Na Badnju večer centar Zagreba izgleda idilično. Pločnici su prekriveni razbijenim staklom, a boce koje su ostale čitave naslagane su uz rubove zgrada zajedno s kartonskim kutijama. Iz jedne kućice kod Hotela Dubrovnik trešti Mile Kitić, iz susjedne Miroslav Škoro. Sve to odvija se u magli kuhanog vina i kobasica. Najveći vašar u zemlji je u punom pogonu.
Na sam Božić je mirnije iako se i na taj dan glazba iza zgrade HAZU-a čuje stotinama metara dalje, kartonske kutije u Bogovićevoj su još uvijek na pločniku u hrpama, a oni koji nisu previše mamurni od Badnjaka u nešto manjem broju jedu hot-dogove i hamburgere. Na blagdan svetog Stjepana dernek se ponovo vratio u centar, iako, saznajemo, ne u punom intenzitetu.
“Snimate na krivi dan, ovo je još dobro kako zna biti inače”, kažu oni koji žive u blizini. A ima ih dosta budući da je u cijelom užem centru od adventskog kirvaja zapravo nemoguće pobjeći.
“Čini mi se da glasnoća muzike ovisi o tome koliko majstor popije. Već sam nekoliko puta zvao policiju, onda utišaju na pola sata pa opet odvrnu. U redu je da ima događanja u gradu, ali zašto mi stalno mora biti noćni klub ispod prozora? Više nije ni samo Advent, sad su tu dani pizze, dani burgera… Ne znam je li Gradu cilj da se nas koji živimo tu istjera, ali muzika sad traje nekoliko mjeseci godišnje i postaje neizdrživo”, žali se stanovnik centra koji je želio ostati anoniman.
Seoski vašar
I uistinu, uz seoski vašar koji traje punih četrdeset dana, čini se da Zagreb prolazi kroz proces koji je već završen u Dalmaciji. Centar je postao rezerviran za više ili manje divlji turizam, a domaćima, ako su dovoljno mladi i pokretni, ostaje pobjeći u neki od drugih dijelova grada.
Ako se odmaknemo od muka nesretnih stanara i ubacimo u kožu posjetitelja, zanimljivo je vidjeti koliko je Zagrepčanima vašar drag - istim onim Zagrepčanima kojima smeta Aleksandra Prijović, bilo što s prefiksom narodno i bilo tko kome zadnjih pet generacija obiteljskog stabla nije s poteza Gradec-Kaptol. Bit će da su među desecima tisuća onih koji na kućicama loču kuhano vino, proždiru kobasice i razbijaju čaše svi iz Livna ili Posušja.
Nije uvijek bilo tako - Advent se u Zagrebu razmahao prije desetak godina. Koju godinu ranije na Trgu bana Jelačića podignut je notorni Bandićev šator, golema konstrukcija od željeza, drveta i stakla koja je izazvala poprilično negodovanje. Jedan od glavnih argumenata za žalbe bilo je upravo simboličko poseljačivanje grada.
Ipak, oni kojima je šator smetao evidentno su bili u manjini: Milan Bandić je bez previše muke osvojio još dva ciklusa izbora, a šator s nekoliko pratećih drvenih kućica evoluirao u mega-vašar, koji je danas glavna turistička atrakcija Zagreba.
Ako takvo slavljenje Kristova rođenja gledamo kao uspješnu manifestaciju kršćanstva, nije teško zamisliti dušu pokojnog gradonačelnika kako se zadovoljno smješka promatrajući svoje djelo. I usput potiho podriguje od kuhanog vina i hot-dogova.
To bi, doduše, trebalo predstavljati problem za aktualnu gradsku vlast. Možemovci su vodili kampanju upravo kao urbana opcija koja se grozi kirvaja, pazara i sličnih pojava u strogom centru grada.
Kirvaj koji se srami samog sebe
Štoviše, gradonačelnik Tomašević je završetkom prošlog Adventa eksplicitno izjavio da na glavnom zagrebačkom trgu “više neće biti šatora ni vašara”. Umjesto toga, sada su tamo drvene kućice i limeni kontejneri s hot-dogovima i fritulama. Šatora nema, ali kontejnere nadvisuju božićne lampice u obliku istog. Teško je naći naziv za takvo događanje a da nije vaš… Advent, ali netko kreativan može napisati prijedlog u komentarima ili ga poslati Turističkoj zajednici grada Zagreba.
Ako je posjećenost vašara od strane anti-Prijović Zagrepčana pokazatelj licemjerja, organiziranje vašara od strane anti-Bandić vlasti može se protumačiti jedino kao cinizam. Četrdesetodnevni dernek u centru grada odličan je za turizam i oporavak gradskog proračuna, a uz takvu cirkulaciju love sadržaj i kvaliteta života nastavljaju biti debelo u drugom planu. Ponovo, Zagreb samo kasni za obalnim trendovima.
Božićne lampice u obliku šatora, umjesto pravog šatora na glavnom trgu, zapravo su konačni korak adventizacije vašara. Upravo u tome je najveći problem - Advent u Zagrebu nije pravi i ponosni kirvaj, nego kirvaj koji se srami samog sebe.
Šator je tako zamijenjen lampicama, prase na ražnju hot-dogom sa sojinim klicama i honey-mustard umakom, a domaća rakija craft pivom i stranim koktelima. Harmonike još ima, ali tek u kasne sate, kad kulturni građani popiju dovoljno da ih ne bude sram slušati je.
Svaka hipsterizacija seoskih običaja nužno završava u:
- višim cijenama i nižoj kvaliteti,
- malograđanskom kiču.
U dva reda sajma u Benkovcu može se pronaći više autentičnih hrvatskih proizvoda, a bome i običaja, nego u nekoliko hektara Adventa u Zagrebu. Ne treba čak ni ići toliko daleko - na sajmu kod Jakuševca, legendarnom Hreliću, za cijenu dva preseratorska burgera iz kućice može se pojesti pošteno pečenje - u zadimljenoj baraci s kariranim stolnjacima, ali upravo to i je poanta sajma.
Iskrenija ponuda bi bilo prase na ražnju nasred Trga
No, odabir između pečenja i burgera je stvar ukusa. S druge strane, odabir između benkovačkog sajma i zagrebačkog vašara je stvar neukusa.
Benkovački sajam je autentični događaj koji se odvija jednom mjesečno, s domaćim proizvodima i tradicijama, lociran na mjestu gdje ne smeta nikome. Zagrebački vašar je bastardizirana verzija onog prvog, s ponudom koja pleše po žici između seoskog i korporativnog, smješten tako da maksimizira profit, ali i teror za stanovnike centra.
Kao što se vidi iz priloženog, i nominalno najurbanije političke opcije teško se odriču vašara i prihoda koje nosi. Zbog toga bi bilo najbolje krenuti u drugom smjeru i odvrnuti sve do daske: umjesto da se s Trga bana Jelačića miču šatori, tamo bi se moglo postaviti prase na ražanj, kotao s rakijom i turbofolk na razglas. Ponuda bi tako postala puno kvalitetnija i iskrenija.
Istina je da su Zagrepčani gospoda nježnih osjećaja i istančanog ukusa, pa bi se možda i pobunili protiv takvog balkanizma - ali to nije ništa što coleslaw salata i brioche pecivo na meniju ne bi mogli riješiti.