PRIJE otprilike dvije godine na hrvatskom su počeli izlaziti odlični romani s detektivkom Erikom Foster kao centralnom junakinjom u borbi protiv izopačenih ubojica.
Iako je autor Robert Bryndza prvo pisao romantične komedije, njegov prelazak u drugi žanr pokazao se iznimno uspješnim. Ovaj je tjedan autor posjetio Zagreb kako bi se družio s fanovima. Zamolili smo ga da nam odgovori na nekoliko pitanja, što je rado učinio.
Bok Roberte, tvoje knjige o detektivki Eriki Foster jako su popularne širom svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Prije tog serijala pisao si romantične komedije u stilu chick-lita. Kako si se tako dobro snašao u krimićima koji se, usput, prodaju u milijunima primjeraka?
Dobro pitanje. Volim pisati romantične komedije. Zapravo smatram da je komediju teže napisati nego dramu. Postigao sam određeni uspjeh s tim knjigama, ali sam isto tako želio pisati o mračnijim stvarima, nešto s puno drame. Odlučio sam se posvetiti pisanju krimića jer vas nakon nekog vremena svrstaju u određeni žanr te je iz tog okvira teško izaći. Baš u to vrijeme osnovan je novi izdavač u Velikoj Britaniji. Njima sam poslao ideje o knjigama s Erikom Foster i, srećom, svidjele su im se. Mislim da sam imao i puno sreće, da sam bio na pravom mjestu u pravo vrijeme. Taj novi izdavač je izvrstan u marketingu pa je sve dobro prošlo. Prva knjiga, „Žena u ledu“, bila im je zanimljiva i zbog naslova koji je podsjećao na megahit „Djevojka u vlaku“. Vjerujem da je za dio velikog uspjeha mog prvog krimića zaslužan naslov knjige; u to je vrijeme bila ogromna potražnja za krimićima s „djevojkom“ ili „ženom“ u naslovu. U godinu dana prodano je milijun primjeraka! To mi je pomoglo da se brzo probijem kao pisac krimića.
Budući da je Erika nositeljica cijelog serijala, možeš li nam je dočarati u nekoliko riječi?
Želio sam stvoriti drugačiji tip detektiva. Erika je imigrantica iz Slovačke koja radi kao policajka u Engleskoj. To mi je bila prva ideja. Smatram da joj njezino podrijetlo daje neku unutarnju snagu; iz svog iskustva govorim, s obzirom na to da sada živim u Bratislavi, primjećujem da su ljudi ovdje nerijetko snažniji od „zapadnjaka“. Vjerojatno drugačiji stil života tijekom proteklih desetljeća. To smatram vrlo zanimljivim. Erika je pravi borac, želi uhvatiti zlikovce, nije od onih policajaca koje možete podmititi, nije podložna korupciji kao mnogi drugi. Na prvom joj je mjestu pravda, a tek onda sve ostalo.
Jesi li je stvorio uz pomoć neke stvarne osobe koju poznaješ? Ona je svakako, kako se često kaže, „veća od života“?
Posjeduje karakteristika više osoba; više žena koje poznajem su se iz Slovačke preselile u Englesku. Osim toga, kako sam pisao knjige, Erika je sve više postajala svoja nezavisna osoba. Sve stvarnija i stvarnija. Gotovo kao da ona postoji, a ja samo sjedim i pišem što mi „govori“. Vrlo neobičan osjećaj. Sada već čitatelji imaju jasnu predodžbu tko je ona pa mi i to pomaže prilikom pisanja, iako može biti i ograničavajuće jer osjećam odgovornost prema njima da im pružim im sve bolje i kvalitetnije priče.
Radnje tvojih romana prilično su mračne. Kako ih smišljaš? Činiš se ovako kao vrlo draga i pozitivna osoba. ☺
Hvala! (smijeh) Prvo, to je dobra terapija, lako je na taj način izbaciti svu tamu koju imate u sebi. Ako vas, primjerice, netko nervira, možete ga ubaciti u knjigu i ubiti. (smijeh) Drugo, mnogo radnji začeto je promatranjem svijeta oko mene. Kao, recimo, radnja knjige u kojoj je kostur djevojke pronađen u akvariju. U gradu u kojem živim, policija je morala isprazniti akvarij tražeći oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Sjećam se da smo šetali pse i zapazili policiju oko akvarija. Tada sam pomislio što bi bilo kada bi umjesto pištolja pronašli leš? Druga knjiga, u kojoj zločinac provaljuje u kuće, to je temeljeno na mom iskustvu. Provalnik je pokušao ući u moju kuću u Londonu dok sam bio unutra. Bilo je jezivo, pa sam pokušao zamisliti kako bi se to moglo pretvoriti u stravičan zločin. Smatram da, ako nešto mene plaši, vjerojatno će se i čitatelji osjećati tako.
Što kriminalistički romani pružaju čitateljima, a to ne mogu pronaći u knjigama drugih žanrova?
Svi mi živimo u svijetu punom nesigurnosti. Slušamo grozne priče o ubojstvima, ali većinom nema zadovoljavajućeg završetka. U kriminalističkim romanima ubojica je uvijek uhvaćen, a čitatelj je dio tog procesa te osjeća kao da je doprinio. Čitajući zamišljate „je li ovo ubojica, ili možda ovo“, rješavate slučaj zajedno s detektivima. Ljudi u životu traže određeni, jasan završetak, a u krimićima to i dobiju jer su loši ljudi kažnjeni na neki način.
Što ćeš sljedeće napisati i objaviti?
Upravo sam završio s pisanjem prve knjige u novom kriminalističkom serijalu o privatnoj detektivki. Ona je bivša policajka, ali sada je samostalna. To sam završio doslovno nekoliko dana prije dolaska u Zagreb. Nadam se da će biti prevedena i na hrvatski. Osim toga, nastavljam s pisanjem priča o Eriki Foster. Također, imam ideju napisati triler koji nije dio serijala već zasebna knjiga. Puno toga bih želio, vidjet ćemo hoće li biti vremena!