"DINAMO mi je značio sve, više od obitelji", objašnjavao je Slavko Ištvanić, koji je za klub igrao 13 godina, nosio kapetansku traku i odigrao preko 500 utakmica, pod tri različita imena zagrebačkog kluba.
S Ištvanićem smo se sreli na izložbi Dinamovo proljeće u galeriji Kranjčar, povodom najvažnije utakmice kluba posljednjih desetljeća, najveće koju su mlađi navijači Dinama ikada doživjeli. Ni Ištvanić s Dinamom nije uspio prezimiti u Europi i doći u nokaut-fazu, iako je iz kluba ispratio generacije Šukera, Bobana, Vlaovića, Cvitanovića... Ispadali su od Stuttgarta, Auxerrea, Atalante, ratne 1991. izbacio ih je Trabzonspor, a uslijedila su neponovljiva iskustva i bolni porazi od Steaue pa opet od Auxerrea, kada je Dinamo zbog nereda navijača po gradu, a Mamića i Ćire na stadionu, nakon uzvrata izbačen iz Europe.
Ištvanić se sjeća svakog detalja.
"Imali smo 3:1 iz utakmice u Zagrebu, ali u uzvratu, nakon napada na delegate s naše strane, znali smo da će nas suci izmasakrirati u drugom dijelu Sve je to utjecalo na psihu igrača", pretresao je po memoriji, okružen uspomenama na izložbi eksponata iz Dinamove povijesti, koje su navijači odlučili izložiti uoči ključne utakmice protiv Spartaka protekle sezone, s namjerom da podsjete na građanski identitet Dinama koji će izgrednici iz Auxerrea u narednim godinama potpuno zatomiti.
Te večeri se u galeriji zakotrljala priča koja će večeras u Ciboni završiti humanitarnom utakmicom za pomoć Ištvaniću i njegovoj obitelji. Legendarni kapetan proživio je mnoge obiteljske tragedije, sin mu boluje od cerebralne paralize i njegov je glavni motiv i smisao. Nakon karijere u Dinamu, Ištvanić je kratko igrao u Segesti, Novalji, Sesvetama i konačno u Dugom Selu. Oprostio se 2002. godine, počeo s trenerskim poslom u Radniku, no ubrzo je klub iz Sesveta postao Dinamova filijala, a za Ištvanića tu nije bilo mjesta. Tako je završio njegov nogometni poziv, povukao se daleko od kluba u kojem je proveo život.
Uhodanu i tešku rutinu Ištvanićeve obitelji protresli su navijači Dinama. Okupili su Ištvanićeve nekadašnje suigrače koji će večeras napraviti spektakl u Ciboni. Doveli su Zvonu Bobana, Zlatka Dalića, Marija Stanića, Kujtima Shalu, Darija Šimića i mnoge druge kojima je stalo do Slavka i Dinama.
"Ganut sam, hvala navijačima. I ja sam uvijek bio tu za njih"
Ištvanić, potpuno nenaviknut na medijsku pompu koja ga je sustigla proteklih dana, od uzbuđenja teško nalazi riječi uoči utakmice.
"Od srca zahvaljujem navijačima, udruzi Dinamo - to smo mi i predsjedniku Juri Ćosiću. Oni su pokrenuli akciju i hvala im što su me se sjetili. Uvijek sam bio dečkima na dispoziciji za sve akcije, i kao igrač Dinama i kasnije kao navijač. Uvijek sam se odazivao na pozive navijača. Našli smo se i na izložbi povodom Dinamovog proljeća, popričali smo o mojoj situaciji, ali nisam očekivao da će pokrenuti ovu akciju. Ganuli su me, dirnut sam i teško to mogu opisati riječima. Kazali su mi da se kao navijači Dinama osjećaju dužni pomoći i na jedan način mi se odužiti kao igraču i navijaču Dinama. Sve me to jako dira, nisam više naviknut na medije, odavno sam izašao iz toga. Jednako se osjeća i moja obitelj", priča Ištvanić.
Zvone Boban ne dolazi baš svakome, bit će to i prilika da dinamovci obilježe obljetnicu neodigrane utakmice s Crvenom Zvezdom 13. svibnja 1990. godine.
"Očekujem spektakl, to će biti slika Dinama. Ganut sam što ću nakon niza godina vidjeti bivše suigrače, zaista sam ugodno iznenađen imenima koja će se okupiti na utakmici. Redovito se čujem s Vjekom Škrinjarom, koji je također bio na travnjaku protiv Zvezde, primio je i pendrek dok je spašavao navijača. No dugo se nisam čuo sa Zvonom i Shalom i jedva čekam da ih vidim. Iznimno sam sretan, ma presretan što su se odazvali. Velika mi je čast. Možda nije bilo potrebe za tolikom pompom, ali neizmjerno zahvaljujem svima", napominje.
"Naša generacija prošla je veliku tragediju. Znali smo da će nas izmasakrirati"
Humanitarnu utakmicu vidi kao dio šire priče o povratku kulture Dinama na ulice Zagreba, a potom i na tribine Maksimira.
"Veliki sam dinamovac, iako u posljednje vrijeme ne idem na utakmice. Odnosi su opasno zahladnjeli proteklih godina, to je nepojmljivo, klub bez navijača je ništa. To se na primjeru Dinama najbolje vidjelo. Uz navijače su izborili europsko proljeće, bez njih to ne bi uspjeli, siguran sam. Otužne su utakmice pred dvije tisuće gledatelja. Ovaj put stopili su se igrači i navijači. Bjelica je dobro posložio klub, a navijači su dali igračima potrebno samopouzdanje da izbore proljeće u Europi. Bila je to kemija igrača, trenera i navijača. To sam vidio 1982. godine, to smo imali i 1992./1993. kada smo bili prvaci, ali imali smo puno pehova u Europi i nismo napravili ništa", priča kapetan.
Tragedija generacije bila je Steaua, Dinamo je pobijedio 2:1 u prvoj utakmici 1. kola Kupa prvaka pa u ludom scenariju, usred rata, ispao u Ljubljani.
"To je bila najveća tragedija. Tada smo se morali plasirati, ali spletom okolnosti nismo. Bilo je ratno vrijeme, nismo igrali na Maksimiru, vucarali smo se okolo i nismo prošli iako smo bili puno bolji. Vlaović je dobio potres mozga nakon što je zabio, nije znao i igrao je tako cijelu utakmicu. Ćiro je nakon utakmice prozvao Željka Pakasina, iako on nije bio ništa gori od drugih. Bilo je teško podnijeti taj poraz, i danas osjećam muku jer nismo uspjeli. No Bjelica i dečki jesu, svaka im čast. Napravili su puno."
Posao ipak nije gotov. Navijači još traže transparentni Dinamo i prava njegovih članova.
"Osjećam pomake i u odnosu s navijačima i bio bih neizmjerno sretan da klub nađe zajednički jezik i stavove s onima koji prate klub. To je u interesu navijača, kluba, grada, nogometa. Devastirali smo godinama odnose, trebat će vremena da se to popravi, ali smatram da su ljudi koji vode udrugu Dinamo - to smo mi ozbiljni i znaju što hoće. Ne žele se miješati u upravljanje klubom, ne žele vladati, traže samo transparentnost. Vjerujem da bi situacija bila bolja da klub i navijači uvaže jedni druge. Klub nije tu zbog kluba, nego zbog navijača."
"Mamić me tisuću puta lagao, to su bolne teme"
Dinamo u Ištvaniću danas ima velikog navijača, iako mu je klub teške trenutke u životu znao učiniti još težima. Ištvanić se maknuo iz nogometa kada je Dinamo doveo svoje ljude u Radnik.
"Ekipa iz Dinama je preuzela klub i nije bilo mjesta za mene. Imao sam i tešku obiteljsku situaciju i posvetio sam se tome. Žao mi je što nisam ostao, bio je dogovor da ostajem, ali nakon dolaska dinamovaca, ja sam postao višak. S upravom Radnika i predsjednikom Karatovićem imao sam odlične odnose te imam i danas, Zahvaljujem im."
Ištvanić se ne želi ni prisjećati razgovora koje je u to vrijeme vodio sa Zdravkom Mamićem.
"Tisuću puta smo razgovarali. Toliko sam se puta razočarao i zaista ne bih pričao o njemu. Obećavao mi je svašta, to su bolne situacije i mislim da ljudi koji dovoljno dobro ne poznaju okolnosti to ne bi shvatili."
Godinama su mu lažno obećavali sve što uopće nije tražio. Danas, dok Dinamove legende za njega dolaze na humanitarnu utakmicu, teško se ne prisjetiti i činjenice da mu je klub zabranio i transfer u inozemstvo, po političkoj direktivi.
"Politika je bila takva, involvirana u nogomet. Danas nije ni blizu isto. I stvari na tržištu su drugačije, danas se nogomet sve više igra zbog proizvodnje i trgovine igračima. Nekada si u klubu igrao godinama, prije devedesetih je bilo dovoljno novca i za kupovinu igrača, nisu se masovno prodavali. Žao mi je što nisam ostvario transfer, imao sam tri-četiri prilike, ali eto. Tuđman je bio involviran u klub, vjerojatno je odlučivao tko će doći, tko otići. Ćiro je morao biti izbornik reprezentacije, to je bila Franjina odluka. Odluke su se donosile na drugom mjestu, ne u klubu. I odluka je bila takva, doznali smo za nju uoči prijateljske utakmice protiv Zica i Udinesea '93. godine. Trebao sam ići u Meksiko, ali nisu mi dali. Tražili su me Leipzig, Nürnberg, Maccabi iz Haife, te nekoliko klubova iz Meksika. Da sam otišao, tko zna kako bi moj život danas izgledao", zaključio je.