinio isto, vjerojatno umro.
Nitko nije mogao uvjeriti Immanuela Pfeiffera da je u krivu. Zašto uopće pokušavati? Da, ljude poput njega možete kritizirati, ali to ne bi poslužilo većem dobru, a veće dobro su cjepiva. Ostaje nam pitanje: kako uvjeriti osobu da vjeruje u nešto drugo od onoga što misli da je iskusio sam?
Nađemo li odgovor na ovo pitanje, riješili smo problem.