Foto: Privatni album
Nakon što sam o susretu obavijestio javnost na svome FB-wallu, u drugom sam se statusu obratio kratkim pismom premijeru:
Zorane Milanoviću,
Moj prijatelj, dugogodišnji novinar, pukim sticajem okolnosti vidio je vas i gospodina Pavića kako se sastajete u izvrsnom i posjećenom restoranu Tač na, očito radnome, ručku.
O tome sam pisao u statusu prije 22 minute.
Ni sat, dva poslije, "Glas Mordora", kako urbana mladež zove jugoslavenski pamflet "Jutarnji list", čijeg ste donedavnog glavnog urednika Plešea apostrofirali kao udbaša, ekskluzivno objavljuje vijest koja ima podnaslov:
"Jutarnji list prvi posjeduje neslužbeno pismo (non paper) koje je hrvatska Vlada poslala Europskoj komisiji kako bi argumentirala stavove o europskom uhidbenom nalogu zbog kojeg nam EK prijeti sankcijama."
Dragi Milanoviću, prestanite se vladati neprincipijelno, pa ne koristite kao privilegirani medij svoje komunikacije s javnošću one koje ste do jučer u toj javnosti nazivali udbašima, ili, ako ste već konvertirali, objasnite toj javnosti zašto ste i vi na udbaškim pozicijama, štiteći ih kao Ljubin grob, po cijenu sankcija Hrvatskoj.
I, tek usput: pa zar nije mogao neki teklič, neki perception manager, ionako je u susjedstvu Koranske, odnijeti to pismo, zar je to rang premijera? Ah, bit ću i osoban, ali ja sam osjetljiv na formu koliko i na sadržaj, pa moram kazati - Vama nedostaje i stila, ne samo pameti!
Srdačno,
Romano Bolković
P.S.
Moja isprika! Sad sam tek vidio da je pismo ipak nosila patka na vrh glave, jer je objavljeno prije 19 sati. No, hajde, barem imate smisla za veličinu, pa ćete moći prepoznati i honorirati i moju gestu isprike za prvotni blagi ukor.
Tako je to bilo jučer, dok je susret premijera RH i vlasnika najvećeg medijskog releja državne politike još bio vijest. Danas, nakon prospavane noći, o susretu vjerojatno ne bih izvijestio, jer već kraća refleksija dostaje da se taj susret shvati kao trivijalan, rutinski i ni po čemu ekscepcionalan.
Tko se susreo - vlasnik projugoslavenskoga lista i osoba koja po cijenu sankcija štitit agenta SFRJ
Ta, tko se susreo? Susreo se vlasnik projugoslavenskoga lista, kako šira javnost već na portalu toga dnevnika doživljava “Glas Mordora”, s osobom koja po cijenu sankcija Republici Hrvatskoj štiti agenta sigurnosne službe SFRJ. Dakle, našla se svojta, i što je tu onda čudno? Kao da bismo se čudili kad bi za stolom zatekli Jergovića i Sanadera, ili pod stolom Butkovića?
To je prvo W – who.
Pogledajmo i četiri ostala, what, when, where, why, pa zaključimo je li to ikakva vijest, ili mirno možemo nastaviti pratiti košarkaško prvenstvo.
Where? U Taču, dakle na neutralnom terenu. To je silan napredak za Zoa, jer Milanović na putu za Cannosu znao potegnuti Paviću pred noge sve do šestoga kata Koranske.
Zanimljivo, no kad se to desilo prvi puta, 4. lipnja 2007. godine, i o tome sam pisao: "Već sam uz ime Zorana Milanovića (te tumačenja zahtjeva za neoliberalnim redizajnom socijaldemokracije u Hrvatskoj) spominjao famozni lib lab, političku ideju 19. stoljeća, koju je, očito je, Butković pokupio na putovanjima po Engleskoj. Poruka koju se želi uputiti građanima zapravo je pralaž našeg društva: tvrdi se time da Hrvatska nema bitnih političkih problema, nego je jedan jedini problem gorući, a taj je gospodarstveni: kako da i isključeni žive bolje. Politički su problemi već riješeni: još samo ovaj mandat i socijalna je stratifikacija dovršena, moć je distribuirana i hijerarhija je za duga vremena ustanovljena i zadana! Tko je jamio, jamio je! Ostali su isključeni iz političkog života zemlje, i sve je samo sada do toga da se nađu gospodarske recepture podizanja standarda života depriviranih! Uostalom, to se danas traži i od SDP-a kao stranke u cjelini. To je smisao tog zahtjeva za neoliberalnim redizajnom stranke: od SDP-a se ultimativno traži jasno i nedvosmisleno očitovanje da neće sankcionirati privatizacijski kriminal, jer da bi to pomelo ionako krhko hrvatsko poduzetništvo i tek stasali kapitalizam! To je smisao licemjernog zahtjeva koji je izravno stavljen i pred samog Zorana Milanovića. Razgovor koji je sa Zoranom Milanovićem bio vođen na temu navodnog prijateljstva s famoznim Franjom Turekom, imao je upravo taj razlog, i u tom je smislu taj razgovor metafora budućnosti Zorana Milanovića i socijaldemokracije u ovoj zemlji: jedini stvarni posao Zorana Milanovića i SDP-a, zapravo je takav zahtjev kao i njegovog podnosioca dovesti u pitanje
A u to vrijeme EPH je o Milanoviću iz Butkovićeva pera ovako pisao:
"Otprilike u isto vrijeme zagrebačkim je političkim krugovima počeo kružiti obavještajni dokument, u kojem se Milanovića povezuje s Franjom Turekom, bivšim šefom tajne policije. Kada se spomenu taj dokument i Franjo Turek, Milanović redovito povisuje glas: "S Franjom Turekom nemam i nikada nisam imao ništa! On me više puta nazivao kada je želio da preko Rotary kluba učinim jednu uslugu za jednog njegova prijatelja. Bili su to naši jedini kontakti, koje su ljudi u tim službama, možda isti oni koji su devedesetih godina masovno prisluškivali novinare, tipično pogrešno protumačili. Nemam i nikada nisam imao ništa s Turekom, kao što nikada prije nisam imao ništa s Rankom Ostojićem, bivšim ravnateljem policije, koji je sada podržao moju kandidaturu."
Zna se kako se grade odnosi na našoj političkoj sceni
Butković spominje Tureka out of the blue! Kome je to važno? Neupućenom čovjeku nije shvatljivo zašto bi bilo kompromitirajuće poznavati Franju Tureka. Recimo, pokojni Pukanić bi se time hvalio. No, u svijetu Davora Butkovića to je optužba od koje se Milanović treba braniti. Za znalca dakle, ovime se otkiva mnogo štošta o Milanoviću, EPH i njihovom odnosu: od Tureka strahuje vlasnik EPH, zato jer je Franjo Turek prvi egzekutor afere Gruppo, pa je stoga Milanović doveden u kontekst u kojem se od takvog čovjeka treba otkloniti: ako si njegov prijatelj, ne možeš biti naš! Eto, tako se grade odnosi na hrvatskoj političkoj sceni.
Mada, Zoranu je dakle dobro krenulo: taman ga je Ninoslav počeo u svim svojim izdanjima oglašavati kao već izabranog, novorođenoga Vođu Partije - dok je Hudelist opisivao Račana u potrazi za Higgsovim bozonom - kadli je stranački vrh SDP-a, što u ovom trenutku znači tout Zagreb, primio neveselu vijest o Milanovićevim vizitacijama Vampire State Buildingu: Ninoslav se Pavić jako naljutio na Milanovića, koji je osobno morao potegnuti do Koranske, na noge Voldemortu, i u proskinezi objašnjavati da s Turekom nema ništa!
Meni ta vizita nije neprihvatljiva samo zato jer za šefa SDP-a ne želim osobu kojoj je Ninoslav Pavić nadređen, osobu koja vlasniku EPH polaže računa o bilo čemu. Meni ta vizita nije neprihvatljiva niti zato jer pokazuje da Milanović zapravo na razumije stvarne odnose u hrvatskoj politici, logiku povijesnih zbivanja u ovoj zemlji, istinske protagoniste tih događaja i njihove realne relacije. Meni je ta vizita neprihvatljiva ponajprije zato jer pokazuje da Zoran Milanović ne shvaća zašto bi trebao biti predsjednik SDP-a i što bi kao predsjednik SDP-a prvo trebao učiniti: trebao bi naime onemogućiti samog sebe, tj. onu društvenu situaciju u kojoj medijski monopol izigrava bazične demokratske procese zemlje: bilo bi zanimljivo od Milanovića čuti misli li on da njegova posjeta Ninoslavu Paviću ima ikakve veze sa stranačkom demokracijom i njenom procedurom? Ili se i Zoran Milanović, kao nekoć Ivica Račan, doskora kani sastajati s Ninoslavom Pavićem po Mokricama, dogovarajući ono isto što je u terminu prije već dogovorio Ivo Sanader?
Kao što vidite, prije 6 godina slutio sam kud to vodi: nisu doduše Mokrice, ali jest Tač.
When? U vrijeme uzajamnog trebanja: Nino treba vlast jer je u predstečajnoj nagodbi, stotine se tu milijuna otpisuju, i nakon što je odlazeća Jadranka Kosor kroz placet svojih ministara u NO HBOR-a amenovala desetke milijuna restrukturne pomoći Europapress holdingu, danas država tom istom medijskom pogonu širokom rukom otpisuje svotu koja dugovanje Hrvatske MOL-u čini sasvim razumnim iznosom. Milanović pak treba EPH jer slijede sankcije, interesna se udbaška struktura mora zaštititi pod svaku cijenu, pa makar Hrvatska propala - što oni i priželjkuju - i njen eksponent u vlasti i jamac intaktnosti sada se samo obratio adekvatnoj adresi. Adresa je točna jer EPH bi, po naravi stvari, taj posao odradio iz kolegijalne solidarnosti, a onda, EPH je tu da servisira svaku vlast, paktirajući s Tuđmanovim režimom ( vidi: ortak ), sa Sanaderom ( vidi: Hypo Conultants ) i Kosoricom ( HBOR ), s Milanovićem ( restrukturiranje ) a gledajući već put Trećega puta i Centra Vrbani. Svakako, timing je izvrsno pogođen, i Pavić i Milanović zaista su se u Taču našli na pravom mjestu u pravo vrijeme.
What?
Dok se Hrvatsku sramoti netom po ulasku u EU, "Jutarnji list" se hvasta kako posjeduje non paper koji je Vlada RH poslala Europskoj komisiji "kako bi argumentirala stavove o europskom uhidbenom nalogu zbog kojeg nam EK prijeti sankcijama“. Kako glasi taj ingeniozni Milanovićev argument:"„…u odnosu na Europski uhidbeni naloga uveden je datum od kojega se on primjenjuje, a prema kojemu se naznačuje da će se on odnositi na kriminalna djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Hrvatska Vlada i Sabor bili su uvjereni da za to postoji zakonska mogućnost i političko opravdanje.“
Nije Muju majka karala što se kock'o, nego što se vadio!
Ne kaže se koje političko opravdanje – vjerojatno bi Milanović i dalje prodavao demagogiju o braniteljima – ali se zato dovinulo jadu: "Ova je odluka - INTER ALIA - temeljena na krivom prijevodu paragrafa 32 službenog teksta Okvirnog ugovora na hrvatskom jeziku koji je objavljen u Službenom glasniku Europske unije na hrvatskom".
O, kakav idiotizam! O Bože! Za sve je kriv kriv prijevod! Svemu je kriv nesporazum! U Bosni postoji lijepa poslovica za: Nije Muju majka karala što se kock'o, nego što se vadio! Mi vam ne želimo isporučiti Josipa Perkovića, jer smo krivo preveli paragraf 32! Stravično glupo. U Europi zaista više Hrvatsku ne krive ni za što, ni što smo bili nacisti, ni što smo bili komunisti, jer mi više ni za to nismo sposobni, budući da smo stravične budale. Mi smo jednostavno glupani, eto, tako nas Europa vidi, što ne može biti ispravljeno preko ERRATA CORRIGE, ma što Jutarnji list uz ugodno zveckanje bešteka nagvaždao.
Why? A zašto ne? Može im se.
Prividno arogantan odgovor, ali sve je u njemu: oni su ta stratificirana oligarhijska struktura, oni su poredak koji Milanović, braneći Perkovića brani, oni su njegova egzekutiva ( Zoo ) i medijski relej ( Nino ), i naravno da se sastaju sada kad se stupovi društva tresu i pucaju, mada, to što se sastaju javno svjedoči da su samouvjereni, da misle da mogu, jer tko im što može, ta ne može im ni Europska Komisija ni Unija ni njemački sud ni nitko živ ništa, jer onaj tko može nasekiraju ga pa poslije kažu da ima prečih poslova nego baviti se ubojstvima otprije 30 godina, i tako oni vladaju ovom zemljom bezbrižno ispijajući po Butkoviću opisane butelje, dok nama u ustima ostaje nekim čudom trajan aftertaste gorčine. Zašto? Zato jer se vodi bitka na život i na smrt protagonista jedne oligarhijske kabale koja je otela ovu zemlju njenim građanima, koja je priredila rat kao pirotehnički dogovorni spektakl koji je odvraćao pogled od privatizacijske pljačke, koja je u backgroundu političkog sustava na vlasti trajno, bez obzira na smjenu nomenklatura, koja postojano vlada svim političkim procesima ove zemlje uspijevajući u tri dana izglasati lex Perković iako se desetljeće nisu u stanju dogovoriti oko izgradnje jednoga mosta, koja ne kani otići sa scene osim biološki, pa i tada misli vlast prepustiti biološkim nasljednicima, i koja ovdje nikada i nikako ne bi bila dovedena u pitanje da BND ne zna s kime ima posla, a zna, jer sve su to ipak BND-ovi suradnici, pa ono što mi tako znatiželjni išćemo znati, Angela Merkel već predobro odavno zna. Zato se sastaju Milanović i Pavić, jer prvi, siđe li s vlasti, zaista ne može više dobiti posao nigdje, a drugi posla ne bi ni imao da nema prvoga.
I kad čovjek sada pogleda ovaj kriterij 5W, zaista nema nikakvog razloga da od jednog ručka napravimo vijest.