Inteligentniji ljudi češće ostaju dulje bez partnera, pokazalo je istraživanje Sveučilišta u Zürichu u Švicarskoj.
"Naši rezultati pokazuju da i sociodemografski čimbenici, poput obrazovanja, i psihološke karakteristike, poput trenutačne dobrobiti, mogu pomoći objasniti tko će ući u romantičnu vezu, a tko neće", rekao je koautor Michael Krämer o studiji objavljenoj u časopisu Journal of Personality and Social Psychology.
Nalazi dolaze u vrijeme kad sve manje ljudi ulazi u veze. Prema The Economistu, u posljednjih 50 godina udio Amerikanaca od 25 do 34 godine koji ne žive sa supružnikom ili partnerom udvostručio se te je dosegnuo 50 posto kod muškaraca i 41 posto kod žena.
Kako bi vidjeli koji čimbenici mogu biti povezani s duljim razdobljima bez veze, istraživači su pratili više od 17.000 ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke. Sudionike su uključili s 16 godina, bez prethodnog iskustva u vezama, te su ih do 29. godine periodično ispitivali o osobinama i demografskim podacima.
Studija je izdvojila nekoliko iznenađujućih obrazaca povezanih s dugotrajnim samovanjem. Među njima su i mladi muškarci s nižom razinom dobrobiti, višim obrazovanjem te oni koji žive sami ili s roditeljima. S druge strane, istraživanje sugerira da život s prijateljima ili cimerima može povećati šanse za pronalaženje partnera.
Autori nisu ulazili u to zašto bi inteligentniji ljudi češće ostajali bez veze. To odstupa od ranije studije iz 2018. godine, koja je zaključila da inteligentnije osobe imaju veću vjerojatnost da će se vjenčati i ostati u braku.
U nastavku su istraživači pratili kako se kod ljudi bez partnera, u usporedbi s onima koji su ušli u vezu, mijenjaju zadovoljstvo životom, osjećaj usamljenosti i razine depresivnosti. Pokazalo se da su oni koji su dulje ostali sami češće bilježili pad zadovoljstva životom i porast usamljenosti.
"Nedostaci u dobrobiti postali su izraženiji u kasnim dvadesetima", naveli su istraživači. To se poklopilo i s višim razinama depresivnosti, a sličan se obrazac vidio i kod muškaraca i kod žena. Istodobno, ulazak u prvu vezu bio je povezan s vidljivim poboljšanjem dobrobiti.
Krämer zaključuje da je "dugotrajno samovanje u mladoj odrasloj dobi povezano s umjerenim rizicima za dobrobit". Općenito, što je netko dulje bio sam, negativni su učinci bili izraženiji. Studija također sugerira da je teže ući u prvu vezu što se više približavate tridesetim godinama.