"IMAM mirnodopski PTSP od institucija hrvatske države", požalila se Sanja Sarnavka u Nedjeljom u dva.
Kamo sreće da je jedina. Čitavo hrvatsko društvo oboljelo je od nekog oblika post-traumatskog stresnog poremećaja.
Oni koji ga nemaju od rata, imaju ga od poraća. Oni koji ga nemaju od institucija, imaju ga od čitavog sustava. Od dvadesetogodišnje izloženosti lažnom patriotizmu, divljem kapitalizmu, rogobatnom višestranačju, pretvorbi i privatizaciji, pravosuđu i sudovima, politici i medijima, tajkunima i mafijašima, svećenicima i dušobrižnicima.
Heroji i profiteri
Dobili smo PTSP od ratnih zločinaca koje se opet proglašava herojima i od ratnih "heroja" koji su iza fronte izgradili kriminalna carstva. A na optuženičkoj klupi našao se samo jedan ratni profiter.
I to onaj koji to baš i nije.
Oboljeli smo od tajkuna čiji interes se poistovjećuje s hrvatskim, dok Hrvatska zbog njegovih interesa godinama propada. Oboljeli smo od glavnog državnog odvjetnika koji večera s onima koje bi trebao goniti, kao i od ministra policije koji živi u stanu čovjeka pod istragama.
A ne pomaže ni premijer koji se ujutro ne bi mijenjao sa Švicarskom, a popodne proglašava izvanredno stanje u državi.
Bandić i Kerum
Bolujemo od tajnih službi i paraobavještajnog podzemlja, od hrvatskih sudova i pravosuđa, od medija i medijskih tajkuna, od Šeksa i Bebića, Bandića i Keruma, Mamića i Gopca, Hloverke i Čuljakice, ustaša i partizana, Jasenovca i Bleiburga, Thompsona i Gradiške Stare.
Oboljeli smo od Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Od satova i broševa, od Malo vitra i krumpir salate, od kulta ličnosti i histeričnog idolopoklonstva. A onda i od atmosfere linča.
Jedva se riješimo nacionalističkog HDZ-a, naslijedi ga korumpirani HDZ. Jedva se riješimo korumpiranog HDZ-a, vrati nam se nacionalistički HDZ. Preživjeli smo Tuđmana i Sanadera, samo da bismo dobili Tomislava Karamarka.
A Ivić Pašalić je ostao pošteđen.
Tko ne bi dobio PTSP od svega toga?
A pogotovo od ovakvog SDP-a. Kilavog u oporbi, konformista na vlasti.
Nova ispraznost
I onda, nakon deset godina Tuđmana, pa deset godina Mesića, dobijemo predsjednika Republike koji promovira Novu pravednost, a oslanja se na staru nepravdu, bori se protiv korupcije, a služi kao pokrovitelj korumpiranih struktura.
Poremećaj nam izazivaju poreznici koji nisu djelovali kad su trebali, a sada to nadoknađuju na onima na koji bi to zadnji zasluživali. Muka nam je od HTV-a i njegova vječitog saniranja, od novinskih vlasnika i isisavanja novca, od središnje banke i pohlepnih banaka, od jalovih sindikata i samodopadnih sindikalnih tribuna.
Isto, samo gore
Godinama gledamo kako najveće poljoprivredne poticaje dobivaju najveći uvoznici hrane, slušamo kako država ne dozvoljava poskupljenje mlijeka jer tako štiti građane, ali ih ne štiti kad poskupljuju struja i grijanje.
Prije točno deset godina trpjeli smo nelikvidnost i nezaposlenost, krađu i propadanje, misleći kako se takva katastrofa više ne može ponoviti. A onda se ona ponovi, ovoga puta još pogubnija.
I kao da sve to nije dovoljno, imamo Crkvu koja lamata duhovnim vrijednostima, vodeći brigu samo o materijalnim, te pokreće hajku na komunističke zločince, štiteći one pod svojim skutima.
Terapija na čekanju
I taman smo potisnuli uspomenu na Ivu Sanadera koji na polufinalu Svjetskog prvenstva u rukometu nekažnjeno krši zakon konzumirajući alkohol u svečanoj loži, ovoga vikenda saznamo da Zoran Milanović u policijskoj pratnji vozi bicikl u zabranjenom smjeru, riskirajući sudar na Sljemenu.
Ali ne i novčanu kaznu.
Sanja Sarnavka je ogorčena što HZZO protiv nje diže prijavu jer je tijekom bolovanja otputovala jednosatnim letom u Oslo, a ne zabrinjava ga to što ona mora tri sata čekati na terapiju u bolnici.
Nažalost, hrvatsko društvo svoju terapiju od PTSP-a čeka već puna dva desetljeća.