Ilustracije, dokumenti: U Ime države
INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.
Posljednji dio Trilogije - Afera Patria: obećano mito za "šefa" i SDS/Kišni listopadni dan 2005. u Beču.
Poduzetnik Hans Wolfgang Riedl žurio se na sastanak. Ušavši u jednu bečku kavanu, pogledom je na brzinu i jedva primjetno prešao preko gostiju. Tek nakon toga sjeo je na klupu u kutu, leđima okrenut prema zidu. Bio je dovoljno dugo u tom poslu da je znao kako valja postupati. U Beču je studirao poslovnu ekonomiju i strojarstvo. Od 1985. do 1988. bio je zaposlen u austrijskom poduzeću Glock, poznatom proizvođaču pištolja. Još je tada stupio u kontakt sa slovensko-kanadskim poduzetnikom Walterom Wolfom. S njim je uspješno surađivao i kasnije, kad je postao voditelj marketinga poduzeća Steyr. 1993. godine u Sloveniju je uz pomoć Wolfa prodao licencu za proizvodnju oklopnih vozila Pandur.
U austrijskom poduzeću za proizvodnju oklopnih vozila Riedl je upoznao brojne poslovne partnere iz Slovenije, Hrvatske i drugih europskih država. 2001. godine morao je napustiti tvrtku te je osnovao vlastito poduzeće za savjetovanje RGH. Početkom 2004. potpisao je ugovor sa Steyerovom konkurencijom – s finskim koncernom Patria. Na drugu stranu je prešao za sedam tisuća eura honorara mjesečno. U bečkoj kavani čekao je na predstavnika Patrije. Pauli Rumbin bio je vođa projekta u Poljskoj, gdje je finsko poduzeće prodalo više stotina oklopnjaka. Do kraja 2004. imao je i ugovor za suradnju u Sloveniji. Rumbin je sjeo do Riedla. Zatim je došao i treći, visok suhonjav muškarac asketskog izgleda kratko pošišane kose. Bio je to čuveni hrvatski general Vladimir Zagorec. Nije poznat sadržaj razgovora. Vjerojatno su se dotakli i prodaje Patrijinih oklopnih vozila. Iz računa koje je Riedl brižno čuvao može se zaključiti da se jako trudio steći naklonost sugovornika. Za piće je platio jedanaest eura, za gošćenje trideset, a za simbolične poslovne poklone pedeset i četiri eura.
Koncern Patria osnovan je 1997. godine. Poduzeće u većinskom vlasništvu finske države ubrzo je na natječajima počelo pobjeđivati konkurente i sklapati velike poslove. Krajem 2001. izradilo je prototip oklopnog vozila AMV da bi prvi uspjeh doživjelo već u prosincu 2002. S poljskom vladom potpisalo je ugovor vrijedan 1,7 milijardi dolara za nabavu više od osamsto vozila. Radi širenja ponude u srednjoj Europi i diljem svijeta, finski proizvođači oklopnih vozila počeli su tražiti ljude s bogatim iskustvom i utjecajnim poznanstvima. Jedan od najznačajnijih bio je Hans Wolfgang Riedl. Rumbin je 21. siječnja 2004. s njim sklopio dogovor o savjetodavnim uslugama za prodaju oklopnjaka Sloveniji i nekim drugim zemljama. Austrijski posrednik potražio je suradnike još nekoliko mjeseci prije toga.
U Sloveniji je poznavao slikara Juru Jurčka Cekutu, koji je imao dobre veze s društvenom elitom. U njegovu umjetničku galeriju blizu Celja zalazili su i slovenski premijer Janez Drnovšek i hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Cekuta je 2. prosinca 2003. u svoju galeriju pozvao Riedla i brigadira Petra Zupana. Visoki časnik u Ministarstvu obrane bio je zadužen za nabavu novog naoružanja te je zbog toga imao pristup povjerljivim planovima Slovenske vojske. Detaljno im je objasnio plan koji je predviđao kupovinu sto pedeset oklopnjaka. Poslije tog susreta, finsko je poduzeće uvijek bilo dobro obaviješteno o planovima slovenskog Ministarstva obrane. S podacima koje je dobio od Zupana, Riedl je sljedećeg dana upoznao Rumbina iz Patrije, dok je Cekuta za pripremu sastanka austrijskog poduzetnika i slovenskog brigadira zahtijevao od Patrije honorar u visini od 10 000 eura.
Metode finskog poduzeća bile su domišljate i djelotvorne, ali u suprotnosti sa zakonima. Zbog toga ne iznenađuje što su već prilikom prodaje oklopnih vozila u Poljsku u javnost počele curiti priče o podmićivanju. S nepravilnostima u vezi nabave oklopnih vozila Patria u Poljskoj bavila se i posebna komisija zamjenika ministra obrane Antonija Macierewicza. U njegovom izvještaju o zloupotrebama u poljskoj vojnoj informativnoj službi WSI Patria je zaslužila posebno poglavlje. Ubrzo nakon najave da će poljska vojska naručiti oklopna vozila, lobisti finskoga poduzeća počeli su opsjedati generale. Doduše, komisija za izbor najboljeg vozila utvrdila je kako je Patrijina ponuda loša te da oklopna vozila ne zadovoljavaju tehničke zahtjeve. Predložila je da se finsko vozilo isključi iz međunarodnog natječaja, ali poljski generali to nisu dopustili. Tvrdili su kako finsko vozilo jedino odgovara zahtjevima, bez obzira na to što je jedno vozilo prilikom testnog prelaska rijeke jednostavno potonulo.
Poljski inženjeri oštro su se protivili izboru Patrije, ali WSI u nabavci finskih oklopnjaka – iznenađujuće – nije otkrio nepravilnosti. Isto tako, nije otvorio istragu protiv odgovornih časnika, premda su izborom oklopnih vozila punih grešaka ugrozili nacionalnu sigurnost Poljske. Zbog toga je Macierewiczeva komisija prijavila ljude iz vodstva WSI-ja poljskom vojnom tužitelju, dok je poljski parlament u listopadu 2006. zloglasnu tajnu službu raspustio s obrazloženjem da je leglo organiziranog kriminala i korupcije. Kakve pritiske doživljava poljsko vojno tužiteljstvo pokazuje metak koji je u siječnju 2012. upravo na novinarskoj konferenciji sebi poslao u glavu vojni tužitelj pukovnik Mikolaj Przybył. Čudesno je preživio, a šokantni čin objasnio je time da je želio privući pozornost zbog najavljenog ukidanja vojnog tužiteljstva. Przybył je poljskoj javnosti inače bio poznat kao stabilan, inteligentan i racionalan čovjek, ali je istraga ozbiljnih slučajeva korupcije među najvišim poljskim oficirima nesumnjivo izazvala izuzetno jake pritiske na tužitelje. Nekoliko tjedana kasnije, predsjednik države Bronisław Komorowski smijenio je glavnog vojnog tužitelja. I danas iznenađuju tajne veze između Poljske i Slovenije.
Naime, WSI je bio poprilično umiješan u nezakonitu prodaju oružja u Sloveniju, Hrvatsku i BiH. U koparsku luku je iz baltičkog pristaništa Gdynia doplovilo mnogo brodova s ruskim i poljskim oružjem te vojnom opremom. Prema navodima Ludvika Zvonara, u prodaji poljskih zaštitnih maski sudjelovao je Walter Wolf. Nekadašnji vlasnik trkaće ekipe Formule 1 s vlastitom markom cigareta i četiri državljanstva imao je također vrlo značajnu ulogu u prodaji finskih oklopnih vozila u Hrvatsku. "Walter Wolf i Jože Zagožen stižu u moj ured. Doći će oko 13.30. Uvjereni su da Patria odbija plaćanje. Nitko ne vjeruje da tako jednostavna uplata u Europskoj uniji traje sedam dana. Danas popodne u 14 sati bit će obaviješten Zagoženov šef jer Zagožen ne može više snositi odgovornost. Ti znaš da će to biti katastrofalno."
Tu poruku Hans Wolfgang Riedl poslao je popodne 5. veljače 2007. predstavniku Patrije za Sloveniju Reiju Niittynenu. Tog dana poslao mu je još mnogo sličnih poruka. Bio je u priličnoj nevolji jer je iz Slovenije stalno dobivao pozive u kojima se zahtijevao novac. Od 29. siječnja do 13. veljače 2007. Jože Zagožen je bio šesnaest puta u kontaktu s Walterom Wolfom, koji je pak Riedla uporno zapitkivao što je s obećanim novcem. "Walter Wolf telefonira svaki sat. Zagožen ga je poslao u Ljubljanu na razgovor s njegovim šefom. Mogu samo reći da si nedostupan, ali ti me ne zoveš. Što se dogodilo? Molim te, hitno se javi. Dižu paniku", pisao je Riedl Niittynenu. "Reijo, Walter Wolf je sinoć još jednom nazvao zbog dva razloga. Prvi ti je poznat." "Reijo, molim te javi je li iznos bio uplaćen i kada. Oprosti, ali opet me gnjave. Wolfgang." Tako su se iz dana u dan nizale Riedlove poruke u Finsku, koje su uhvatili kriminalisti. Njihov cilj bio je razotkriven u istrazi. "5. veljače Riedl i Niittynen izmijenili su sedam poruka. Iz njih je vidljivo koliko je Riedl gorljivo nastojao da mu Patria uplati novac. Mora ga predati Walteru Wolfu i Joži Zagoženu, koji će doći u Beč. Iz sadržaja elektronskih poruka i SMS poruka osnovano se može zaključiti da su uplatu očekivali Zagožen i njegov šef, dakle Ivan Janša. Iz spomenutih elektronskih poruka i međusobne komunikacije može se sa sigurnošću zaključiti da je trebalo zadovoljiti ‘potrebe stranke’, dakle stranke SDS", objasnili su slovenski tužitelji.
Pritisak trgovaca oružjem urodio je plodom. Patria je 30. siječnja 2007. na račun Riedlovog poduzeća RHG uplatila 3 642 750 eura. Međutim, primatelji su se čudili takvom kašnjenju međunarodnog platnog prometa, pa su Zagožen i Wolf 5. veljače otputovali u Beč. Dan kasnije, 6. veljače 2007., finski novac stigao je u austrijsku banku. Trebalo ga je samo raspršiti diljem svijeta i time prikriti prave primatelje. Sljedeći dan Riedl je uplatio 2 323 276 eura na Wolfov privatni račun u austrijskoj banci Steiermarkische und Sparkasse AG, ali je napravio fatalnu grešku. Naime, službenik Emil Czernetz je primijetio sumnjive transakcije. Uplatu je odbio, a trojicu klijenata prijavio uredu za sprječavanje pranja novca. Ljutiti posrednici pitali su se što činiti. Pripremili su fiktivne ugovore i pokušali još jednom.
Ovaj put su uspjeli i novac je došao do primatelja: 7. veljače Riedl je uplatio dva milijuna eura na račun Wolfovog poduzeća ICB u Lihtenštajnu, dok je 9. veljače njegov direktor Hans-Peter Wilhelmer uplatio 1 232 264 eura na privatni račun Waltera Wolfa i 699 922 eura na račun tajlandskih državljana Apichata i Chuangchan Sirithaporn. Tajlanđani su u međuvremenu pismeno opunomoćili Riedla da njihov novac podigne u gotovini. Službenik banke Bank Austria Christian Ivankovsky izjavio je kako je navedeni iznos preuzeo 13. veljače u podružnici Schottengasse u Beču. Tako je Riedl imao u rukama devetsto tisuća eura gotovine. Dvjesto tisuća je, naime, već primio u banci u Leibnitzu. Tijekom istrage pokušao je uvjeriti policajce kako je novac odnio na bečki aerodrom, da bi ga predao Tajlanđanima. "Brat me je vozio na aerodrom, gdje su me čekali Apichat Sirithaporn i njegova supruga. Dao sam im 699 992 eura i još 200 000 eura koje sam podigao 7. veljače 2007."
Očekivao je da će Tajlanđanin potvrditi priču. Pokušao ga je čak potkupiti da laže policajcima. Međutim Sirithaporn je policajcima rekao da mu Riedl na aerodromu nije predao novac. A zapravo se austrijski posrednik 15. veljače 2007. odvezao u Sloveniju s pozamašnom torbom u prtljažniku svog automobila. Parkirao ga je u garaži u Trdinovoj ulici i prespavao u hotelu Lev. Riedl je i o tom putovanju sačuvao račune i potvrde. Austrijski tužitelj je uvjeren da je u Sloveniju prenio 900 000 eura gotovine koja nije bila namijenjena Walteru Wolfu nego Joži Zagoženu i stranci SDS. "Zaključak o tome zasniva se na Sirithapornovoj izjavi i protuslovnom postupanju Riedla i Zagožena u tom razdoblju."
Sa sudskim nalogom finski policajci su 13. svibnja 2008. ušli u poduzeće Patria. Zaplijenili su dokaze i priveli nekoliko službenika. Tog dana finske dnevne novine Aamulehti objavile su članak pod naslovom "Prodaja Patrijinih vozila pod parlamentarnom istragom u Sloveniji". Patrijin predstavnik zadužen za Sloveniju Reijo Niittynen bio je u pritvoru više od dva mjeseca. Bio je ispitivan šesnaest puta i 5. lipnja 2008. je progovorio. "Jeste li bili svjesni da je dio novca za Waltera Wolfa bio namijenjen za doktora Zagožena i njegovu organizaciju, odnosno Janšinu stranku?" pitao je kriminalist. "Možda se u vezi s time pojavila mogućnost potpore stranci. Toga sam bio svjestan", oprezno je odgovorio Niittynen.
"Dakle i prije nego što je Patria s Riedlom sklopila ugovor o savjetovanju, vi ste bili svjesni da će dio njezine isplate Riedlu biti namijenjen za potporu stranke. Je li to točno?"
"Znao sam za tu mogućnost da će novac biti namijenjen za potporu stranke." Kriminalist je bio uporan: "Jeste li, dakle, ugovor o savjetovanju s Riedlom sklopili znajući da postoji mogućnost plaćanja za potporu stranci premijera Janše?" "Tako je", složio se Niittynen. "Jeste li znali da se trebaju isplatiti sredstva za potporu stranci Janeza Janše?" "Znao sam." "Je li novac za potporu stranci trebao platiti Walter Wolf od svog udjela?" "Takva je bila namjera", priznao je predstavnik Patrije. Krunski svjedok i predstavnik Patrije za Sloveniju Reijo Niittynen teško je teretio slovenske trgovce oružjem. Tri dana kasnije svoje je izjave ponovio, detaljnije objasnivši svrhu plaćanja stranci SDS. Ulogu Jože Zagožena razotkrili su i slovenski kriminalisti: "Saznali smo kako Zagožen prilikom kupovine oklopnih vozila nije imao ovlaštenja za djelovanje u ime Ministarstva obrane. Isto tako, on nije radio za Ministarstvo obrane, niti je imao službenu ulogu u postupku izbora proizvođača oklopnih vozila za Sloveniju.
Usprkos tome, bio je neizbježna karika između predstavnika Patrije i Janše, zajedno s kojim je presudno utjecao na odluku o izboru.
Uzimajući u obzir da se Janša nije želio susresti s budućim glavnim dobavljačem, možemo potvrditi da je Zagožen u cijelom projektu bio glavni posrednik." Suština Niittynenovog priznanja upravo je to da se u finskom poduzeću vrlo dobro znalo da će SDS primiti novac, i to prije nego što se s Riedlom potpisao savjetodavni ugovor, koji je za prodaju oklopnih vozila Sloveniji određivao proviziju od 7,5 posto. Na ugovoru s austrijskim posrednikom zapisan je datum 6. rujna 2005., ali su finski istražitelji utvrdili kako je bio potpisan tek 15. prosinca iste godine, dakle onog dana kad je rukovodstvo poduzeća Patria odlučilo da će ga u Sloveniji zastupati Rotis. Još više iznenađuje činjenica da je Ministarstvo obrane istoga dana pozvalo osam proizvođača da pošalju svoje ponude. Tek tada je u Sloveniji započeo službeni natječaj. U "najtransparentnijem poslu", kako su akteri označili nabavu oklopnih vozila u Sloveniji, pobjednik natječaja bio je, dakle, poznat unaprijed. I mito je bilo razdijeljeno nekoliko mjeseci prije objave natječaja. Tako su "stručne komisije za izbor najboljeg oklopnog vozila" bile samo krinka za naivne.
Posebni bonus od devetsto tisuća eura, koje je podigao Riedl, predstavljao je tek manji dio opsežnije i zamršenije korupcijske hobotnice. Finski prodavači, austrijski posrednici i slovenski kupci dogovorili su se da će Riedlov udio od 7,5 posto podijeliti ovako: 4,2 posto Walteru Wolfu, 1 posto Juri Cekuti, dok bi 2,3 posto ostalo Riedlu. Mito bi se obračunalo od iznosa u visini 162 milijuna eura, koliko je Patria zaista zaradila u poslu sa Slovenijom, vrijednom 278 milijuna eura. Preostali dio potrošio bi na poreze i naknadu za poduzeće Rotis. Riedlu bi, dakle, trebalo uplatiti 12,1 milijun eura. Od toga je Wolfu pripadalo 6,7 milijuna eura, Cekuti 1,6 milijuna, dok bi austrijskom posredniku ostalo 3,7 milijuna eura.
Novac su trebali dobivati postupno pri svakoj dostavi vozila. Čim bi novo oklopno vozilo napustilo proizvodnu halu Gorenja, Ministarstvo obrane bi platilo račun Rotisu, a Črnkovičevo bi poduzeće posredovalo uplatu Patriji. Iz Finske bi se novac zatim uplatio u Beč, nakon čega bi ga Riedl razdijelio Wolfu i Cekuti, da bi zatim ta dvojica odnijeli gotovinu do krajnjih primatelja. Najmanje 8,3 milijuna eura iz slovenskog proračuna prema prepredeno izrađenom planu vratilo bi se s mitom natrag u Sloveniju. Međutim, policijska istraga prekinula je korupcijsku vezu. Patria je do ožujka 2012. dostavila samo 30 vozila, a Rotis je od travnja 2007. do siječnja 2012. od Ministarstva obrane primio 73 milijuna eura. Rukovodstvo finskog poduzeća bilo je zabezeknuto tim drskim zahtjevom. Pretpostavljalo je da je sve gotovo, a onda su iz Slovenije počeli stizati dodatni zahtjevi poduprti prijetnjama.
Prvog srpnja 2006. Riedl je u Finsku prenio zahtjev: "Primio sam poruku da do ponedjeljka potvrdimo da je Patria spremna unaprijed platiti trideset posto od dogovorene provizije." Tri dana kasnije ponovio je: "Organizacija koja stoji iza tog malog čovjeka zahtijeva nešto unaprijed. Hitno trebam pismo kako bismo izbjegli eventualne probleme u pregovorima."Potkupljivanje se vjerojatno nikada ne bi otkrilo da se u dobro smišljeni plan nije umiješala pohlepa. Naime, zbog skorih izbora iz Slovenije se zahtijevao tridesetpostotni predujam mita, i to u roku od trideset dana nakon potpisa ugovora. Pritisci na Niittynena su rasli. 16. srpnja je o tome izvijestio svog nadređenog, Heikkija Hulkkonena. Upoznao ga je s primljenim porukama, dodavši Riedlovo zapažanje da im te zahtjeve upućuje Jože Zagožen. "Molba dr. Zagožena je možda autentična jer su sljedeće godine izbori te će trebati istrenirati ‘nogometnu momčad’. Ako obećamo tridesetpostotni predujam, to nam može olakšati stvari prilikom pregovora o sklapanju ugovora", objasnio je Hulkkonenu u vezi predujma. SDS je, dakle, trebao novac za predizbornu kampanju. Zagoženova ustrajnost potkopala je samopouzdanje finskih poduzetnika. Nakon mjesec dana stalnih poruka, izvršni direktor Patrije Jorma Wiitakorpi, vođa poslovanja Heikki Hulkkonen i Reijo Niittynen raspravljali su o dodatnom zahtjevu Slovenije. Prvi put su ga odbacili. Hulkkonen je uz riječ "predujam" u svoju bilježnicu velikim slovima zapisao: "NE".
No, slovenska strana bila je uporna sve dok vodeći u Patriji nisu popustili. 18. kolovoza 2006. bila je odobrena isplata predujma. Niittynen je tog dana poslijepodne poslao u Beč pismenu potvrdu da će platiti u roku od trideset dana nakon potpisa ugovora. Navečer je primio Riedlov odgovor: "Nema više nikakve prepreke za sklapanje ugovora." Pregovore je sa slovenske strane vodio Dragan Bavčar, brat bivšeg ministra unutarnjih poslova Igora Bavčara. No, ti su pregovori bili potpuna farsa. Pregovaračka skupina bila je imenovana tek 6. listopada 2006. Dva mjeseca kasnije, u pregovore su se uključili načelnik Generalštaba Albin Gutman i ministar obrane Karl Erjavec.
Preko noći su izmijenili traženo naoružanje oklopnih vozila. Tako se umjesto ranije planiranih devedeset kupilo samo šest najjačih vozila s topovima. Dvadeset i pet oklopnih vozila je, prema njihovoj odluci, trebalo imati samo "osnovnu konfiguraciju", što znači da su kupljene samo oklopne školjke, bez kotača, mjenjača i motora.
Ugovor su 19. prosinca 2006. svečano potpisali ministar Karl Erjavec i direktor Rotisa Ivan Črnkovič. Uskoro su se čula upozorenja o njegovim štetnim posljedicama. Voditelj projekta Miha Matek u posebnom je izvještaju kritički utvrdio da u potpisanom ugovoru nisu bili postignuti ciljevi natječaja. U nekim segmentima bio je predvidljiv čak i rizik s katastrofalnim posljedicama za Slovensku vojsku. No, voditelj projektnog vijeća Alojz Šteiner nije bio zadovoljan s izvještajem. Naredio je Mateku da ga uništi. Šteiner je kasnije napredovao do načelnika Generalštaba, a vojska je ostala bez odgovarajućih oklopnih vozila. S potpisom ugovora za najveći posao s oružjem u Sloveniji počela je vrijediti i odredba o isplati predujma u roku od trideset dana. Zbog toga se u siječnju 2007. tako uporno navaljivalo na Wolfa i Riedla. Nakon toga, dvojica posrednika počinili su fatalnu grešku u banci u Leibnitzu, čime su si na vrat natovarili austrijsku policiju. Međutim, predviđeni 12,1 milijun mita od Patrije još nije bio dovoljan. Trgovci oružjem poželjeli su dodatan udio i od zarade poduzeća Rotis. U Zagoženovom suvremeno opremljenom uredu u prostorijama Holdinga Slovenske elektrane u Ljubljani sastali su se 1. rujna Reijo Niittynen, Hans Wolfgang Riedl, Jože Zagožen, Ivan Črnkovič i Anton Krkovič.
"Cilj sastanka bila je preporuka Janšinih predstavnika u vezi pravog industrijskog partnera za Patriju u Sloveniji", zapisao je Niittynen. Naime, slovenski su posrednici Fince upozorili da neće dobiti posao ako ne izaberu poduzeće Rotis. Slovenski vojni lobi tada je uspio nagovoriti finske poslovne partnere. Patria je za svog zastupnika u Sloveniji službeno imenovala malo obiteljsko poduzeće Rotis, a jedna od vodećih osoba u poduzeću, Črnkovičeva supruga Marija, označila je u svojoj bilježnici sastanak kod Zagožena kao "prijelomni trenutak". Kućna istraga kod Ivana Črnkoviča odgovorila je na pitanje zašto su slovenski lobisti tako silno željeli uključiti u posao njegovo poduzeće. Kriminalisti su, naime, pronašli plan po kojem je za Rotis predviđena zarada od pet posto. Ostalo su trebali međusobno razdijeliti Jože Zagožen, Anton Krkovič, Ivan Črnkovič i stranka SDS.
"Iz opisanog se može zaključiti kako je Ivan Črnkovič Joži Zagoženu, Antonu Krkoviču i stranci SDS odmah nakon sastanka obećao novčanu nagradu za potporu u daljnjim postupcima", utvrdili su slovenski tužitelji. Finski kriminalisti su dodali: "Istraga je pokazala kako je od predstavnika Patrije u najmanju ruku Reijo Niittynen znao za Rotisov plan diobe dobiti, ali se suradnja s konzorcijem u takvom obliku nije ostvarila." Postojao je i treći, samostalni kanal za Patrijine isplate. U jesen 2007. predujam je primio i Rudolf Leban, bivši jugoslavenski prvak u golfu, poduzetnik koji je prije više godina zbog sumnje na gospodarski kriminal odležao jedanaest mjeseci u zatvoru. Finci su novac uplatili Lebanovom poduzeću L&L, koje se navodno bavilo protunabavama, a sam poduzetnik je i osobno posjetio sjedište Patrije u Helsinkiju.
Primio je nešto više od 229 000 eura. "Postoji sumnja da je Leban dio honorara za savjetovanje, koji mu je isplatila Patria, ustupio u najmanju ruku Antonu Krkoviču", upozorili su finski kriminalisti. Tragovi istraga u Finskoj, Austriji i Sloveniji vode prema čovjeku na vrhu. Slovensko tužiteljstvo je, naime, utvrdilo: "I Ivan Janša također je znao za obećanu proviziju, jer da nije, ne bi mogao pitati iz kojeg će se iznosa uplatiti provizija. Nema nikakve sumnje da se Zagoženova riječ ‘šef ’ odnosi na Ivana Janšu i da je uvijek kad je govorio o ‘šefu’, govorio o Ivanu Janši. U predkaznenom postupku bilo je nesumnjivo utvrđeno kako je Ivan Janša onaj koji je u elektronskim porukama i SMS porukama u vezi sa Zagoženom bio spominjan kao ‘šef ’. To se utvrdilo i na saslušanjima Riedla i Niittynena. Kao direktor Holdinga Slovenske elektrane Zagožen na poslu nije imao ‘šefa’. A bio je član stranke čiji je predsjednik bio Janša. Čak je sam Zagožen kao onog, koji je bio njegov šef, naveo predsjednika stranke. S druge strane, predstavnici Patrije Niittynen i Hulkkonen poznavali su Zagožena kao ‘premijerovog savjetnika’."
Umiješanost predsjednika slovenske vlade potvrdili su i austrijski istražni organi. "Nismo uspjeli utvrditi je li Zagožen bio član neke druge organizacije ili udruženja osim političke stranke SDS-a, u kojoj je imao visok položaj. Predsjednik stranke je Ivan Janša. Polazeći od naših uvida i mogućih interpretacija prikupljenih dokaza, jedini je logični i mogući zaključak da je kao u elektronskoj poruci Wolfganga Riedla kao ‘šef ’ spomenut Ivan Janša." "Nagrada" za važnog nositelja u odluci, odnosno za stranku Janeza Janše, bila je osigurana najkasnije 1. rujna 2005., dakle podosta prije 15. prosinca 2005., kad je zaista počeo vrijediti natječaj za kupovinu oklopnih vozila. "Odatle je očigledno kako je javni natječaj bio prilagođen Patriji, pri čemu se nije stalo samo na obećanju. Nositelju odlučivanja iz Slovenije uplaćeno je dodatnih 900 000 eura", zapisalo je bečko tužiteljstvo. U to da je predsjednik SDS-a bio duboko umiješan u aferu Patria, uvjereni su i finski kriminalisti koji su u istrazi imali vodeću ulogu. U prijavi su više puta potvrdili njegov utjecaj. "Na sastanku su objasnili usku vezu Jože Zagožena i predsjednika Vlade Janše", naveli su Niittynenov zapis s jednog od uvodnih sastanaka sa slovenskim posrednicima u mariborskom stanu Waltera Wolfa u veljači 2005.
"Na osnovi zaplijenjenih elektronskih poruka, Jožu Zagožena moguće je povezati s premijerom Janšom, generalnim direktorom Rotisa Ivanom Črnkovičem i generalom Slovenske vojske Antonom Krkovičem." Druge osobe povezane sa Zagoženom finski istražitelji nisu spominjali. "Predstavnici Patrije saznali su od Riedla da je Zagožen u uskoj vezi s premijerom Janšom", utvrdili su kriminalisti, dodavši: "Riedl piše Niittynenu da situacija počinje biti van kontrole te da će uskoro informirati Zagoženovog bossa", jer Zagožen za nastali položaj više ne može sam odgovarati. Riedl priopćuje kako bi "informiranje Zagoženovog bossa o situaciji moglo biti katastrofalno."
Niittynenov odgovor na njihovo pitanje zašto je trebalo platiti stranci premijera Janše, otkrio je finskim istražiteljima bit stvari: "Patria je potporu stranci premijera Janše preko Riedla odobrila zato da bi za svoj projekt u Sloveniji dobila političku podršku slovenske vlade." U mandatu 2004.-2008. Vladu je vodio dugogodišnji prvi čovjek SDS-a Janez Janša. Prema statutu stranke, predsjednik "predstavlja SDS u javnosti i u pravnim odnosima." Međutim, statut u istom članku skriva odredbu koja čini Janšin položaj vrlo moćnim jer po njemu on može sam zadržati provođenje odluka izvršnog odbora stranke. Druge demokratske stranke ne poznaju takve odredbe koje uvećavaju nadležnosti vođe.
Jože Zagožen, Janez Janša, Walter Wolf i Anton Krkovič optuženi su u kolovozu 2010. na Općinskom sudu u Ljubljani zbog kaznenog djela primanja darova za nezakonito posredovanje, a Ivan Črnkovič za kazneno djelo davanja darova. Tužitelji su naveli da su išli za tim da osiguraju dvostruko mito. Prvi im je u okviru Wolfovog udjela bio obećan neposredno iz Patrije. Zagoženu, Krkoviču i stranci SDS dodatno mito je namijenio direktor Rotisa Ivan Črnkovič. "Potvrđena je osnovana sumnja da su Jože Zagožen i Ivan Janša primili obećanje o plaćanju provizije, koja je bila uključena u 4,2-postotnoj proviziji Waltera Wolfa, a ova u 7,5-postotnoj proviziji tvrtke RHG", glasilo je tužiteljevo utemeljenje optužbe.
Optuženi poriču krivnju. Suđenje zbog potkupljivanja i industrijske špijunaže započelo je u siječnju 2012. u Austriji, gdje su Riedl i Wolf optuženi čak za osnivanje organizirane kriminalne skupine. U Finskoj na suđenje čeka deset vodećih predstavnika Patrie. U međuvremenu se kriminalistička istraga preselila u susjednu Hrvatsku. 2007. godine Hrvatska je kupila osamdeset i četiri oklopna vozila za 112 milijuna eura, a godinu dana kasnije još četrdeset i dva vozila za 68 milijuna. Država je za nabavu proizvoda finske Patrije koristila isti kanal kao i Slovenija – preko Beča. Na prijedlog finske policije osnovana je i za hrvatsku zajednička istražna skupina, u kojoj teče suradnja zajedno s austrijskim i hrvatskim kolegama. Prema nalazima finskih kriminalista, Patria je poduzeću Hansa Wolfganga Riedla do listopada 2007. za posao u Sloveniji isplatila ukupno 3 915 750 eura, a za projekt u Hrvatskoj 1 597 065 eura.
Ujedno su austrijski istražitelji otkrili da je Riedl u prosincu 2004. osim kontakta s Bartolom Jerkovićem, direktorom poduzeća Đuro Đaković, uspostavio neposredan kontakt i s hrvatskim "superministrom", dok se njegov suradnik Jure Cekuta pobrinuo za kontakt s predsjednikom države Stjepanom Mesićem, koji je prema navođenju sektora za borbu protiv terorizma VIS-a, "određeno razdoblje nakon stjecanja nezavisnosti imao odlučujuću ulogu u nabavi oružja za Hrvatsku." Kao pravog lobista s odličnim vezama u visokim Vladinim i vojnim krugovima, Riedl je u siječnju 2005. Patriji preporučio Waltera Wolfa. Slovensko-kanadski poduzetnik potom se u Hrvatskoj jednom sastao s predsjednikom Mesićem i dva puta s bivšim predsjednikom Vlade Franjom Gregurićem.
"Njihova potpora je osigurana", priopćio je Riedl Patriji u ljeto 2005. Novac iz Finske putovao je i u Hrvatsku preko istih ljudi kao i u Sloveniju – Wolfganga Riedla i Waltera Wolfa. Austrijski je poduzetnik i za posredovanje u toj državi također zahtijevao visoku proviziju od vrijednosti ugovora: "8,5 posto za Hrvatsku, kao i ono što će trebati dodati drugim osobama za postupak u Ministarstvu." Isti postotak je isprva zahtijevao za Sloveniju, ali je kasnije bio snižen. Čini se da će istraga u Hrvatskoj biti još zahtjevnija od istrage u Sloveniji jer su u potkupljivanje umiješani i generali i heroji domovinskog rata. Prema navođenjima finskih izvora, neki tragovi vode čak do rimokatoličke crkve u Hrvatskoj – i Vatikana.
Kad se u listopadu 2005. general Zagorec sastao u bečkoj kavani s Hansom Wolfgangom Riedlom, taj je hrvatski general tada još bio slobodan čovjek i ponosni nositelj najvećeg broja vojnih odlikovanja u državi. Sastali su se u najznačajnijem razdoblju sklapanja Patrijinih poslova u Sloveniji i Hrvatskoj.
O AUTORIMA
Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.
Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.