NAKON godinu i pol dana Simon Rožman više nije trener Rijeke. Serija od pet utakmica bez pobjede i samo šest bodova iz posljednjih osam prvenstvenih susreta bili su njegova najgora rezultatska serija na Rujevici nakon koje je odlučio da treba otići.
U medijima se nagađa kako je jedan od favorita za preuzimanje Maribora. Možda je to doprinijelo odluci da podnese ostavku, ali za klub to nije bio dobar potez. Rožman je već treći odličan trener koji je potrošen u raskoraku između očekivanja i realnih mogućnosti ekipe. Damir Mišković i ostatak uprave povukao je potez koji bi se mogao pokazati pogubnim.
Rijeku je ubio raspored s kojim se ne znaju nositi ni milijarderske ekipe
Činjenica je da Rijeka nakon pobjede na Maksimiru 19. siječnja nije nadigrala baš nikog. Uz dosta sreće i većinu ključnih sudačkih odluka na svoju korist, igrala je loše i rezultatski pala do te mjere da je upitan plasman u Europu. Iz te perspektive je donekle logično da se proba s novim rješenjem na klupi, ali takva perspektiva je površna i ne uzima u obzir objektivne otegotne okolnosti.
Od te utakmice s Dinamom, prve u nastavku prvenstva, pa sve do derbija s Hajdukom nakon kojeg je Rožman otišao, Rijeka je odigrala 11 utakmica u 40 dana, što znači da je imala malo više od tri dana odmora između dvije utakmice u prosjeku. U tom istom periodu, Real Madrid koji je igrao četiri različita natjecanja imao je "samo" osam utakmica. Liverpool, klub koji također proživljava veliku igračku i rezultatsku krizu, imao ih je devet. Iako se radi o klubovima koji praktično imaju neograničen budžet u pogledu pojačanja, sezona suludog tempa, ozljeda i nenormalnih okolnosti života i rada jako ih je koštala. Ne postoji skoro nijedan elitni klub na svijetu, od PSG-a i Bayerna preko Juventusa i Cityja koji u ovakvoj sezoni nije imao periode u kojima je imao osjetan pad u odnosu na lani.
Ako postoji globalan konsenzus kako su oscilacije u formi logična posljedica poremećenog rasporeda priprema i utakmica, onda je jasno da Rijekina kriza nije neočekivana, a još manje neobična. Prvi dio sezone u kojem je nastupala u Europa ligi Rijeka je izdržala jer je odgodila veliki broj prvenstvenih utakmica. Sada kada ih je raspored počeo sustizati, pokleknuli su.
Rožmana je sustigla Bišćanova sudbina. Obojica su imali iste zahtjeve, uprava nije poslušala nijednog
Problem Rijeke nije samo u broju utakmica, nego i u kadru. Rožmana su mučili isti problemi kao i Bišćana.
"Uvjeti nisu idealni, nisu ni blizu toga. Bez obzira na to, mi smo uspjeli napraviti sjajne rezultate u uvjetima koji nisu bili sjajni. Vremena su se promijenila."
"U ovom trenutku situacija možda ne izgleda najbolje, ali znali smo da će biti uspona i padova. Hvala klubu što razmišlja na isti način i svi želimo zajedno razvijati sadržaj na terenu, promovirati mlade igrače da bismo bili održivi, ali pritom ne zaboraviti na rezultatsku ambiciju koja je uvijek pokušati osvojiti trofej i igrati u europskim natjecanjima".
Iako se na prvu čini kako gornje dvije izjave pripadaju istom čovjeku, to nije tako. Prvu je izrekao Igor Bišćan u rujnu 2019. godina kada je otišao s Rijekine klupe. Druga izjava pripada Simonu Rožmanu i stara je malo manje od dva tjedna, kada je slovenski stručnjak produljio ugovor. Dojam da se radi o istoj osobi proizlazi iz toga što se ništa nije promijenilo u godinu i pol dana.
Rijekina uprava i dalje traži rezultate, iako je očito da joj u igračkom kadru nedostaje kvalitete i dubine. Bišćan je više puta javno artikulirao svoje zahtjeve. Rožman nije bio toliko direktan u inzistiranju na pojačanjima, ali se to moglo "pročitati" nekoliko puta između redova kada bi nakon lošeg rezultata slijegao ramenima i pričao o "potrebi za poboljšanjem".
U posljednja dva prijelazna roka Rijeka je potrošila, prema podacima s Transfermarkta, oko 1.2 milijuna eura na pojačanja. U istom periodu Dinamu je potrošio 17.4, Osijek 4, a Hajduk 2.2 milijuna eura. Od tri kluba s kojima bi se Rijeka nominalno trebala boriti za vrh tablice jedan od Rijeke troši dvaput, jedan triput, a jedan četrnaest puta više novca. Pri tome Rijeci svake godine ode nekoliko prvotimaca, a treneri su prisiljeni posuđenim igračima krpati rupe i konstantno otkrivati nove talente koji mogu odmah igrati u prvoj ekipi.
Rijeka ima velikih problema na stoperskim pozicijama, gdje nema igrača koji radi razliku i Rožman je stalno morao prilagođavati igru momčadi tromoj obrani. Istovremeno su joj odlasci i ozljede jako skratili rotaciju u veznoj liniji i napadu. Vjerojatno prvi put otkad je Kek stigao u klub prije gotovo osam godina Rijeka nema ni treći najbolji roster u ligi, uzmemo li u obzir i kvalitetu i širinu.
Očekivanje da će u takvim uvjetima Rijeka i dalje bez problema biti drugi ili treći klub u državi, posebno s obzirom na Goricu koja raste, nije realno. Ideja da će Mišković moći računati na stalne izlaske u Europu i napadanje trofeja u kupu bez većih ulaganja dugoročno nije održiva.
Rijekin beskrajni dan
Novi trener Rijeke je Goran Tomić. Radi se o vjerojatno najboljem mogućem rješenju u ovom trenutku, ali upitno je što ga čeka. Dinamo je kupio Nevistića i Štefulja koji su i dalje na Rujevici samo na posudbi. Na Maksimir se već na ljeto mogu vratiti i Kulenović i Menalo. Dapače, trenutni Rijekin roster ima čak devet igrača koji su tu na posudbi. I Tomić će morati igrati s ekipom "na kredit", a onda od ljeta izmišljati nova rješenja.
To je uzorak koji se u Rijeci ponavlja još od Matjaža Keka. Njegovih šest godina u klubu je u uvjetima modernog nogometa ozbiljan period, ali dojam je da su Bišćan i Rožman prebrzo potrošeni. Dva od nekoliko najvećih trenerskih potencijala u regiji postali su žrtve klupske politike koja je svlačionicu pretvorila u kolodvor s puno više odlaznih perona nego dolaznih. Jednom kada na trenersku poziciju dođe čovjek koji ne može stići do rezultata u takvim uvjetima, vidjet će se koliko je takva politika pogubna. S obzirom na rast Osijeka i Dinama, sve ozbiljniju Goricu i Hajduk koji pokazuje znakove života, za Rijeku će možda biti prekasno.