Fotomontaža: Index
Optužbe u oba slučaja dolaze od ljudi s kojima je Karamarko kroz devedesete i dvijetisućite blisko surađivao: premijeru Manoliću je bio šef kabineta, Mesiću je vodio predsjedničku kampanju 2000. godine i nakon toga ga savjetovao o nacionalnoj sigurnosti. Iako se radi o referencama koje njihovim tvrdnjama daju dodatni legitimitet, činjenica je da nismo još vidjeli pisani trag koji bi dokazao da je Karamarko doista surađivao s Udbom.
Jesu li mu doista oduzeli putovnicu?
Što je zapravo krajnje tipično kada se govori o biografskim detaljima aktualnog šefa HDZ-a koji datiraju iz razdoblja bivše države. Primjerice, braneći se od Manolićevih optužbi, Karamarko je, pokušavajući ilustrirati da je bio u nemilosti tadašnjeg sistema, još jednom ponovio da su mu komunističke vlasti 1982. godine oduzele putovnicu optuživši ga za kleronacionalizam.
Još jedan je to podatak čiju istinitost nije baš jednostavno provjeriti ako ne želite Karamarku vjerovati na riječ. Tog se posla svojedobno prihvatio istraživački novinar Željko Peratović, koji je na svom blogu objavio kod javnog bilježnika ovjerenu izjavu Ante Barišića, bivšeg operativca Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutarnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, koji tvrdi da to naprosto nije istina.
U svojoj izjavi Barišić navodi da Karamarku putovnica nije oduzeta, te da nije bio progonjen zbog nacionalizma i kleronacionalizma. Na ove Peratovićeve napise, objavljene 2013. godine, Karamarko se nikad nije očitovao. I Index je tada HDZ-u slao upit tražeći pojašnjenje Karamarkove biografije, ali odgovori nikad nisu stigli.
Kako se zaposlio u Državnom arhivu?
Isto tako, Karamarko nije objasnio ni kako se potkraj 80-ih uspio zaposliti u Državnom arhivu, ako su ga jugoslavenske sigurnosne službe doista doživljavale kao prijetnju. Potencijalni državni neprijatelji, a Karamarko danas voli tvrditi da je bio upravo to, u vrijeme Jugoslavije do takvih poslova nisu baš lako dolazili. Primjer je, uostalom, i Karamarkov otac, koji je preživio Bleiburg, te dugo nakon završetka Drugog svjetskog rata nije uspijevao pronaći posao, da bi se na kraju zaposlio kao vozač u jednoj zadarskoj firmi.
Peratović se u svom novinarskom radu bavio i Karamarkovom diplomom, istaknuvši da su se kroz godine, u raznim Karamarkovim službenim biografijama dok je obavljao dužnosti šefa tajnih službi i ministra policije mogli naći podaci da je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985., 1987. i 1989. godine.
Kada je diplomirao?
U arhivi Filozofskog fakulteta Peratović se uvjerio da je točan ovaj zadnji nadnevak, odnosno da je Karamarko diplomu dobio nakon deset godina studija i to nakon što je "isposlovao" da ga se s dvopredmetnog studija povijesti prebaci na jednopredmetni, s obzirom da na predavanja iz slavistike, koju je također izvorno upisao, uopće nije išao. Ostaje stoga nejasno i kako se u Državnom arhivu kao povjesničar uspio zaposliti više od godinu dana ranije, što Karamarko također nije nikad objasnio.
Stoga i ne čudi što je zavrzlame oko biografije na službenoj stranici HDZ-a odlučio izbjeći. Na stranicama njegove stranke o Karamarku se, naime, može pročitati tek sljedeće: "Rođen je 25. svibnja 1959. u Zadru. Završio Filozofski fakultet u Zagrebu (VSS - profesor povijesti)".