ČIM prođu novogodišnji blagdani, u primorskim gradićima i mjestima počinju pripreme za tradicionalne pokladne svetkovine za mesopusne narodne običaje.
U mjestima riječke okolice te će običaje oglasiti zvuk Antonjskog roga na blagdan svetoga Antuna, 17. siječnja, dok će u mnogim drugim mjestima zabavni programi početi već prve ovogodišnje subote, 7. siječnja.
Odanost pučkoj tradiciji, povezanu uz rimokatolički kalendar, od davnina gaje i čuvaju Novljani. Njihov mesopusni narodni običaj često je bio predmet istraživanja folklorista i etnomuzikologa, odnosno melografa.
Mesopusni narodni običaji ove će godine početi u četvrtak, 2. veljače, i to prvin napovidanjen, a završiti na Čistu srijedu, 22. veljače.
Novljanski mladići u odorama pučkih glazbenika obilaze i pozdravljaju kuće žitelja uz melodiju Ferde Livadića i njegove domoljubne budnice pisane na tekst Ljudevita Gaja, Još Hrvatska ni propala (dok mi živimo). Skladba je nastala prije točno 190 godina (1833. godine), a Gaj je te stihove napisao godinu ranije (1832.).
Kola, nošnje i domoljubne pjesme
Novljanke i Novljani tih mesopusnih dana zaigraju svoje narodno kolo u autohtonim ženskim i muškim, živopisnim narodnim nošnjama, a u kolu su pjevači junačkih i domoljubnih pjesama odjeveni u uskočke nošnje. Okosnica običaja je pučki igrokaz potaknut događajima iz vremena turskih pohoda po primorskim gradovima i njihovog paljenja tamošnjih kuća.
Onodobni turski zulum i njegovi protagonisti u ovim običajima svake godine simbolično bivaju osuđeni, a drevni pokladni običaji, koji su izvorno utemeljeni na nekadašnjim rimskim veselicama i zazivanju – nakon zime – plodnoga proljeća, potaknuli su i stvaranje višestoljetne bogate kulturne baštine.
Novljanski narodni mesopusni običaji proglašeni su zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Osuda čovjeka od slame, Mesopusta, pisana je u tradicijskom stihu osmercu i na novljanskoj čakavštini. Najstariji takav tekst, zvan žitak ili život, sačuvan je do današnjih dana, a datira još iz 1718.
Značajno je da su žitelji Novog Vinodolskog baštinili svoje mesopusne običaje i u vremenima kada su oni zbog naizgled religijskih konotacija bili zabranjivani.