DINAMO i Ludogorec sinoć su na Maksimiru odigrali uzvratnu utakmicu trećeg pretkola kvalifikacija za Ligu prvaka. Nakon što je Dinamo u prvoj utakmici pobijedio 2:1, u drugoj je potvrdio prolaz rezultatom 4:2. Time je izborio play-off Lige prvaka u kojem će igrati protiv norveškog prvaka Bodo/Glimta.
Bila je to utakmica kakvu na Maksimiru nismo vidjeli nikad. Nakon briljantnog uvoda u kojem je Dinamo zabio vodeći gol, a Ludogorec ostao s igračem manje, Plavi su dali još dva gola i, činilo se, definitivno prelomili dvoboj. Do kraja smo gledali susret iz neke druge dimenzije. Bugari su dali dva gola s igračem manje, a onda su u 83. minuti skoro zabili za 3:3 s dva igrača manje.
Osnovni cilj, kako onaj postavljen uoči utakmice tako i onaj postavljen uoči sezone, ostvaren je. Prvak Hrvatske ostvario je bogatu novčanu nagradu i rezervirao minimalno grupnu fazu Europa lige. S tog aspekta treba staviti kvačicu i čestitati Anti Čačiću.
S drugog aspekta, onog koji se tiče igre, dojam je da i dalje imamo puno više pitanja nego odgovora. Posebno brine reakcija trenera i momčadi u drugom dijelu, kada se susret trebao mirno privesti kraju.
Oršić pokazao kakav je igrač i suigrač
Osim rezultata i prolaza, Dinamo s ove utakmice može ponijeti dva velika plusa. Jedan je onaj da se, barem tako izgleda, probudio njegov najbolji i najopasniji igrač. Mislav Oršić zabio je dva gola i konstantno je sijao teror nad suparničkom obranom, a prepuštanje penala Petkoviću koji se traži dosta govori o tome da nije samo vrhunski igrač nego i vrhunski suigrač.
Na početku sezone Čačić ga je (prekomjerno) dozirao, a nekoliko kumulativnih sezona bez pravog odmora ostavilo je očitog traga na igraču kojem su svježina, eksplozivnost i poletnost neke od glavnih karakteristika u igri. Jedan od ključnih poteza utakmice povukao je bez lopte, kada je odvukao igrača i Drmiću "namjestio" zicer.
Sve češće uspijeva pronaći onih nekoliko centimetara prostora izbačajem udesno koji su mu potrebni da pronađe "svoj kut". Ovakav Oršić uoči derbija, ali i play-off runde Lige prvaka je najbolja moguća vijest za Dinamo.
Špikić veliki dobitak
Drugi veliki dobitak iz sinoćnje utakmice je Dario Špikić. Inicirao je akciju za prvi gol i izborio prvi penal. Nakon toga je fantastičnom rabonom zaslužio pljesak cijelog stadiona, a općenito je tijekom utakmice, barem onog dijela koji nije bio bizaran, bio najaktivniji Dinamov igrač.
Špikić dobro igra cijele sezone. Zabio je krasan gol Slaven Belupu, asistirao je u velikom preokretu protiv Lokomotive i dao jedini gol Plavih u Varaždinu kojim je spasio barem bod. Trebala mu je jedna velika europska utakmica da ga psihički dodatno pogura naprijed.
Dinamo je s njim na ovoj razini pogodio jackpot ako znamo da je u sezonu ušao vjerojatno kao tek četvrta opcija na desnom krilu. Emrelija su ozljede udaljile od terena, Menalo je kod Čačića bolje kotirao, a često je tu poziciju igrao i Ivanušec. Riječ je o jedinoj poziciji na kojoj Dinamo nema standardnog i očitog prvotimca i zbog toga je još bitnije da na njoj ima bar jednog igrača u top formi.
Što se dogodilo u drugom poluvremenu?
Dojmovi nakon susreta podijeljeni su zbog svega onog što smo gledali u drugom dijelu. Bugari su s igračem manje zabili dva gola i imali nekoliko šansi, a pred sam kraj susreta zamalo su još jednom šokirali Maksimir i uveli ga u dramatične vode.
Oba gola su dobrim dijelom bili čista sreća - dva odbijanca nakon prekida se mogu svakome dogoditi i to samo po sebi ne bi trebao biti razlog za paniku ni negodovanje. No zabrinjavajuće su Dinamova reakcija i igra u tom periodu.
Bugari su zaigrali u 3-5-1 formaciji koja se u fazi napada pretvarala u 3-2-4. Stalno su viškom igrača opterećivali zadnju liniju i dugim loptama tražili zadnju trećinu. To nije nimalo jednostavno braniti, ali ostaje pitanje zašto su uopće tako lako dolazili do lopte.
Ni u jednom trenutku nije izgledalo kao da Dinamo ima igrača više. Nije raširio prvu liniju presinga gostiju, imao je lošu geometriju koja je omogućavala brojčano inferiornijem suparniku da ga pritisne i općenito je brzao s rješenjima i prelako gubio loptu. U situaciji u kojoj je Ivanušec ušao u igru, a na beku igrao veznjak Ljubičić, takav razvoj događaja još je teže shvatiti.
"Uvukla se nervoza. Iako smo imali igrača više, oni su više riskirali. Trebali smo biti mirniji na lopti, kombinatorniji prema naprijed. Uvjetno rečeno, bili smo nervozni. Nedostajao je igrač koji bi nas povezao, što je dobro radio Mišić", rekao je Čačić nakon susreta. Još je jednom, kao i poslije Shkupija, dobro detektirao stvari, ali ostaje pitanje zašto na vrijeme nije reagirao.
Vrijeme je da Čačić prestane podcjenjivati Dinamo
Između ostalog, nakon utakmice je Ante Čačić još jednom stavio u prvi plan navodnu medijsku harangu i opću atmosferu oko Dinama koja generira nervozu u momčadi. "Dinamo dosad nema kiksa, ovo nije umjetničko klizanje pa da je bitan umjetnički dojam. Skupljaju se bodovi i rejting za hrvatski nogomet. Na kraju krajeva, Dinamo živi od plasmana u Europu", poručio je.
I ni u čemu nije pogriješio u svojoj izjavi, ali uporno griješi u načinu na koji gleda i ocjenjuje svoj rad u Dinamu. Riječ je o klubu koji ima budžet od 60 milijuna eura i koji ima svemirsku momčad, ne samo za HNL okvire nego i europska pretkola koja s većim ili manjim uspjehom prolazi već 15 godina.
Nogomet se ne igra za umjetnički dojam, ali trener je odgovoran za izgled momčadi na terenu i za to čini li ju boljom, jednakom ili lošijom od pukog zbroja njenih sastavnica, odnosno igrača. Dinamo ne igra dobro i to treba jasno reći.
Čak i kad ima igrača više, upada u teško objašnjive crne rupe u kojima mu momčad koja je za klasu slabija i za tri klase jeftinija radi probleme. Isti scenarij, čak i mnogo gori, gledali smo protiv makedonskog Shkupija.
Razumljivo je i ljudski da svakome, pa i Čačiću, teško pada kritika, ma koliko konstruktivna ona bila. Ali rješenje za taj problem nije kuknjava pred kamerama. Jedino rješenje je bolji Dinamo, onaj koji se neće šlepati do prvog velikog kiksa koji će dovesti u pitanje njegov posao.
Uporno isticanje prolazaka protiv klubova koje Dinamo "mora" proći i korištenje tih pobjeda kao dimne zavjese za sve probleme je ništa drugo nego bježanje od odgovornosti i podcjenjivanje sebe, vrijednosti svoje momčadi i veličine svog kluba.