Foto: FAH
SVOJEDOBNO (14. 10. 2013.) sam dobio pitanja ”Novosti” o krizi i političkoj pozadini, implikacijama postavljanja ploča sa ćiriličnim tekstom u Vukovaru. Odverglao sam svoje mišljenje (tisuću znakova) za anketu, valjda “među intelektualcima”, u deset minuta, kao automat. Imao sam osjećaj deprimiranosti i bespomoćnosti, jer to pitanje – o jeziku, o političkim implikacijama, a uvijek u obliku krize – moglo mi je biti postavljeno i 2003., i 1993., i 1983. i 1973., kad sam imao dvadeset i tri godine. A moglo je i 1969., kad sam imao devetnaest, i 1971., kad sam imao dvadeset i jednu.
Hoćeš kupit ciglu?
Huligansko prodavanje cigle u dva u noći pred mračnim haustorom. Misliš da je hrvatski hrvatski? Misliš da je srpski hrvatski? Misliš da je hrvatski srpski? Misliš da je hrvatskosrpski hrvatski? Misliš da je srpski srpski? Zašto kažeš hrvatski? Zašto kažeš hrvatskosrpski? Zašto kažeš srpskohrvatski, zašto kažeš srpski, što misliš o ćirilici, što misliš…? Permutacije su beskonačne i vrte se u krug kao i pitanja siledžije: Hoćeš kupit ciglu? Nećeš kupiti ciglu? Kako to da ti ne treba cigla? Tebi moja cigla nije dobra? Hoćeš da te puknem u glavu ili hoćeš kupiti moju ciglu? Misliš da bi ja prodaval svoju ciglu da imam para kao ti? Ako ti je cigla preskupa, hoćeš da ti uzmem sat? Odluči se dok nabrojim do deset: hoćeš da te puknem s ciglom ili ćeš je kupiti?
Na Zapadu se to zove reketarenje: Hoćeš zaštitu? Nećeš, onda ćemo ti opljačkati kuću. Što ti je jeftinije? Pita me vlast, pita me buduća vlast, pita me opozicija, pita me prošla vlast, zajebava me. Pere mi mozak. Troši otpornost, drži me u kutu najglupljim pitanjem svih pitanja, dajući mi glupošću, neodgovorljivošću pitanja do znanja da mi prijeti.
Mogao bi čovjek biti flegmatičan, otmjen, prema tome, ignorirati. Ali, politički nasilnici, jer su nasilnici, uvijek proizvode krizu: malu, veliku, usputnu. Jednom mi krizu prave na glavnom trgu, jednom me samo malo povuku u haustor na preslušavanje. Ali, tenzija je permanentna.
Sa četrdeset pet godina sam doživio da mi je prijatelj rekao da kad uđem u lokal ne pozdravim s Dobar dan. Bila je velika kriza, smrtonosna, 1995. u Bosni, pa su žrtve nasilja i genocida prepoznavale Srbe po tome što kažu Dobar dan. Ne znam kako su žrtve, Muslimani iz sjeverne Bosne, govorili kad bi ušli među nepoznate ljude, ali ja sam tad (mjesto radnje Sanski Most) udario o prag ne-govorenja. I crnu lakrdiju, moguću samo nad leševima. Da banem u lokal i na putu prema šanku velim Faljen Isus, Selam alejkum, Zdravo.
Politički reketari danas me (nas) dovode pred zid da velimo da li je ok ćirilica. Odnosno da nije. U Hrvatskoj! U Vukovaru! Naravno, ne pitaju me oni ni najmanje o ćirilici i latinici. Pitaju me, kako je s osjećajima, pitaju me, kako je s moralom, poviješću, o genocidu, iseljavanju, naseljavanju, udovicama i siročadi. Pitaju me o meni – pitaju me hoću li kupiti ciglu.
Je li Vi to mene zajebavate?!
Drže me u šahu, to je svakom jasno. Problem je samo što mi to čine već dobrano preko četrdeset godina. Nema nijednog od moćnika koji (mi) to pitanje nije postavio. Više se ni ne sjećam kako su se svi zvali, no znam da su se svi vozili u crnim mercedesima, imali šofere, opasnu moć i stanovali u istom kvartu malo odmah iza Dežmanovog prolaza odnosno sjevernije od broja 27 Jurjevske ulice.
Bile su to zagorske propalice Tito i Tuđman, nekakvi debeli poluinteligent iz Velike Gorice ili otkuda, Vladimir Bakarić, čitava plejada Srba-idiota s Banije i Korduna, zažarenih Hrvata-podlaca iz dinarskih i inih brdskih zabiti od kojih sam najbolje zapamtio Stipu Šuvara i Gojka Šuška. Do danas ovih “umivenih” – koja riječ najbolje opisuje istinu o njima, naime da se sad već umivaju i više ne nose kravatu na gumilastiku. Ali mi nadalje svi skupa prodaju ciglu Oš latinicu – oš ćirilicu?
A ja o sebi samo znam da sam sabijen u kut, kao što imam čast promatrati kako je njihovo reketarenje samo odraz njihove socijalne panike. Jer izvan vlasti i haustora kamo uvlače prolaznike nisu ništa, da nigdje ne mogu dobiti posao, da ih ni u snu nitko ne bi namjestio niti im dao telefon i kompjutor.
Kravate, večere, ljubavnice i mobitele bi gledali samo na filmovima. Kao oni dečki iz siromašnih obitelji, bez kinte u džepu, koji nemaju za kino kartu pa ni ne znaju koje bi pitanje postavili osim Oš ciglu.
Tako mentalno živim u njihovom začaranom krugu. Oni hoće mobitel i sisatu sekretaricu a mene pitaju kojim jezikom govorim i molim li se bogu. Ja, ukoliko toga ja uopće još ima, stalno odgovaram. Jer su meni, kad me se pita, jezik i pitanje bog ili ne važniji od njihovog mobitela i guzate blondine za vikend.
No nije meni u tome problem. Meni je problem što su izvan kvarta u kojem su oni lokalni batinaši u tih četrdeset, četrdeset i pet godina prohujale fantastične debate, održane velike izložbe, napravljena otrića, prošle velike duhovne i političke krize: pao je Zid, izvršen je napad na New York, ni manje ni više. Igrane su po sto i više puta sulude kazališne predstave, čitavi sportovi su propali na drogama – Tour de France, da, Tour de France, odustaje se od atomske energije, zatvorena su nalazišta ugljena u zapadnoj Europi, u Americi je jedan Crnac postao predsjednik a rođaci mu žive u u centralnoj Africi, ljudi uče kineski: da, toga me je koštalo prodavanje cigle Hrvati i Srbi.
Koštalo me to i dostojanstva i samopoštovanja. Danas, to jest sad već jučer, kad mi je to pitanje-cigla (ćirilica-latinica) postavljeno po dvjestoti put, nisam indignirano urliknuo Je li Vi to mene zajebavate?!
Prošao sam put kao i moji roditelji
Nego sam lijepo sjeo i odverglao svoje. Pavloljev pas Popović krasnoslovno laje. Jer, bit će da je moj odgovor ne samo hiperkorektan. Već i “interesantan”, angažiran itd. Tko bi rekao, nakon četrdeset i pet godina zvonca u kavezu.
Tu opne između selfa “Nenad Popović” i njih – njih kao “mojih” da budem točan – odavno više nema. Napravljen je odavno teflonirani kanal između mog uha i centra za govor, pisanje i formuliranje. Nad taj kanal naginju se groteskni tipovi od onog Bakarića i Tita koji je govorio Juguslavija i o kojem je njegova supruga na umoru rekla da je sa šezdeset godina bio svjež kao mladić – do izvjesnog prof. Karamarka.
Oni uvijek uviknu u teflonirani kanal neku od svojih formula, a moja ruka uzme olovku i napiše. Kroz kanal se pitanje čuje u svakoj nijansi a njihov prostor odavno formiran u mojem mozgu proizvodi tekst. U mojem slučaju proizvode žanr Popovićev lični tekst!
U međuvremenu sam tako izvježban, odnosno ganglije su se spojile s čitavom svješću, da se na podražaj od Karamarka priključe na čitavu jednu referalnu biblioteku, na sveukupne fondove osjećaja i iskustava. Njihov call centar je u meni već proizveo i moj lični stil. Općinstvu dosta čudan doduše, ali i meni također. O tom sebi čuo sam na primjer rečenice pred dvadeset i pet godina Ti si odgovorni autsajder a pred dvije Tekstovi /u Nacionalu/ su ti bili iz neobičnog ugla; jedan strani novinar, ugledni dakako, autor knjiga itd., na čija pitanja sam u par navrata smrtno ozbiljno govorio, satima, nedavno mi je rekao da se opet prvom prilikom moramo vidjeti da brbljamo.
Evo ti ga na. Je li to strani novinar i autor knjiga u teflonski kanal između mog uha i mozga ubacivao kriva pitanja pa onaj Šuvarov centar u mozgu nije davao zadovoljavajuće odgovore, ili pitanja uopće nisu išla preko tog kanala, pa je odgovarao self? Sasvim moguće. U vlastitom vrtu, uz čašu vina i sir – self Popović se osjećao doma pa je ispustio brbljanje. Mistično mjesto selfa u vlastitom trnacu. U jednom trenutku, u Kupincu, Vladko Maček veli “lajbek je otkopčan”. Na što je mislio Mačekov self? Na sumrak Jugoslavije pred katastrofu ili na lajbek koji se otkopča poslije gemišta? Ili da je nedjelja? (Bilo kako bilo, poslije mu je u Jasenovcu bila Semprúnova lijepa nedjelja.)
Nije lijepo reći, deflorirao, probušio me je Vladimir Bakarić. Jedne večeri u privatnom stanu, kako to ide. Bilo je to 1971., na jesen. Bio sam kod rođaka u Zapruđu, razgovarali smo pola o privatnim stvarima, a bogme pola o politici, jer je bilo vrelo. Odlazio sam na Trg, odlazio na fakultet opkoljen policijom sa šmajserima, grad je bio pod strujom, oni su bili obični građani a ja student: “student”, to je tada zvučalo kao danas Che Guevara.
Elem, pričao sam, pričali su oni. Onda se na televiziji, crno bijeloj, ukazalo veliko poput mjeseca lice Vladimira Bakarića. Intervju, ako se ne varam, ekran pun te glave. Gledamo, onako politizirani, a on veli Ja ne vidim nikakav masovni pokret. Pa onda govori maspok.
Jebote: Ne vidi. Maspok, kakva je to riječ, nikad čuo. Bio sam na određen način paraliziran kao kad se sretne i sluša šizofreničara. Realnost ne postoji, a ovaj to izgovara i pri tome sasvim prirodno gleda u kameru. Nešto on još i varira mimiku, sav je pun stilskih figura. Odmahuje, otpuhava, gestikulira podbratkom debelim kao vreća. Ide jedna autonomna dramaturgija u kojoj ne znaš da li je to savršena gluma ili govori li luđak neki svoj slijepi, autistični tekst. Bilo mi je kao da sam glavom udario u zid. Još se sjećam da sam dobacivao Pa kaj to ovaj govori?
Tako me poševio Bakarić. Sve ostalo je dekoracija i arhetipično iskustvo. Luđački govor pojedinca i puno policije na ulicama. Lenjin i Trocki piskutaju usred Petrograda neke sumanute, kriptične tekstove, a okolo kronštatski batinaši s bajonetama; neki Hitler Nijemcima satima govori, pa urla sumanute tekstove, a okolo na masu paze esaovi batinaši s dugim štapovima, remenima i revolverima. Brašnasto bijeli Milošević i tenkovi na beogradskim ulicama: “Dragi naši Česi, došli smo Vam bratski pomoći na tenkovima na Vjenceslavov trg”.
I, naravno, poševljen, prošao sam put kao i moji roditelji, kao i svi. Učio čitati slijepe novine između redaka itd., itd.
Prodavači cigle
No o tome se ne radi. Nasilno, taj neodredivi nešto Bakarić probio je kanal vrlo duboko u mene. Situacija u stanu u Zapruđu bila je ljudski duboka. Za nekog koji je protekle godine, između šezdesetosme i sedamdeset i prve, dakle, bio otvorene duše kakav se bude između osamnaeste i dvadeset i prve, između onog što sam kasnije shvatio da je političko i onog što je ljudsko nije bilo razlike.
Uostalom bilo je rovito vrijeme, jebi ga, nisam plakao samo ja, plakali su i glavni urednici praškog radija i televizije. Kad ti dođu tenkovi i armirani džipovi pred košulju, šok je i slom, a kad ti Jaruzelski (Bakarić) onda preko televizije kaže da je to za tvoje dobro, nemaš šanse – da ti ne probije kanal do u “mozak”.
E, meni nije bio ni Jaruzelski ni Lav Davidovič Trocki, već ona spodoba na čiju bi pojavu u nekoj beogradskoj kavani tada čaršija prasnula u smijeh.
Koje sramote, tipične za defloraciju. To, ta vreća od snishodljivog Titovog butlera, čovjeka koji Hebrangu nije bio do koljena, meni je probila himen. Opnu, napravio kanal o kojem govorim.
Da je kasnije bila redaljka drugo i trećerazrednih tipova, samo je logično i moja zadata sudbina, đavolji mehanizam jedne sredine u kojoj vladaju prigradski tipovi, prodavači cigle. Prave nacije nakon Jaruzelskih imaju svoje Wałęse i Woytiłe, a prigradskoj se ukazala Tuđmanova grimasa. Bosancima isto tako: glava Radovana Karadžića (javila im se iz Holliday Inna, hotela!). A Srbima – kao što je poznato.
Jedino čime se mogu dičiti je da mi Bakarić nije napravio dijete. Mnogima koje poznam je: vidim i da pod stare i neki “proljećari” sada govore maspok, jadnici. Dobro da ne govore sovnarkom.
Potpuno je svejedno, dakle, tko me to danas pita što mislim o srpskom jeziku i ćirilici. Mogli bi me pitati i o gregorijanskom kalendaru ili zašto je Mao odustao od uvođenja latinice a uveo samo rimske brojke, ostavivši kineskom pismo koje si bazično savladao tek kad znaš njih tri tisuće osnovnih, inače si nepismen. Brine me, međutim, što meni na Karamarka i Ružicu Tomašić ruka leti.
A u samom Vukovaru, kad je još bio pod vlašću krajinskom, kako leti čitav čovjek vidio sam jednog paraglajdera. Bio je ljetni dan, žega, podne i nigdje nikoga. Jedan predivni mladić s krilima samo u kupaćim gaćicama polako je klizio iznad otvorenih krovova. Nad glavama nam se pojavio dok smo šutke obilazili izrešetani stari kolodvor. Bešumno se pojavio, u sporom ravnom letu od strane Dunava, a onda je napravio nekoliko bešumnih krugova iznad kolodvora i nas, te završivši to odletio dalje prema centru. Je li kružio zbog nas, ili zbog kolodvora, zbog sight-seeinga nad gradskim pejzažom bez premca, bog te pitaj. (Mladoj ženi koja je bila s nama, Talijanki iz Milana, je poslije kolodvora pozlilo, nije više izlazila iz kola sve dok se nismo vratili u Osijek.)
Nenad Popović / Radio Gornji grad
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala