Foto: Instagram/WeHeartIt
RAZVOD je jedna od najbolnijih životnih situacija. Težak, mučan, razoran, za osobom ostavlja pustoš – ne samo razorenog doma, već pustoš duše.
Utješni stav da je za dijete bolje priviknuti se na razdvojenost roditelja, nego živjeti u nesretnom braku, više nalikuje racionalizaciji za odrasle kako bi opravdali svoj postupak. Razvod braka izaziva kod djece veliku nesreću, osobito zato što i najprijateljskiji razvod u sebi neminovno nosi i ogorčenost i optuživanje.
Brakorazvodna parnica – gladijatorska igra
Brakorazvodne parnice danas sve više podsjećaju na gladijatorske igre u kojima se dojučerašnji partneri bore s visokim dozama ljutnje, povrijeđenosti, straha, nesigurnosti, osvete, zajedno s vrlo ljudskim iskušenjima - ocrnjivanjem, blaćenjem, kritikama, lažima. Lako se dovedemo u zamku samoopravdavanja i često ne biramo riječi. A riječi su uvijek mač s dvije oštrice. Neželjene riječi uvijek ostavljaju svoj trag.
Preokupirani vlastitom boli, neizvjesnosti, nepravde, blaćenja i drugih niskih strasti u procesu razvoda, zaboravljamo da su dječje uši poput malih radara. I kada mislimo da ne slušaju, njihova su čula naoštrena. Oni i čuju i znaju. Poput malih hrčaka prikupljaju informacije o detaljima borbe svojih roditelja koje zatim na svoj dječji način slažu u, samo njima, razumljivu puzzlu.
Roditelji se moraju držati nekih viših normi. Moraju biti svjesni što rade svojoj djeci. Ako ništa drugo, sami smo odgovorni za odabir partnera, sami smo odabrali imati dijete s njom/njim.
Razvod izaziva pustoš i gubitak iluzija
Svako dijete ima potrebu za pozitivnom slikom o oba roditelja, bez obzira s kojim od njih živi. Ne dopustiti mržnji da prevlada, čak i kad ih najmračniji osjećaji tjeraju da zamagle svoju svijest o tome što time čine svojoj djeci. Ono što najviše šteti jest kad roditelji postave djecu u središte svojih bitaka. Ili kad ih tjeraju da se opredijele za stranu ili da špijuniraju. Izolacija, psihološka ovisnost, strah, blaćenje, ispiranje mozga, psihološko manipuliranje… postoji bezbroj tehnika za preoblikovanje dječjeg uma, a svako ostavlja svoj trag. Zove se emocionalno zlostavljanje. Djeca se identificiraju s oba roditelja. Ocrnjivanje ili napad na jednog roditelja, oni doživljavaju osobno. Kao napad na sebe. Ako ste pak cilj brutalnog ocrnjivanja, ni vi nemojte pretjerano reagirati (znam da je teško, znam i to da je užasno teško, na trenutke i nemoguće); pokušajte mirno i bez negativnih emocija razgovarati s djetetom, objasniti im na način na koji oni to mogu razumjeti.
Dajte im na znanje da vam je žao što su to morali čuti, objasnite da su grube riječi, laži i neistine bile izrečene u ljutnji. Utješite ih da će se stvari vjerojatno poboljšati u budućnosti i da ih volite. Pružajte im što više ljubavi, pažnje, razumijevanja i ne dajte se uvući u vrtlog međusobnih optuživanja, uvreda, laži, ocrnjivanja, predbacivanja…
Znam da je teško, ali nemojte se osvećivati. Nemojte djecu uvlačiti u ratove, jer to nisu njihovi ratovi. Znam da je teško, često i nemoguće, taj dio postići, ali pokušajte oprostiti. Znam koliko sam i sama imala problema s tim, ali vrijedi. Zaista vrijedi. Jednom kad oprostite, život poprima jednu drugu dimenziju.
I nemojmo se zavaravati. Istina o tome tko je i kako odigrao svoju ulogu na kraju se uvijek ukaže pod svjetlima pozornice, a tada su djeca naši jedini suci…
Izvor: Sretnamama.hr