ZLATKO DALIĆ je nakon utakmice protiv Francuske nedvosmisleno poručio da je Liga nacija besmisleno natjecanje, pa je možda i iluzorno očekivati da će se kroz nju tražiti rješenja problema. Ali ni on ni reprezentacija nemaju izbora. Vrijeme otkucava. Svjetsko prvenstvo je udaljeno pet prijateljskih/utakmica Lige nacija. Za malo više od 450 minuta reprezentativnog nogometa već će krenuti lopta s centra Al Bayt stadiona u Kataru protiv Maroka. Dalić dotad mora pronaći odgovore.
Ako kao polazišnu točku uzmemo isključivo nedavnu utakmicu protiv Austrije u Osijeku, u kojoj je Hrvatska izgubila 3:0, onda je bod protiv svjetskog prvaka vrlo dobar rezultat. S druge strane, ako se na jednu hrpu skupe svi plusevi i minusi iz ove utakmice, ostaje bljutav okus. Hrvatska može i mora puno više.
Dalićev razračun s publikom
Činjenica da je prvi bod u ovosezonskoj Ligi nacija, protiv trećeg sastava Galskih pijetlova, izmamio veliki osjećaj ponosa kod igrača najbolje svjedoči o situaciji u kojoj se reprezentacija nalazi. Ovakve utakmice je od Rusije naovamo gubila u debelom hendikepu i sve bolje od toga djeluje kao dovoljno dobro. To nije gard viceprvaka svijeta ni momčadi koja ima visoke ciljeve.
Dalićeva izjava o tome da hrvatska reprezentacija ne zaslužuje zvižduke je glupost. Temeljno ljudsko nogometno pravo svakog fana je da izrazi nezadovoljstvo viđenim sadržajem, posebno kada se radi o sadržaju koji taj isti gledatelj direktno financira. Naravno, dok god se radi o kritici koja nije krajnje necivilizirana.
Hrvatski trener je iskoristio rezultat za razračun s publikom, čime je naglasak nakon susreta stavio na sasvim pogrešne stvari. Problem reprezentacije nisu navijači koji zvižde. Ni Hrvatskoj ni ijednoj drugoj na svijetu. Njeni problemi su iz Dalićeve domene rada, a tu javnost opravdano postavlja pitanja na koja ne dobiva odgovor.
Bilo je bolno gledati gradnju napada od obrane
Dalić je odlučio u susret krenuti s Vidom na stoperu i Barišićem na lijevom beku. Već smo više puta pisali o problemima koje Hrvatska ima s izgradnjom napada iz zadnje linije, a taj problem je zadovoljavajuće riješen tek kad su u prvu postavu gurnuti Joško Gvardiol i Duje Ćaleta-Car.
Vida je oduvijek imao problema s distribucijom lopte, a Barišiću agilnost nije jača strana i teško se snalazi na malom prostoru. Francuzi su u fazi obrane igrali u 4-4-2 s izrazito visoko postavljenim krilima kako bi mogli odmah pritisnuti hrvatske bekove i bilo je očito da hrvatski napad usmjeravaju na, za njega slabiju, lijevu stranu terena.
U toj fazi igre je Hrvatska izgledala daleko najlošije, izgubila je puno lopti i nije mogla ući u pravi ritam na postavljenu obranu. Jedini način na koji je Hrvatska prenosila loptu preko centra bila je individualna kvaliteta Matea Kovačića, koji pod pritiskom može bez problema stvoriti prednost i riješiti se jednog ili dvojice suparnika.
Problem s Modrićem, Kovačićem i Brozovićem istovremeno na terenu
Međutim, činjenica da su zajedno zaigrali i Modrić, i Brozović, i Kovačić - tri najbolja hrvatska veznjaka - nije pomogla spomenutom problemu u napadu, nego ga je dodatno naglasila. Riječ je o igračima koji vole tražiti loptu u istim zonama i imaju slične navike u fazi organizacije napada.
Svjesni da se obrana muči s iznošenjem lopte, sada su se povlačili još dublje i nerijetko smo imali situaciju da Hrvatska započinje napad s osam igrača (njih sedam u polju te Livaković) ispred linije centra.
Hrvatska u takvom scenariju gubi igrače više na terenu i prednja trojka ostaje usamljena i odsječena od ostatka momčadi. Problem je donekle kompenzirao Lovro Majer, koji je s krila ulazio u sredinu kao desetka.
To rješenje je Dalić već prije imao s Vlašićem i Kramarićem, ali onda se javlja problem nedostatka igrača na desnom krilu koji bi dao širinu napadu. Ono što nije mogla s loptom u nogama, Hrvatska je nadoknadila u igri bez lopte.
Veliki napredak u presingu
U visokom presingu Hrvatska je bila bitno bolja nego u hororu protiv Austrije. Imala je čak duplo više oduzetih lopti (16 u odnosu na osam), a u nekoliko navrata je iznenadila Francuze i uzela posjed u vrlo opasnoj zoni odakle ju je jedno dodavanje dijelilo do šanse.
Momčad se kompaktno pomicala po terenu i nije bilo velikih rupa između linija. Budimir je pokazao vrhunsku radnu etiku, a svoj posao su u tom dijelu odradili i krila, i Kovačić, i Modrić, koji su brzo iskakali na centralne francuske veznjake.
Doduše, takva igra ostavila je dosta prostora između zadnje linije i Livakovića. Tu je do izražaja došla slaba igra Domagoja Vide, koji djeluje kao branič koji se sve teže nosi sa suparničkom brzinom, a veliki dio sjajne karijere sagradio je na dobrim fizičkim predispozicijama.
Erlić stigao u pravi čas
Najugodnije iznenađenje svakako je bio Martin Erlić, koji se jedini kvalitetno snalazio u francuskim napadanjima dubine, a u posjedu nije radio kardinalne greške. S obzirom na to da se donedavno nije na njega ozbiljno računalo, definitivno se može reći da je stigao u pravi čas.
Gvardiol je otpao zbog ozljede. Vida djeluje kao sjena igrača iz Rusije, a Dejan Lovren će do početka iduće sezone imati period od otprilike pola godine bez ijedne utakmice. Hrvatska je na stoperskim pozicijama jako tanka i svako novo rješenje je i više nego dobrodošlo.
Hrvatska nije momčad koja se sastoji od 11 Modrića
Još jednom treba podsjetiti da je jedini način da Hrvatska ostane u prvom potu za ždrijeb za Euro taj da ne bude zadnja u skupini. Kao što smo pisali nakon Austrije, Liga nacija je besmislena, ali Hrvatska nema luksuz da unutar nje ne pronađe cilj i smisao.
Utakmica protiv Francuske odigrana je solidno iako na neka pitanja možda nikad nećemo dobiti odgovor. Jedno od njih bilo bi zašto je Budimir dobio šansu baš u ovoj utakmici, kada se znalo da će napadač veliki dio utakmice morati igrati 50 metara od suparničkog gola.
Francuska je jedna od rijetkih momčadi protiv kojih Hrvatska može računati na puno prostora, a Dalić je u takvoj utakmici u napad stavio samo jednog igrača koji ima brzinu da to kazni - Brekala. Dalić momčad slaže kao da ima 11 Modrića - svjetskih klasa koji će se snaći u svakom mogućem sustavu.
Hrvatska to nema. Ima četiri ili pet elitnih igrača i uz njih hrpu onih koji u pravom kontekstu i stilu mogu biti odlični. Koja je prava uloga za svakog od njih je pravo pitanje nakon prve dvije utakmice, a ne to treba li zviždati reprezentaciji.