BRAZIL je svladao Argentinu s 2:0 i plasirao se u finale Copa Americe. Messijeva družina imat će za čim žaliti - dugo nisu smislenije odigrali veliku utakmicu, ali najbolji igrač svoje generacije ponovno je ostao bez seniorske reprezentativne titule. I šanse za to ostvariti im neće bitno narasti, dok god ne promijene temeljnu paradigmu svoje igre.
Scaloni je pametno blokirao Brazil
Argentina se branila u asimetričnih 4-3-1-2 s vrlo specifičnim zadacima - Aguero je često ostajao u sredini blokirati protok lopte kroz centralu, dok je Acuña svojom energijom iskakao na Danija Alvesa i time su de facto imali prednji blok od četiri igrača. Koliko je to dobro funkcioniralo, dovoljno svjedoči podatak da je Brazil prvu pravu loptu kroz sredinu provukao u 17., a drugu tek u 33. minuti. Tjerala je takva postavka Brazil da svoju igru organizira preko bokova. Problem u tome bila je fiksiranost krila uz liniju čime su im napadi bili prilično linearni i predvidljivi - tek bi se ponekad Coutinho pojavio kao sustavni višak u sredini terena, ali Brazil je jako rijetko dolazio organizirano s loptom u zadnju trećinu. Ono gdje su radili najviše problema Argentini je vrlo dobra reakcija i kompaktnost na druge lopte, a ključnu rolu imao je Dani Alves. Njegovo pozicioniranje kao "unutarnjeg" beka, a ustvari dodatnog veznog igrača, omogućavalo je Brazilu da puno bolje od protivnika kontrolira odbijene lopte. I baš je tako pao prvi pogodak na utakmici.
Argentina kao Balićeva Hrvatska
Argentina je igrala puno koherentnije nego ikada u posljednjih pet godina. S Paredesom na centralnom veznom su konačno dobili čovjeka koji može u kreaciji pružiti barem dio onoga što može Banega, ali uz puno ozbiljnije fizikalije i defenzivni doprinos. U sustavu u kojem nemaju pravog krilnog igrača, a u kojem struktura dodatno ovisi primarno o tome kako se Messi kreće, ključni je doprinos bekova u fazi napada. I Tagliafico i Foyth motorični su i tehnički potkovani, ali Argentina nije dovoljno dobro ni često koristila napadače i bočne vezne kako bi im otvorili prostor. Bez njih na tim pozicijama, Argentina jednostavno nije imala pravu širinu u napadu i sve što su stvorili na tako brutalno skučenom prostoru ne bi bilo moguće da u ekipi nemaju Lea Messija i njegovu sposobnost da u pola metra stvori prednost.
Već u 15. minuti Messi se počeo povlačiti na sada već tradicionalnu ulogu "quaterbacka". Pri tome je Paredes prešao u zadnju liniju za bolje osiguranje u eventualnoj tranziciji i Argentina u tim situacijama nije izgledala nimalo loše. Preostala dva veznjaka imala su zadaću raširiti suparničku obranu dovoljno da okupiraju brazilske bekove, a Argentinin napad se zapravo sveo na ono kako je nekad igrala hrvatska rukometna reprezentacija dok je igrom dirigirao Ivano Balić. On se bazirao na izolaciju u sredini terena u kojoj Messi navlači blok u sredini na sebe, a nakon toga odigrava loptu na jednog od dva sidruna i kroz sredinu traži rješenja u 2 na 2 ili 3 na 2 situacijama. Casemiro i Arthur su bili predaleko da udvoje Aguera i Martineza koji su stasom i kvalitetom apsolutno prilagođeni za tu rolu. Koliko god neobično zvučalo tako napadati u nogometu, Argentina je baš tako stvorila neke od svojih najboljih šansi. Za efikasnije korištenje tako stvorenog viška bila je potrebna opcija u širinu terena gdje bi se mogao dati posljednji pas, umjesto Messijeve vožnje slaloma kroz dvojicu ili trojicu suparnika.
Tužna istina argentinskog nogometa
Brazil, puno kompletnija momčad, zapravo i nije puno toga pokazao. Vrlo dobar presing pomogao im je kontrolirati neke ključne situacije, a do golova su stigli prije svega zahvaljujući sjajnom razumijevanju igre bez lopte Jesusa i (posebno) Firmina. S druge strane, Argentina dugo nije izgledala suvislije. Ali, nažalost po njih, ovakva utakmica je apsolutni izolirani slučaj. U pohodu na tri velika finala zaredom mogli su otići do kraja da su imali malo više sreće, ali njihov nogomet se tada bazirao na ultra defenzivnoj strategiji u kojoj su se napadačka rješenja tražila isključivo na individualnoj razini. I nije nimalo čudno što su stigli do finala SP-a u Brazilu, a da pritom nisu nadigrali ni BiH, ni Nigeriju, ni Iran, ni Švicarsku, ni Nizozemsku. Nedostajalo je jako malo sreće da odu do kraja na barem jednom od tih turnira, ali igrom i dojmom bili su daleko od onoga što bi svjetski, pa i reprezentativni prvak trebao ponuditi. Nakon toga je stigao igrački debakl u Rusiji u kojoj se silne rupe više nisu mogle sakriti, a u istom tonusu nastavili su i na ovoj Copi u kojoj su podbacili u svakoj utakmici osim sinoćnje. Na svijetu ima odličnih, dobrih, prosječnih i loših reprezentacija, ali vjerojatno nijedna ne uspijeva toliko često i toliko uvjerljivo razočaravati javnost.
Ključno pitanje stoga, kao i nakon svakog od tih turnira, glasi - što dalje? Igra bazirana na Messiju će na konto njegove kvalitete skoro uvijek dati barem nekakav impuls. Ali se taj impuls koji on konstantno daje jednostavno ne koristi na najbolji način. Problem Argentine nije to što je ona ovisna o Messiju, kao što problem Cavaliersa nije bio taj što su ovisni o LeBronu Jamesu. Problem je što je ona o njemu ovisna na krivi način - što joj treba njegov talent ne da razvija ili završi, već i da započne napad. Dobar sistem dovodi svojeg najboljeg igrača u situaciju prednosti, u kojoj njegov talent i znanje ionako dobru situaciju pretvaraju u matnu. Loši sistemi čekaju svojeg najboljeg igrača da ni iz čega stvori nešto. I dok god se to ne promijeni i dok god se konfiguracija igrača na terenu bude prilagođavala onome što je Messi u tom trenutku zamislio, bez ikakvog plana, Argentina će nastavljati razočaravati. I vjerojatno ostati zapamćena kao reprezentacija koja je podbacila kao rijetko koja u povijesti, koja vrhunsku koncentraciju kvalitete nije uspjela usmjeriti u smislen nogomet na nijednom od pet ili šest velikih turnira koje su odigrali.