Foto: Hina, fotomontaža/Index
Tko je, dakle, Željko Babić?
Babićeva priča je dobar materijal za hollywoodski film. Nakon igračke karijere ostavio se rukometa i za kruh je zarađivao radeći u autosalonu, a kasnije i kao radnik u jednom trgovačkom centru, da bi se nakon toga vratio životnom pozivu. Da skratimo uvod, Babić je u razgovoru za Index objasnio kako je postao rukometni trener, kako je došao do izborničke fotelje te kako planira vratiti hrvatski rukomet u svjetski vrh.
Hrvatska se javnost iznenadila kada je HRS objavio veliku vijest da ćete naslijediti Slavka Golužu. Jedan dio javnosti uopće nije znao tko ste...
"Nisam baš jedan od onih koji se vole eksponirati. Nisam ljubitelj javnih nastupa pa vrlo vjerojatno i zbog toga opća javnost ili novinari nisu čuli za mene, a možda im nisam bio zanimljiv svojim načinom života ili nečim drugim. Sigurno je jedan od razloga što se ne volim eksponirati", kaže nam Babić u uvodu.
Dobro, drugi dio javnosti vas pamti po tome što ste bili Golužin pomoćnik u hrvatskoj reprezentaciji i RK Zagrebu, ali krenimo redom. Gdje ste započeli prvo igračku, a zatim i trenersku karijeru?
"Igrao sam rukomet u Zagrebu. Došao sam ovdje sa 16 godina i bio sam tu nekih 5-6 godina, a zatim sam otišao u Metković. Dvije godine sam igrao u Metkoviću, onda godinu dana u Zadru, a onda sam otišao u Italiju gdje sam proveo šest godina. Poslije sam se vratio u Metković, ali ubrzo sam završio karijeru. Moram reći da mi se više nije dalo igrati. Imao sam stalno sukobe s trenerima, sa sobom, pa pratile su me i povrede. Ranije sam završio karijeru, jer jednostavno više nisam mogao igrati rukomet. Poslije je bila pauza u kojoj sam odmarao od rukometa".
Tu sada dolazimo do zanimljive priče. Radili ste u autosalonu i kao radnik u jednom velikom trgovačkom centru.
"Ja sam čovjek koji voli raditi i nije me sram to naglasiti. Kako je došlo do toga; dakle kad sam završio rukometnu karijeru, nisam imao neke dobre odnose s trenerima, a vrlo vjerojatno sam bio i problematičan kao igrač. Iskreno, nije ni zanimao taj poziv da budem rukometni trener. Nisam uopće razmišljao o tome. Tako da kad sam završio rukometnu karijeru, morao sam nešto početi raditi. Odlučio sam da idem iz rukometa".
Ipak, vratili ste se rukometu.
"Da, 2007. godine počela je s radom Akademija Balić i Metličić. Tamo sam imao poznanike koji su mi rekli da imam tu neku intuiciju, to nešto što ima trener ili nešto što bi trener trebao imati. Meni je to bilo čudno, nije mi bilo zanimljivo i moram biti iskren i kazati da uopće ne znam kako sam postao trener, jer to nikada nisam htio postati. To je sto posto. Je li sada u pitanju Božja volja, ima li on sam sa mnom neke planove, vrijeme će pokazati. Uglavnom, stjecajem okolnosti prihvatio sam njihov poziv u Akademiju Balić i Metličić te sam automatski odlučio upisati trenersku školu. Počeo sam studirati i razvijati se kao trener. Poslije toga, 2009. godine zvao me Lino Červar da prije SP-a treniram Balića i Metličića, koji su odrađivali rehabilitaciju. Radio sam s njima prije Svjetskog prvenstva 2009. i tijekom samog prvenstva. Onda sam nakon toga dobio posao u Metkoviću, a poslije toga sam dobio ponudu od Krškog iz Slovenije. To sam prihvatio, jer sam se počeo mijenjati kao osoba i kao trener. Sve to mi je bilo zanimljivo i predstavljalo mi je veliki izazov. Bio sam pola godine u Krškom i onda sam prihvatio dobar projekt HRS-a i RK Splita da stvaramo mlade igrače u Splitu. To sam prihvatio i mislim da smo u dvije i pol godine napravili izvrsne rezultate, selekcije i dan danas tu ima igrača koje smo trenirali i koji su ostali u rukometu i koji žive od rukometa. U principu, mislim da je to možda moje najbolje djelo što sam uspio napraviti. Pomogao sam mladim ljudima da se izgrade kroz sport i da shvate koje su životne vrijednosti".
Ok, dolazimo do 2010. godine koja je bila burna godina za hrvatski rukomet. Odlazi Lino Červar.
"Slavko je došao na njegovo mjesto i automatski je došlo do toga da postanem Golužin suradnik. Tako je počela jedna karijera na višoj razini. Počeo sam trenirati najbolje igrače svijeta, ušao sam ponovno u nešto nepoznato na što nisam bio spreman. Od četiri natjecanja, Hrvatska je prvo bila peta, a onda smo osvojili medalje; Euro u Srbiji, Igre u Londonu i moje zadnje natjecanje je bilo SP u Španjolskoj. Taj jedan dio u reprezentaciji učinio me boljim trenerom. Poslije toga sam bio s Golužom u Zagrebu pola godine".
U Zagrebu se niste dugo zadržali....
"Ja sam dobio otkaz i vrlo vjerojatno je postojao neki razlog za to. Međutim, dobio sam ponudu od Meškova i odlučio sam ostaviti hrvatsku reprezentaciju, jer sam se htio dalje razvijati samostalno kao trener. Došao sam na tu životnu prekretnicu, jedan trenerski izazov da vidim u principu koliko vrijedim, da vidim hoće li to biti moj život".
Kratka digresija, kako je izgledala vaša suradnja s Golužom? Poklopilo se, eto, da dok ste vi bili njegov pomoćnik, Hrvatska je osvajala medalje (tri bronce). I je li vam on uopće čestitao?
"Čestitao mi je. Slavko je bio dugo tu pa je došlo do zamora materijala i to je sve normalno. To je posao, život trenera i od toga ne treba bježati. Slučajno ili ne, medalje smo osvajali zajedno. Slavko je bio izbornik, trudio sam se u svakom trenutku da mu probam pomoći, tad smo se znali i posvađati, ali nikad nije bila uključena osobna razina da mi razmišljamo o Babiću ili Goluži. Mi smo se svađali zbog Hrvatske i kako će Hrvatska biti bolja. Imali smo po meni izvrsnu suradnju, upravo kakva treba biti između izbornika i suradnika ili pomoćnog trenera. Ja sam bio njegovo čistilište, tako sam se ponašao. Nikad mu nisam dao mira, stalno sam ga preispitivao i kad je bio siguran, ponovno bih ga isprovocirao da mi to potvrdi da je svjestan i da je siguran u to što ćemo raditi tijekom jedne utakmice. Danas s odmakom mogu kazati da sam ponosan što sam bio pomoćnik, odnosno suradnik Slavku Goluži. Vežu me lijepa sjećanja, osvojili smo tri medalje i ja to sigurno neću zaboraviti".
Nešto slično čeka i Peru Metličića, zar ne? Što očekujete od njega?
"Pero će biti u sobi navečer, analizirat ćemo protivnike, pretpostavljam da će mi davati prijedloge, a na meni je kao izborniku da procijenim je li to kvalitetno ili nije, možemo li sprovesti ili ne. Uopće ne sumnjam da ćemo imati dobru suradnju. Pero će imati još jednu ulogu, bit će poveznica između igrača i izbornika. Pero ima važnu ulogu i on će meni kao izborniku, ali i cijelom hrvatskom rukometu puno pomoći svojim autoritetom, znanjem i racionalnošću".
I eto vas danas u ulozi izbornika Hrvatske. Zašto ste rekli na predstavljanju da ima i boljih od vas?
"Vjerujem da Hrvatska ima odlične trenere i po nekim karakteristikama i kvalitetnije nego što sam to ja. Međutim, više nemam izbora. To vam je kao kada birate Papu. Znam da ovaj danas papa Franjo nije htio biti Papa, da je glasao za drugoga. Međutim, izabrali su ga i jednostavno ne možete reći ne i ne trebate reći ne! Jednostavno, trebate vidjeti gdje se nalazite i početi razmišljati kao izbornik i početi djelovati. Ja ću se zahvaliti Isusu, mom prijatelju i svim ljudima koji su mi pomogli da se mogu razvijati kao trener i koji su mi pomagali tijekom životnog razvoja. Moja kratka karijera je povezana s dosta tih stvari koje nisu realne i nisu normalne, ali nisam mogao protiv toga. Opet, danas sam izbornik reprezentacije i vjerujem da je bilo boljih rješenja, ali sad moram biti najbolji jer sam izbornik".
A na koga ste mislili kad ste rekli da je bilo boljih opcija?
"Mislio sam na Noku Serdarušića. On je za mene veliki autoritet. Hrvatska ima još dobrih trenera, ali za ovoga znam. Ja sam dao svoj glas iz daleke Bjelorusije za gospodina Serdarušića. On je jedan strašan autoritet, jedan strašan trener od kojega se sigurno može puno naučiti. Nadam se da će mi Bog biti milostiv pa ću doći do njega da ga pitam za savjet. Noka je bio odlično rješenje za Hrvatsku, iz mog kuta. Kao trener imam pravo kazati da je moj izbor bio Noka Serdarušić".
Imate li trenerske uzore?
"Nikad nisam imao uzore. Teško da me netko može fascinirati svojim radom. Ja volim vrline. One su po meni ključne i vjerujem da je jako važno ono što ti postaješ, a ne ono što si postigao u sportu. Tako da kroz tu prizmu volim ljude koji su jednostavni, skromni, znaju pobijediti, ali su vrlo jednostavne osobe. To su ljudi koji su za mene uzor. Mogu naglasiti jednoga koji dolazi iz košarke, za kojeg bi čak mogao reći da bih volio biti kao on jest Neven Spahija. On mi je pomogao kad mi je trebalo, imao sam tu sreću da mi daje savjete, iako nismo ekstra prijatelji. On mi je definitivno jedan zanimljiv trener. Tu je i gospodin (op.a. Dragan) Adžić iz Budućnosti, koji stalno naglašava svoju obitelj, koji voli svoju obitelj. Mi smo tu jako slični, jer su za mene životne vrijednosti puno važnije od medalje. Pobjede su prolazne".
Je li tu negdje u priči i Lino Červar?
"Lino mi je otvorio vrata, ali danas mogu reći da smo karakterno drugačiji. Naravno, svakome je san biti uspješan kao Lino, trener svih trenera, ja mu se zahvaljujem na svemu. Mi smo ipak malo drugačiji ljudi".
Ako po ničem drugom, onda ste definitivno drugačiji od ostalih rukometnih trenera po tome što za vrijeme nosite odijelo. Kako ste došli na tu ideju?
"Od prvog dana kad sam postao trener, želio sam dati dimenziju mom pozivu, našem pozivu da je to nešto lijepo i da ima određenu vrijednost. Kad bih išao nedjeljom u crkvu, uvijek smo oblačili ono najljepše što imamo u kući. To vrijedi i za utakmice.Trenirate, radite teško preko tjedna za tu utakmicu. Želio sam se osjećati dobro, želio sam pridati važnost mom pozivu i nedjelja je, odnosno subota je definicija utakmice, to je dan kad trebam uživati u tjednom radu. To je razlog zašto sam obukao odijelo. Nadam se da će se i u reprezentaciji promijeniti pravila pa da će treneri morati nositi odijelo".
Znači li to da će i Pero morati uskočiti u odijelo?
"Pravila su takva da sad zbog sponzora ne smijemo biti u odijelima, ali nadam se da će IHF i EHF donijeti zakon po kojem će glavni trener morati biti obućen u odijelo".
Sigurno ste pratili Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Golužina momčad ostvarila je najlošiji plasman u posljednjih 13 godina. Kako ste vi doživjeli igru hrvatske reprezentacije na posljednjem SP-u?
"Ne želim biti veliki kritičar, jer sam trener i znam što znači gubiti i pobjeđivati. Hrvatska je igrala diskretno prvenstvo. Ocjenio bih ga ni dobrim ni lošim. Hrvatska je igrala dobro i pobjeđivala je i išlo se prema naprijed. Sigurno da je ključni moment bio u samoj igri, jer nedostajalo je samopouzdanja i hrabrosti. Recimo, da smo napali Poljsku kad smo vodili tri razlike, mi danas ne bismo razgovarali - to je sto posto. Hrvatska da je napravila dvije, tri polukontre kad je bila mogućnost, da nije stala na postavljenu zonu, uvjeren sam da bismo pobijedili jedan ili dva razlike i da bi prošli u polufinale. Kad završite na 6. mjestu, to nije neko ostvarenje. Međutim, ne treba to gledati tako, zato što i druge reprezentacije koje su bolje, nema ih na svjetskoj sceni. Navikli smo pobjeđivati, mi smo narod koji stalno želi pobjeđivati, koji je kategoričan i to je u redu. Međutim, nekad vam realne okolnosti ne dozvoljavaju da se dogodi nešto lijepo. Mislim da je ključni trenutak bio kad je Hrvatska vodila tri razlike i nije napala, nego je čuvala rezultat. E sada, možemo razgovarati je li to koncept kriv, je li moglo biti bolje ili lošije".
Ne mogu se baš složiti s vama. Mišljenja sam da je Hrvatska "štekala" u igri tijekom cijelog turnira. Raspad sistema se dogodio na utakmici Poljskom. Pokazalo se da je, ono što smo tvrdili prije prvenstva, blokerska obrana apsolutno zastarjela, a u napadu smo izgledali kao neki rukometni diletanti. Što planirate promijeniti?
"Hrvatska definitivno neće igrati blokersku obranu. Igrat će agresivnu obranu 6:0. Na Euru u Poljskoj sigurno ćemo imati još jednu alternativnu agresivnu obranu; hoće li to biti 5-1, koja će se transformirati u zonu 3-2-1 ili tako nešto slično. Uglavnom, igrat ćemo jednu agresivnu zonu. To planiram promijeniti, jer mislim da je to dobro. Slavko je igrao na svoj način, imao je rezultate iza sebe i to treba poštivati. Dalje, što se tiče vašeg pitanja, promijenit će se obrana i vjerujem da Hrvatska motorički može ispunjavati ritam svih 60 minuta. Ona mora pritiskati, mora trčati pod cijenu greške, mi imamo takve igrače. Posebno jer imamo problema u napadačkoj igri, jer nam neke naše fizičke sposobnosti ne dozvoljavaju bolji duel igre jedan na jedan i u igri šest na šest. To su neke stvari koje bih volio promijeniti".
Zanimljiva je i ideja s Domagojem Duvnjakom na lijevom vanjskom. Inače, mislim da je i rukometnim laicima jasno da ako Hrvatskoj zaustavite Duvnjaka, na korak ste do pobjede.
"Ne bi se smjelo dogoditi da ako vam protivnici zaustave jednog igrača, da Hrvatska nema igru. Dule ide na poziciju lijevo vanjskog, jer smo malo deficitarni na toj poziciji, a on to konstantno igra u svom klubu. To je po meni logična odluka. Dakle, vraćamo Dragu Vukovića na poziciju srednjeg, razigravača, tako da ćemo ubrzati igru i nećemo morati raditi izmjene koje su se prije događale na utakmici. Promjene moraju donijeti intenzitet. Intenzitet uz određene rotacije donosi pobjede".
Hoćemo li i dalje gledati neprestano pomlađivanje u reprezentaciji?
"Moguće je da će se dogoditi još neke promjene, zato što kao izbornik imam obvezu stvoriti jedan jaki tim 2018. godine i jasno da određeni igrači koji imaju određene godine neće moći pratiti te sve zahtjeve, što je i logično. Postoji, dakle, tendencija pomlađivanja tima. Tu će se promjene isključivo događati u konceptualnom karakteru. Ne možete mijenjati samo zato da biste mijenjali, mijenjate jer vam koncept nalaže da tako napravite. Promjene mogu biti konceptualnog karaktera i zbog pomlađivanja tima".
A biste li pozvali Ivana Balića u reprezentaciju? Čovjek s 36-godina na leđima, dva mjeseca pred odlazak u mirovinu nosi titulu najboljeg asistenta Bundeslige. Uostalom, bilo bi lijepo kada bi se rukometna veličina poput njega oprostila od rukometa u dresu reprezentacije, pred svojom publikom.
"Gledao sam Ivana baš neki dan, ali kao trener, a ne kao njegov suradnik. Bila je to utakmica protiv Löwena. Ivano je jako zanimljiv igrač, ali ovo nije trenutak za takav vid opraštanja, mi igramo ozbiljnije utakmice. Ivano je otišao iz reprezentacije što zbog godina, a što zbog drugih obaveza i mogućnosti. Isto vrijedi i za Peru. Ne treba se vraćati u prošlost, kopati po prošlosti, nego moramo djelovati sada i vidjeti što možemo sada učiniti i razmišljati pozitivno i konstruktivno. Uglavnom, ne bih zvao Ivana u reprezentaciju".
On će vam se, dakle, priključiti 1. srpnja kao novi koordinator muških selekcija. Što očekujete od njega, a što on od vas?
"Razgovaramo o stvarima što mi možemo napraviti bolje, što on može napraviti bolje i što ja kao izbornik mogu napraviti bolje. Razgovaramo konstruktivno i siguran sam da ćemo na ljeto, kad ćemo imati dva, tri mjeseca, definirati sve pravce djelovanja i da potaknemo pa barem malo u određenim pravcima hrvatski rukomet. Za to ima potencijala, uz sve probleme bilo ekonomske ili neke druge. Pozvat ću se tu na papu Franju; svećenici moraju doći među narod, a ne obrnuto. Izbornik mora doći među trenere, upoznati se s tim ljudima, poistovjetiti s njima. Ako zna nešto, mora to kazati i to mora napraviti skromno i tiho te da u svim regijama bude pristuan, u cijeloj Hrvatskoj, jer je izbornik cijele Hrvatske, a ne samo grada ili saveza".