Foto: Index, Hina
GODINA je 1984. Winston Smith, ponižen i izmučen torturom i pranjem mozga u Ministarstvu Ljubavi, lišen svakog dostojanstva i ljudskosti, polupijan sjedi u smrdljivoj londonskoj birtiji i krezubim ustima ispija jeftini špirit. Do prije nekoliko mjeseci živio je normalnim životom proletera u Oceaniji: budio se i lijegao pod budnim okom Velikog Brata, marljivo radio u vladinom uredu za ispravljenje povijesnih pogrešaka, jeo masni gulaš u radničkoj kantini, brijao se zahrđalim žiletom i učio novogovor. I onda je jednog dana posumnjao u omnipotentnost i omniscientnost Jedne Partije, i sve je krenulo nizbrdo.
Život se pretvorio u praznu ljušturu - od onoga što je nekada bio čovjek ostala je samo sjenka.
I onda se oglasiše sirene. Ne sirene za uzbunu koje upozoravaju na opasnost, već sirene radosti. Vojska Oceanije porazila je vojsku Euroazije na važnoj afričkoj bojišnici! Nastaje opće oduševljenje, ljudi prekidaju rad, izlaze na ulice u zanosnom klicanju. Ovo je velika pobjeda, veliki dan za našu ponosnu naciju! Winston Smith budi se iz svoje letargije i počinje osjećati kako mu srce ubrzano tuče. Izlazi na ulicu i pridružuje se razdraganom mnoštvu. Konačno shvaća: on ljubi Velikog Brata.
Znate li uopće pokazati na karti Piranski zaljev?
Slušajući i čitajući koliko se neki ovih dana uživljavaju u jednoglasnu odluku sabora da izađe iz arbiraže sa Slovencima oko Piranskog zaljeva, nisam mogao ne prisjetiti se ovog strašnog Orwellovog klasika. Slučaj Piranskog zaljeva, mjesta na kojem većina Hrvata nikada nije bila, a mnogi ga vjerojatno ne bi znali niti pokazati na karti, doveo je do veličanja političara koji nam inače zagorčavaju život.
Ne kažem da stvar u određenim aspektima nije važna ili zanimljiva, ali realno gledajući, koliki je stvaran utjecaj odluke arbitražnog suda (ma kakva ona bila) na život prosječnog hrvatskog građanina? Kako se ona tiče svakodnevnog života hrvatskog radnika, obrtnika ili poduzetnika?
Priznali mi to ili ne, informacija o akcijskoj cijeni jogurta u lokalnom trgovačkom lancu ima puno veći utjecaj na život običnog čovjeka od sukoba dvaju vlada oko toga koja država ima pravo ispisati kaznu za nepropisno parkiranje na nekom komadiću zemlje.
Političari su dobili što su željeli
Kako god, političari su dobili ono što su željeli. Narod ih gleda za zahvalnošću i divi se njihovoj odvažnosti. Nema veze što isti ti političari otimaju svojim građanima više od polovice onoga što teškom mukom zarade, što porezima i regulativama u korijenu uništavaju svaki poduzetnički napor.
Nema veze što 20% plaće odvajamo za mirovine koje po svoj prilici nikada nećemo vidjeti, nema veze što unatoč enormnim izdvajanjima za zdravstvo nemamo klimu u rodilištima i kolonoskopiju nam rade na živo.
Nema veze što se ZET-ovi sindikalci hvale nepotizmom u javnom poduzeću i što splitski komunalni redari vrše teror u gradu i zabranjuju ljudima parkirati moped na nogostup.
Nema veze što mladi ljudi napuštaju državu kao miševi prije brodoloma, nema veze što nam je pravosuđe disfunkcionalno, i što nas korupcija izjeda poput hrđe.
Sve ćemo im to oprostiti, samo neka nam čuvaju Piranski zaljev od pohlepnih Slovenaca. Na kraju krajeva, o tome ovisi budućnost nas i naše djece.