OTPOČETKA godine ključan je lajtmotiv u hrvatskom javnom prostoru Njemačka. Od bujice vijesti o izručivanju optuženih hrvatskih špijuna "šokiranim" njemačkim vlastima, preko vijesti o slomljenoj zdjelici "štedljive kancelarke" Angele Merkel koja, kako je to postavio Glas Mordora, radije vozi stare skije i lomi zdjelice nego da odriješi kesu i priušti si nove sigurnije. Pa sve do premijera Milanovića koji je prošli tjedan još jednom udario u njemački bubanj i najavio hrvatsku verziju Agende 2010, sveobuhvatne njemačke reforme radnog zakonodavstva koju su 2003. uveli Schröderovi socijaldemokrati u koaliciji sa Zelenima.
Nema u tome ništa čudno. U političkom poretku nove Europe, Njemačka je osnovna referentna točka, europski hegemon i izvor inspiracije vladajućim klasama, kako bezbojnim europskim birokratima, tako i kapitalistima u čijem interesu ovi neumorno rade.
Novija hrvatska germanofilija uz to se i bešavno nadovezuje na društvene legende o mercedesima domaćih gastarbajtera i danke dojčland domovinski patos iz devedesetih. Već neko vrijeme tako hrvatski političari i mediji u širokim potezima zaljubljeno crtaju idiličnu sliku složnog njemačkog naroda koji je u krizi pristao raditi više, a zarađivati manje, mudro uvidjevši da je za opće dobro potrebno manje misliti na svoje vlastito.
Iz prosvjetiteljskih poriva premijer Milanović uz to je svima preporučio i to da "pogledaju činjenice". One navodno itekako potvrđuju gornju sliku i sve što hrvatski građani moraju napraviti jest da pred činjenicama pognu glavu, pritegnu remen, i zasuču rukave. Pa pogledajmo onda te činjenice i stavimo ih u njihov valjan kontekst.
EU kao stupica
Ono što prije svega treba uzeti u obzir jest da se gospodarstvo i socijalna situacija pojedinačnih zemalja Europe (Europske Unije) ne može promatrati izolirano, već kao dio šireg sustava čija su ograničenja od presudnog utjecaja na fiskalnu i monetarnu politiku država članica. Taj je sustav između ostalog definiran ključnim EU dokumentima kao što su Mastriški sporazum, Pakt o stabilnosti i razvoju ili razvojnim planovima kao što je Lisabonska strategija.
Budući da EU (eurozona) ima jedinstvenu monetarnu politiku, i da je fiskalna politika zemalja članica strogo kontrolirana, reforme na tržištu rada, tj. rušenje cijene rada, preostaju kao bitna mjera povećavanja konkurentnosti njihovih gospodarstava. Još je u periodu prije svjetske recesije, koja se u Europi manifestirala kao kriza javnog duga – dakle prije no što su "mjere štednje" postale obavezna mantra EU birokrata – spomenuti sustav poslužio kao ideološki i institucionalni oslonac "štedljivim" reformama radnog zakonodavstva i nekim oblicima rezanja državne potrošnje.
"Njemačka se dobro snašla..."
Njemački uspon na europski tron započeo je, dakle, u širem kontekstu europskog sustava u kojem zemlje periferije i centra, kao što im to i samo ime kaže, zauzimaju strukturno nejednake pozicije pa stoga od sustava mogu očekivati i nejednake rezultate. Za taj su uspon presudnu ulogu igrale promjene uvedene već spomenutom Agendom 2010 (radi se o najvećoj intervenciji u radno zakonodavstvo i socijalne programe od Drugog svjetskog rata). Tu su naši političari potpuno u pravu. Upravo su te promjene, u kontekstu sustava EU, omogućile njemačkim kapitalistima da ojačaju svoju konkurentnost i povećaju izvoz.
No kao što u temeljitoj studiji krize u eurozoni dokazuje grupa ekonomista sa Sveučilišta u Londonu predvođena Costasom Lapavitsasom, "rast njemačke konkurentnosti nema doslovce nikakve veze s mudrim ulaganjima, tehnologijom, ili učinkovitošću".
Umjesto toga, navedena studija dokazuje kako je prednost njemačkih izvoznika u posljednjem desetljeću ovisila o dva faktora: o strukturnoj logici eurozone, u kojoj je visok tečaj eura pod kojim su u nju ušle periferne zemlje (ili prema kojem su sustavno ravnale svoju monetarnu politiku kao u Hrvatskoj) bio uz ostale razloge nepovoljan za proizvodnju u tim zemljama. I drugo – i apsolutno ključno – o većem uspjehu njemačkih kapitalista da efikasno pritisnu svoje radnike i troškove rada u Njemačkoj održavaju nerealno niskima, slabeći time domaću potrošnju, no jačajući konkurentnost, odnosno izvoz (dvije trećine njemačkog izvoza otpada na zemlje eurozone).
Ta je kombinacija onda tekla paralelno s aktivnošću njemačkih banaka preko kojih su reciklirani njemački suficiti – banke su bile u poziciji da nude jeftine kredite perifernim zemljama u kojima je na toj bazi potrošnja, a s njom i dug, rasla onako kako je u Njemačkoj stagnirala ili padala. Jedini je dakle izvor njemačkog gospodarskog rasta tekući višak prihoda koji je uvjetovan strukturom eurozone i uspješnim napadom kapitalističke klase na domaće radnike.
Jedan od spontanih odgovora na ovako postavljene stvari često je i "Koga briga. Njemačka se dobro snašla, drugi su trebali biti pametniji, zašto i mi ne bismo isprobali njihov uspješan recept". No taj je odgovor loš. Osim što Hrvatska nije Njemačka, niti to ikada može postati budući da je malena periferna zemlja potpuno devastiranog i ovisnog gospodarstva, ni Njemačku, ni Hrvatsku nije ispravno promatrati kao homogenu, organsku cjelinu. "Njemački" uspjeh, iza kojega stoji agresivna "nek susjedu crkne krava" logika, a na koji se europski političari sluganski pozivaju, za različite društvene skupine u toj zemlji znači različite stvari.
Zaposlena sirotinja
A neke od činjenica koje će bratija koja se smiješi s predizbornih plakata redovito prešutjeti glase ovako: iako je istina da je nezaposlenost u Njemačkoj trenutno niska (5.2%, Eurostat), i da se nakon prvotnog skoka počela smanjivati nekoliko godina nakon reformi Agende 2010, prema podacima njemačkog Saveznog ureda za statistiku paralelno s padom nezaposlenosti uredno raste broj građana koji žive ispod granice siromaštva. U 2012. taj je broj iznosio nešto više od dvanaest milijuna ljudi (15.2%, skok s 14% iz 2006.), a posebno je ugroženo stanovništvo u većim gradovima.
Ova naizgled paradoksalna činjenica postaje jasnija ako uzmemo u obzir strukturu zaposlenosti u Njemačkoj. Naime, broj radnika u takozvanom "atipičnom radnom odnosu" – odnosno u tipovima radnog odnosa koji se skrivaju iza "fleksibilizacije" kakva se želi postići novim hrvatskim Zakonom o radu – u Njemačkoj je početkom devedesetih iznosio oko 20%, dok podatak iz 2007. pokazuje nevjerojatan skok na 37%. "Atipični radni odnos" pritom obuhvaća dobro poznate ugovore na određeno, poslove preko agencija, na pola radnog vremena, i slično.
Miniposao, miniplaća, miniživot
Osim toga, u Njemačkoj je jedan od najpoznatijih oblika atipične zaposlenosti takozvani "Minijob" o čijem se uvođenju u zadnje vrijeme razgovara i u Velikoj Britaniji. Radi se o radnom odnosu oslobođenom plaćanja uobičajenih doprinosa (zdravstveno, porezi...) u kojem od 2013. maksimalna plaća iznosi 450 eura (prije toga 400). Usporedbe radi: neto srednja plaća u Njemačkoj iznosi preko 1500 eura. Pritom je nevjerojatna činjenica da je trenutno u Njemačkoj svaki peti radnik (dakle 20% zaposlenih) zaposlen upravo na takvom miniposlu, a dvije trećine od tog broja uz miniposao nema drugog zaposlenja. Radi se o ukupno oko sedam i pol milijuna ljudi. (Ilustracije radi, da pojasnimo što tih 450 eura konkretno znači, može se uzeti cijena stanarine u Berlinu – koji još uvijek glasi za relativno jeftin grad – a gdje za stan od tridesetak kvadrata izvan prostora gradskog centra mjesečno treba izdvojiti oko 400 eura.)
Broj miniposlova od 2003. godine, s uvođenjem njemačke reforme radnog zakonodavstva, ubrzano raste. To je naravno i dokaz protiv tvrdnje da se radi samo o privremenom obliku zaposlenja koje će pomoći svima, i radnicima i kapitalistima: prvima tako što će im biti ili dodatni izvor prihoda, ili pomoć u lakšem premošćivanju razdoblja u potrazi za redovnim poslom; drugima tako što će im omogućiti da brže odgovore na tržišne fluktuacije. Povećanje broja "atipičnih poslova" znači zapravo trajnu eroziju onih redovnih. Poduzeća, tj. kapitalisti, ih koriste zato da bi smanjili troškove rada i iznalaze brojne načine da što više radnika zaposle upravo po tom principu. Pritom iskustva radnika pokazuju da u praksi vrlo često gotovo da i nema razlike između radnog opterećenja na "mini" poslu i pri redovnom zaposlenju. A nove studije Saveza njemačkih sindikata pokazuju da se sve veći broj ljudi nalazi trajno zatočen u labirintu "atipičnih poslova", koji ih prema redovnom zaposlenju naprosto ne vodi. Kao što to često biva, u tome su najugroženije žene.
Nakon što sagledamo čitavu sliku, postaje sasvim jasno: nedavni njemački gospodarski uzlet prebijen je preko leđa radnika. Zbog toga ga se i ne treba smatrati "njemačkim" gospodarskim uzletom, budući da su od njega najširi slojevi njemačkog stanovništva imali slabe koristi – plaće su im stagnirale, poslovi postajali nesigurniji, mirovine upitne, a siromaštvo sve izglednije – već gospodarskim uzletom njemačkih kapitalista.
A na razini Europske Unije, taj je uzlet prebijen preko leđa perifernih zemalja: u ovako postavljenom sustavu, kojeg opslužuju beskrvni i korumpirani politički akteri čije zazivanje "štednje" služi očuvanju sistemske dinamike koja je štetna za većinu, jedina uloga koju te zemlje mogu igrati je ona ovaca za striženje. Kako je to koncizno postavio poznati ekonomist sa Sveučilišta u Sydneyu, Joseph Halevi: kapitalistička je Europa pod eurom podijeljena "na one koji mogu i one koji ne mogu".
Slabosti organiziranog radništva
Osim svega navedenog, jedan je od bitnih faktora koji su omogućili njemački uzlet pogoršanje organizacije i pregovaračke snage njemačkog radništva nakon ujedinjenja Zapadne i Istočne Njemačke. Priključenjem istočnog dijela zemlje na njemačkom su se tržištu rada pojavile široke zone neorganiziranog radništva koje se onda šire i na zapad. To se pak događa ukorak s trendom opadanja članstva i slabljenjem snage ionako povijesno "mirnih" njemačkih sindikata koji je jednak onome u ostalim razvijenim zemljama od osamdesetih godina naovamo.
Prije uvođenja Schröderove Agende 2010 – reforme kojoj su se široki slojevi stanovništva tada kao i danas aktivno protivili (društvena debata o tome traje već deset godina) – očekivao se kao i kod nas veliki sindikalni otpor. Otpora je i bilo, no bio je neodlučan i jalov. Njemački su sindikati, nadovezujući se na ranije slične poteze, kroz pregovore prihvatili zamrzavanje nadnica kako bi zaštitili svoje interese u izvozu. Tako su pak pomogli da se naoštre škare za striženje radnika na periferiji.
No ne i bez gubitaka za sebe: nakon neuspješnog otpora Agendi 2010, politički je utjecaj sindikata ispario. Za to osim političkih, naravno, postoje i strukturni razlozi: rastući broj miniradnika i radnika u ostalim "atipičnim radnim odnosima" nije sindikalno organiziran, niti je to u mogućnosti postati. Generalno to pak znači lošiju pregovaračku poziciju čitavog radništva. Važna uloga sindikalnog organiziranja dobro se vidi i iz činjenice da su sektori njemačkog gospodarstva u kojima su plaće i dalje visoke redovito sektori u kojima postoje jaki sindikati. Nasuprot tome, recimo u uslužnom sektoru koji sačinjava preko 70% njemačkog gospodarstva, radnička je organiziranost loša pa ne čudi što se velika većina miniposlova nalazi upravo u tom sektoru.
Zbog svega ovoga u zadnje se vrijeme u Njemačkoj sve više mogu čuti zahtjevi radnika za zaustavljanjem razgradnje socijalne države, povećanjem plaća i u zadnje vrijeme vrlo aktualnim uvođenjem minimalca.
Pitanje opstanka za radnike i sindikate
U svakom slučaju, ako postoji njemačko iskustvo iz kojeg bi hrvatski radnici danas trebali učiti, onda je to upravo loše radničko iskustvo. Iako treba realno sagledati stvari i priznati da su sindikati često vrlo daleko od toga da budu progresivna društvena snaga, i da su njihova vodstva jednako tako sklona izdaji interesa radnika, korupciji, i kratkovidnoj gluposti kao što su to vodstva političkih stranaka, ipak su sindikati u ovom trenutku u perifernoj europskoj državi kao što je Hrvatska jedina potencijalna institucionalna linija obrane od klasnog napada na radnike koji je u pripremi.
Ako žele očuvati ne samo minimum vlastitog integriteta (pod pretpostavkom da on još uvijek postoji), već uopće samu svoju opstojnost, onda u današnjoj situaciji nemaju luksuz kompromiserstva, izmicanja, ili uvrijeđenog plakanja zbog prljave igre "socijalnih partnera". Štoviše, danas je jedini pravi sindikalni izbor konačno odbijanje sudjelovanja u opsjenarskom teatru "socijalnog dijaloga" i okretanje onome što im i jest jedina prava povijesna zadaća: zaštiti interesa najširih slojeva stanovništva, interesa radnika. Još jedan mlak, impotentan, i slab odgovor sindikata u ovoj bi se situaciji mogao pokazati kao fatalni simptom duge i teške bolesti od koje pate već desetljećima.
S druge strane, uspješno poveden otpor mogao bi – oprostite na optimizmu – uz srodne inicijative u ostalim europskim zemljama, biti znak oživljavanja ne samo hrvatske, već šire europske politike koja je već desetljećima obilježena rezigniranim i robovskim pristajanjem na "gorki lijek" deregulacije, privatizacije, i liberalizacije, čak i kad je već odavno očito da je taj lijek nedjelotvoran i za većinu štetan.
Kreativni birokrati
Kao što već i vrapci na grani pjevaju, od postojećih političkih klasa to oživljavanje ne treba očekivati. Upravo su oni, koji se redovito razbacuju tehnomenadžerskim floskulama o inovativnosti i kreativnosti, potpuno nesposobni iscijediti i kap ičeg sličnog u slučaju u kojem se to traži od njih samih. O sitnim inovativnim potezima koje bi se u današnjoj teškoj situaciji moglo povući, primjerice o "alternativnim mjerama štednje", nikada se ozbiljnije nije ni razgovaralo, dok je na one krupnije (poput demokratizacije ekonomske sfere, transformacije banaka u javne servise, i slično...) odavno bačena anatema. U svakom slučaju, kopipejst potvrđeno štetnih poteza jednako nemaštovitih političkih prethodnika ne treba zvati reformama, već kukavičkim oportunizmom karijernih birokrata. S takvim državnicima, osvajači nam ni ne trebaju.
No pogrešno se zbog toga pridružiti vječitom naklapanju o njihovoj "nesposobnosti" i čuditi joj se kao, kako se kaže, pura dreku. Političke su elite, može se jednako tako reći, itekako sposobne – ali za rad u interesu kapitala. Kao i u slučaju samožrtvovanja Schröderovog SPD-a (nakon uvođenja Agende 2010 Schröder je bio prisiljen dati ostavku, a onda je Agenda glave došla i čitavu njegovu stranku i koaliciju na nekoliko sljedećih izbora), Milanovićeva socijaldemokratska stranka za kapital hrabro igra ulogu samuraja – nakon godina vjerne službe, možda će si na kraju život morati okončati samoubojstvom.
Što bi moglo doći nakon njih, uvelike će ovisiti i o uspjehu hrvatskih radnika da se odupru napadima i još je uvijek potpuno otvoreno. Ali treba se nadati.