Ilustracija: ZKM
PREMIJEROM drame "Snajper" Damira Karakaša u režiji Franke Perković Zagrebačko kazalište mladih u petak 11. listopada počinje svoju novu sezonu.
Muki i njegova trudna djevojka Sunčica trebaju izvršiti naručeno ubojstvo predsjedničkog kandidata u vrijeme političke kampanje kako bi zaradili za odlazak u Pariz, koji za njih postaje mitsko mjesto ostvarenja boljih prilika, nasuprot neperspektivnoj slici stvarnosti i "naciji luzera" iz koje žele pobjeći. U njihov plan umiješa se Student, rezignirani pacifist, čija pomirljiva uvjerenja pokazuju tek ostatke bunta i želju da se raskine s konvencijama društva.
Idealistična borba za "pravednije društvo", potreba za revolucijom, sebični materijalistički razlozi i osobne frustracije isprepliću se u motivu snajpera čiji hitac treba ubiti visokog dužnosnika, pri čemu snajper služi kao metaforički prikaz obračuna s društvom i sa samim sobom.
Dramaturgiju potpisuje Goran Ferčec, scenograf je Siniša Ilić, kostimografkinja Doris Kristić, a oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek.
Hrvatskome književniku i karikaturistu Damiru Karakašu (1967.) to nije prva predstava u ZeKaeMu – godine 2009. u sklopu predstave "Zagrebački pentagram" njegovu dramu "Skoro nikad ne zaključavamo" režirao je Paolo Magelli. Njegova ogoljela realistična proza, često na rubu poetičnog naturalizma, svrstava ga među istaknute hrvatske pisce mlađe generacije. Napisao je još i objavio knjigu putopisa "Bosanci su dobri ljudi" (1999.), romane "Kombetari" (2000.), "Kako sam ušao u Europu" (2004.) i "Sjajno mjesto za nesreću" (2009.), te zbirke priča "Kino Lika" (2001.), po kojoj je Dalibor Matanić 2008. snimio istoimeni film, "Eskimi" (2007.) i "Pukovnik Beethoven" (2012.).
Već 30. listopada u ZeKaeMu svoju će premijeru imati i "Anything", nova plesna predstava španjolskog koreografa i plesača Daniela Abreua nastala u koprodukciji ZeKaeMa sa Zagrebačkim plesnim ansamblom. Predstavu izvode plesači ZPA-a Petra Chelfi, Aleksandra Mišić, Martina Nevistić, Petra Valentić, Ognjen Vučinić i Matea Bilosnić, a u njoj se Abreu bavi "potragom za pričom tijela o vlastitoj sreći".