NAČINI na koje Nintendo obilno i opetovano muze svoju itekako bogatu riznicu kako bi Switch održao na životu, apsolutno je nevjerojatan. Jedan je od razloga zbog kojeg će Switch u povijest ući kao jedna od vjerojatno najboljih konzola svih vremena, rame uz rame s najvećima, kako u povijesti Nintenda tako i generalno.
Paper Mario: The Thousand Year Door njihovo je posezanje u GameCube trezor i povratak RPG-ovima na poteze koji su nekoć bili daleko prisutniji, a danas su tek odjeci prošlosti na koje nailazimo u trenucima kada se Ubisoft dohvati kombinacije Marija i Rabbidsa.
No, Nintendo u ovoj poodmakloj fazi konzole hrabro ulazi na neke terene koji će razveseliti fanove. Istina, remake vjerojatno najbolje igre u serijalu Paper Mario, koja je usto prodana i u gotovo dva milijuna primjeraka, možda i nije hrabrost o kojoj će netko pisati pjesme, ali daleko je od zicera.
Oni koji su igrali original, vjerojatno će respektirati i taj aspekt, ali budući da mi je ovo prvi susret s naslovom, komentirat ću ga iz perspektive novopridošlice. Ukratko, jasno mi je zašto su vlasnici GC-a bili toliko oduševljeni originalom jer ako je bio kao remake (samo malo ružniji), ovo je super zabavan RPG koji definitivno nema dubinu na koju sam navikao u suvremenim RPG-ovima, ali to definitivno nadoknađuje zabavom i neosporivim šarmom.
Pogledao sam i nekoliko videa da vidim razlike u odnosu na original i naravno, mnogo je toga više nego očito poboljšano, uključujući i soundtrack. Ipak, ovaj "papirasti" pristup ionako nikada nije pretjerano počivao na grafici, već stilu pa ne očekujte baš da ćete pasti na dupe od oduševljenja.
Duhovito i neočekivano mračno
Ono čime A Thousand Year Door osvaja je duhovita i ponekad neočekivano (za taj serijal) mračna priča. Tu su i suputnici/suborci čiji se broj povećava kako priča odmiče, a svaki od njih raspolaže vještinama koje su korisne za pojedine dijelove mape.
I dok su napadi ono čime vam ekipa prvenstveno pomaže, tu su i neki manje očiti načini da vam priskoče u pomoć i, primjerice, pomognu vam da priču pomaknete s mjesta jer tu i tamo dogodit će se da zapnete.
Najvažniji dio su borbe, kojih je puno i koje će se, nažalost, ponavljati čak i kad određeni dio očistite. To je ujedno i najveći nedostatak jer neki možda nisu alergični na neprijateljske "povratnike", ali to smatram jednim od ključnih aspekata stvaranja osjećaja određenog postignuća u igrama.
Da, možete ih ponekad zaobići, ali budući da često idete naprijed-nazad, gaženje istih neprijatelja postane naporno. Razlog je vjerojatno to da je original iz 2004. pa bi popravljanje tog aspekta igre narušilo nostalgiju.
Uglavnom, svoje vještine pojačavate bedževima, kojih je više nego dovoljno za kvalitetnu 30-satnu avanturu, ali i ponovnim igranjem jer možete kombinirati različite bedževe i stvarati jedinstvene buildove.
Morate pripaziti i na publiku koja se skuplja na svakom vašem obračunu (ponovno se susrećemo s konceptom predstave koji je u određenoj mjeri prisutan od samih početaka franšize Super Mario) jer mogu vam pomoći ili vam dodatno otežati važnije borbe. Doduše, onih zaista teških borbi neće biti do samog kraja igre.
Pretpostavit ću da su fanovi originala dobili ono što su tražili, ali vjerujem i da će privući vojsku novih obožavatelja. A Thousand Year Door je u mnogočemu retro i to je ponekad štetno, ali posjeduje onu staroškolsku igrivost koja počesto nedostaje modernim naslovima i koju indie ekipa svim silama želi vratiti u modu. Ovdje nemate osjećaj usiljenog retra, već samo izvorni i iskreni šarm starog klasika koji je doživio osvježenje i sad je legitimno najbolji način da odigrate ovu igru.