Piše: Viktor Ivančić/Novosti
"Ne mislim da je dobro što je osoba koja vam je dala dokumente odlučila da problem rješava kroz medije. No, koji bi to novinar propustio objaviti ovakvu pikantnu priču?"
Tako smo zahvaljujući novinaru Ciglenečkom i predsjedniku Josipoviću dobili novu pijunsku aferu, slasnu javnu intrigu uobličenu sentimentalnom suradnjom medija i vlasti, sa špijunima u pozadini, tajnim dokumentima pod stolom i naivnom publikom u perspektivi. Jednom, slučaj će možda završiti u analima struke kao uzoran kontraobavještajni rad, uz neku zgodnu egidu tabloidne vrste, na primjer: Kako su Josipović i njegovi pijuni obranili sustav od Karamarka i njegovih špijuna?
No, kakvu je to pikantnu priču objavio Novi list?
Širenje sigurnosne panike
Nakon što je na jednome od tipičnih proustaških derneka pod dirigentskom palicom Tomislava Karamarka, vođe HDZ-a, publika u dvorani razgaljeno zazivala bacanje SDP-ovaca u Kevinu jamu, te u sličnome tonu izvrijeđala predsjednika Republike i njegova oca, osvetnik s Pantovčaka uzvratio je sistemskim mjerama: novinar Ciglenečki, opskrbljen tajnim dosjeom dobivenim od "visokog izvora", objavio je u Novom listu storiju o tome kako je Karamarko 2007. godine, tada u svojstvu ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije, u analitičkome odjelu tajne službe zaposlio osobu koja je pala na sigurnosnoj provjeri. Istog poslijepodneva Josipović je najavio sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, tvrdeći da Karamarkov postupak - od kojeg je prošlo punih sedam godina - predstavlja nečuveni udar na sigurnost hrvatske države. Dodao je, gramatički prilično besmisleno, kako "u službama radi više osoba rodbinski povezanih s medijima, političarima ili drugim djelatnicima sigurnosnog sustava".
Širenju sigurnosne panike odmah se pridružio prateći partijski ešalon, pa je na konferenciji za štampu SDP-a Šime Lučin obećao da će o toj stvari hitnu istragu pokrenuti saborski Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, napomenuvši kako je "kriminalno ponašanje Karamarka ugrozilo nacionalnu sigurnost". Dopunio ga je premijer Zoran Milanović rekavši da je spomenuti slučaj "više od kriminala", odnosno da je "kriminal za to dječja priča", odnosno da se radi o "rušenju države". Iz HDZ-a su, pak, uzvratili asortimanom šarolikih ustašolikih kletvi, između ostaloga i insinuacijom da jedan Josipovićev savjetnik, "koji se javno zalagao za očuvanje Jugoslavije", nije ni podvrgnut sigurnosnoj provjeri, što je ovaj, dakako, promptno demantirao, sve uz faksimil certifikata koji potvrđuje da je od policijskih istražitelja proglašen validnim.
Inkriminirani pregalac SOA-e - pripušten na činovnički posao u tajnoj službi usprkos negativnom ishodu sigurnosne provjere - zove se Mario Malić i brat je novinara Gordana Malića, što će se pokazati ključnim razlogom za ocjenu o njegovoj nepodobnosti. Prema pisanju novinara Ciglenečkog, sud o Mariu Maliću kao rizičnoj osobi za rad u aparatu državne sigurnosti "temelji se isključivo na činjenici" da bi on mogao biti "pod jakim utjecajem brata Gordana", a Gordan je Malić - kako se navodi u dokumentaciji sigurnosne provjere - "povezan sa stranim obavještajnim službama" i k tome uzgaja "negativan odnos prema vlasti" (koju je, uzgred budi rečeno, tada obnašao HDZ pod vodstvom Ive Sanadera).
Čak i površni poznavatelji hrvatskoga obavještajnog đubrišta lako su prepoznali - premda novinar Ciglenečki to prešućuje - da je policijski profil Gordana Malića izrađen na osnovi famozne "Prezentacije o slučaju Gotovina" kojom je Sanaderov režim pokušao diskreditirati nekolicinu neugodnih i kritički raspoloženih žurnalista (između ostalih, zanimljivo, i dvojicu novinara Novog lista), te Ranka Ostojića, bivšega ravnatelja policije i sadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, prikazujući ih kao strane špijune.
Kako to nacionalna sigurnost nije ugrožena imenovanjem Ranka Ostojića za ministra unutrašnjih poslova, iako su ga isti hrvatski obavještajci, u istome dokumentu, opisali kao suradnika britanske tajne službe MI6?
Kada se taj izostavljeni element vrati u optjecaj, pikantna priča što su je osmislili rodbinski nepovezani Josipović i Ciglenečki postaje još mnogo pikantnija, jer izaziva čitav niz nedoumica. Na primjer: ako se ocjena iz "Prezentacije" o Gordanu Maliću kao stranome špijunu uzima zdravo za gotovo, pa zaposlenje njegova brata na činovničkome mjestu u SOA-i predstavlja udar na nacionalnu sigurnost, kako to nacionalna sigurnost nije ugrožena imenovanjem Ranka Ostojića za ministra unutrašnjih poslova, iako su ga isti hrvatski obavještajci, u istome dokumentu, opisali kao suradnika britanske tajne službe MI6? Ili: ako je zastrašujuće što "u službama radi više osoba rodbinski povezanih s medijima (?), političarima ili drugim djelatnicima sigurnosnog sustava", zašto nitko nije zastrašen činjenicom da je savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Josipovića sin oca hrvatske tajne policije, čovjeka koji - da stvar bude uzbudljivija - trenutno čami u njemačkom zatvoru čekajući suđenje zbog nalogodavne uloge u jednom atentatu?
Priča je, dakle, pikantna utoliko što se njome prodaju muda za principe. Stoga jedino smisleno pitanje glasi: Da li to što Tomislav Karamarko nastupa kao s pameću razdruženi neofašist daje za pravo šefu države i pridruženoj stranačkoj kamarili da pokrene mehanizam društvenoga uzbunjivanja, improvizira nekakav egzotični oblik izvanrednog stanja i podmetne "stabilnost države" kao alibi za prizemne političke obračune? Jer uzdizanje jednoga banalnog slučaja nepotizma - starog sedam godina - na razinu ugrožavanja nacionalne sigurnosti, čak je i za lignjokratske kriterije odviše drsko povlačenje javnosti za nos.
Predsjednik Republike, pravnik i legalist, izumitelj "nove pravednosti", već duže vrijeme promovira tu originalnu metodu da zloupotrebom sustava povede borbu protiv zloupotrebe sustava. Samo cirkuliranje dosjea ukrašenih pečatom stroge tajne na relaciji između vladarskih dvora i novinske redakcije - uz umilne izraze međusobnog razumijevanja, a u interesu "pikantne priče" koja će poslužiti mobilizaciji državnoga aparata i podešavanju njegovih nišanskih sprava u smjeru političkih oponenata - lijepo predočava taktičku zamisao prema kojoj sigurnosni sistem mora biti podriven da bi se upozorilo na podrivanje sistema.
Okolnost koja u prilozima novinara Ciglenečkog i naplavini sličnih medijskih produkata nije evidentirana, valjda radi očuvanja imidža hrvatske demokracije, neodoljivo podsjeća na zrelo Tuđmanovo razdoblje i počinje važiti kao prešutno pravilo: naime da sama javna prozivka vladara poprima težinu ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Sada je tu s jedne strane psovački raspoloženi Karamarko, a s druge navodna kolateralna žrtva, novinar Gordan Malić, koji je - za vraga - na portalu Index.hr nešto švrljao o poslovnim aranžmanima Ive Josipovića sa ZAMP-om. Skroman medijski doprinos iz oblasti pijunaže dovoljan je da odmazda šefa države stekne odlike popravljanja poretka.
Takvi maniri imaju veze s demokracijom koliko i politička retorika vođe HDZ-a, mada se radi o različitim verzijama prostaštva: Karamarko psuje s javne govornice, a Josipović kroz manipulaciju i zloupotrebu svojih ovlaštenja. Pa kada uskoro Vijeće za nacionalnu sigurnost bude raspravljalo o destabilizaciji države, neće biti loše začepiti nos, jer se očekuje obilno kenjanje. Gospodu će protjerati komplot od suhih šljiva.
Viktor Ivančić/Novosti