Ilustracija: mala-scena.hr
DJEVOJČICA X.Y. ima deset godina. Ujutro, kao i svakog dana, pohita u kuhinju na doručak. Tamo je već sjedio tata koji joj je zaželio dobro jutro i vratio se čitanju novina. Djevojčica X.Y. ne voli čitati novine, ali nije mogla ne primijetiti prilično veliki naslov na naslovnici "Poznata pjevačica u izazovnoj haljini pokazala grudi". Bila je tu i fotka njezine omiljene zvijezde koju jednostavno obožava, a koja je pućila usnice ispred objektiva fotoaparata.
Tata ju je ostavio na autobusnoj stanici pokraj škole. Na stanici ju je dočekao već poznati poster - djevojka odjevena samo u gaćice, vjesila se o rame i skrivala grudi iza prezgodnog dečka u kojeg bi se X.Y. odmah zaljubila, samo da je malo starija ili on malo mlađi. O tome nikome ne govori, čak ni svojoj najboljoj prjateljici koja već ima simpatiju i zna sve o ljubavi.
Dok se približavala školi uhvatio ju je već poznati grč u želucu zbog jednog dečka iz viših razreda koji nju i sve ostale cure u razredu stalno maltretira. Ima novi iPhone i pokazuje im proste filmiće na YouTubeu. Njemu čak i mama i tata znaju da to gleda, ali mu ništa ne kažu. X.Y. grozi se tih odvratnih filmića, pa joj uvijek kaže da je časna sestra i nek' ide u samostan. Ali dobro je, danas mu je uspjela pobjeći.
Prvi sat je hrvatski. Danas rade novu lektiru o Tomici koji ima devet godina i ima tisuću problema. "Baš kao i ja. I moj brat je dosadni klinjo koji se pravi pametan", pomisli djevojčica X.Y. dok čitaju prvu priču. Zapravo, njezin glavni problem je što mora pročitati tu lektiru, a mrzi čitati.
Doma iz škole X.Y. ide s prijateljicama iz razreda. U autobusu se drže zajedno i prepričavaju zgode iz škole. Danas je na tapeti prezgodni dečko iz 5.B koji već ima curu i to stariju. Ona ide u 7.D i već se šminka. Priča se po školi da se ljube i diraju. On je definitivno najveći frajer. "Malo liči na onog ljepotana s postera", pomisli X.Y.
Kad je stgla doma, djevojčicu je dočekalo uvijek isto pitanje: "Što ste radili u školi?".
"Učili smo o Tomici kojem se sviđa neka tamo stara voditeljica i gleda joj pod haljinu. Fuuuj!", kaže djevojčica X.Y.
Mama i tata se pogledaju, uzmu knjigu u ruke i pročitaju prvu priču.
Malo ih je uznemirilo to što su pročitali, zato što iz dana u dan postaju sve više svjesni kako njihova djevojčica i druga djeca njezine dobi brže odrastaju. Shvaćaju da očito nikad nije prerano početi razgovarati s djecom o tome što se događa kad dječaci počinju na drugačiji način primjećivati djevojčice i obratno. Još iste večeri, mama i tata se dogovore da će sa svojom X. pričati prvom prilikom o pubertetu, o dječacima, o promjenama tijela koje je očekuju, o bubicama u glavi, zaljubljivanju i simpatijama, pa kad dođe vrijeme lakše će razgovarati i o seksulanim odnosima, apstinenciji i prevenciji, o zaštiti, zdravlju i brizi za svoje tijelo, o samopoštovanju...
To je jedini način da je zaštite, složili su se oboje. Jer kome će vjerovati ako ne svojim roditeljima?
* * *
Stop!
Prevrtimo malo film unatrag.
Mama i tata pročitali su prvu stranicu lektire, odnosno što taj Tomica, kojeg je ozbiljno načeo pubertet, govori i o čemu razmišlja? I ostali su šokirani!
"To je čista pornografija! To je hiperseksualiziranje djece!", viče tata. Odmah zove učiteljicu i napada je raznim optužbama. Govori joj da je zbog biranja izborne lektire dugoročno ugrozila dobrobit djece i da su ljudi poput nje krivi za sve loše u našem društvu. Tko zna... možda zbog Tomice djeca pomisle da bi trebala gledati gospođama pod suknju ili se na silu interesirati za suprotni spol. A to ih može samo odvesti ravno u propast.
Tata ne staje na tome. Odmah piše prosvjedno pismo Ministarstvu i nadležnoj agenciji i traži da se odmah privede taj Tomica i da se po hitnom postupku ispita. Neka odmah prizna da kvari našu mladež!
Dok je sve još jednom raspravio sa suprugom, poduzeo sve mjere protiv Tomice i zabranio maloj da čita lektiru, uspio se smiriti pa su svi zajedno, kao prava obitelj u miru pogledali dvije epizode serije u kojoj harem polugolih ropkinja stoji na raspolaganju svome gazdi.
* * *
Ovaj drugi scenarij na sličan se način doista dogodio.
Na meti uspaničenih roditelja našla se knjiga Bum Tomica 1, izborna lektira za 4. razred OŠ, autorice Silvije Šesto. Po knjizi je napravljena i kazališna predstava te je Tomica doživio još tri tiskana nastavka.
Grupa zabrinutih roditelja traži da se Bum Tomica preispita i ukloni s popisa lektire, a pod optužbom da hiperseksualizira djecu i da se radi o čistoj pornografiji. Alarmirani su i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Agencija za odgoj i obrazovanje, a alarm je pokrenula grupa koja stoji iza akcije za ukidanje zdravstvenog odgoja u školama.
Ova akcija svakako ocrnjuje ugled dječje spisateljice koja je dala ogroman doprinos hrvatskoj dječjoj književnosti, koja je napisala na desetke dječjih naslova, čiji je rad prepoznala i priznala struka dodijelivši joj brojne nagrade, ali i djeca koja vole Tomicu, Vandu, Debelu i druge junake Silvije Šesto, zato što se u njima mogu prepoznati.
Što je realnost?
Silvija Šesto majka je troje djece, ona poznaje djecu, zna kako djeca razmišljaju, druži se s njima na brojnim književnim susretima, razgovara s njima i vrlo dobro opisuje njihove probleme i svakodnevicu. Ona poznaje njihovu realnost i živi u realnosti.
A realnost je takva da djeca danas žive u hiperseksualiziranom svijetu iskrivljenih vrijednosti u kojem je najvažnije biti lijep, bogat i moćan. Realnost je takva da djeca na svakom koraku dolaze u kontakt s pornografijom i da ih je od toga gotovo nemoguće zaštititi. Nikome se ta činjenica ne sviđa i ne trebamo se s takvim stanjem miriti. Štoviše, u redu je da se roditelji trude mijenjati na bolje svijet i okolinu u kojoj žive njihova djeca, ali ne ovakvim potezima jer su besmisleni. Zašto stati na Tomici? Hoćemo tražiti i preispitivanje sadržaja u svim časopisima, u novinama, na televiziji, na jumbo plakatima, na video spotovima, na filmovima, serijama, YouTube-u, googleu, web stranicama, internetu općenito? Hoćemo na ispitivanje voditi roditelje djece koja pokazuju vršnjacima pornogorafiju na mobitelu? Hoćemo tražiti da se ispita gotovo kompletni medijski i javni prostor?
Drugim riječima, čak i kad bi mogli drastično promijeniti društvo u kojem živimo, to nikako ne možemo iskrivljavanjem relnosti pomoću demagogije.
Djecu ne možemo držati pod staklenim zvonom i ne možemo mijenjati njihova iskustva. Ako ne možemo promijeniti svijet ili druge, uvijek možemo promijeniti sebe i tu počinje promjena koju želimo u tom istom svijetu. A sebe trebamo promijeniti na način da ne upiremo prst u Tomicu, u naslovnicu časopisa, u razgolićenu pjevačicu, već u sebe i da se pitamo "Što ja mogu napraviti da svoje dijete pripremim na ovaj svijet u kojem će očito morati živjeti?".
Kad je u pitanju spolni odgoj, pripremiti ih možemo tako da s njima o tome razgovaramo i da dozvolimo da ih educiraju stručnjaci kroz strukturirane programe kako bi dobili kompletnu sliku utemeljenu na činjenicama. Ne kad imaju 14, 15 ili 16 godina pa su već sve naučili iz YouTube filmića i časopisa, nego kad imaju 10, 11 ili 12 i počinju njihove prve promjene u emotivnom i fizičkom smislu.
Ono što ih moramo naučiti je da paze na sebe, da imaju samopoštovanja i ljubavi prema sebi i svome tijelu i osjećajima kako bi mogli imati poštovanja prema drugima, tuđem tijelu i osjećajima i u tome je sva poanta spolnog odgoja.
Ovo možda također zvuči kao demagogija i pusta teorija, ali ako odbacimo svo moraliziranje i licemjerje, kad se zamislimo i pokušamo iskreno sjetiti samih sebe i svog djetinjstva te naših prvih promišljanja vezanih za seksualnost, morat ćemo si priznati da nam ih nitko nije nametnuo, a pogotovo ne neki lik iz knjige, već su nam ona došla sama po sebi, prirodno, iz znatiželje, iz osjećaja da se nešto s nama događa. I većina nas vjerojatno pomisli - da sam barem imao/imala s nekime o tome razgovarati.
U prosvjednom istupu grupe roditelja iščitava se da Tomica hiperseksualizira djecu. Teško je uopće definirati što to znači, ali pretpostavljam da se misli da nameće djeci neke oblike spolnog ponašanja za koje ona nisu spremna ili dovoljno zrela. Ono što jednostavno ne sjeda u ovoj teoriji i djelu argumentacije protiv zdravstvenog odgoja je teorija po kojoj djeca nisu spolna bića (to iznenada postaju s koliko godina? 17? 18?) i spolnost im se nameće kao nešto vanjsko. Stoga se ova i slične akcije roditelja ponekad doista čine ne kao borba protiv spolnog odgoja, već kao borba protiv spolnosti kao takve.
A realnost je, ponovno, potpuno drugačija (o čemu svjedoče i nebrojena znanstvena istraživanja). Čak i ako poreknemo činjenicu da su djeca spolna bića, ne možemo poreći činjenicu da od kad je svijeta i vijeka, kada dođu u određene godine, željeli mi to ili ne, djeca počinju razmišljati o svome tijelu, maštati, promatrati i ispitivati spolnost na više razina, intrigira ih sve što je seksualno.
Koja je to dob i kada se to počinje događati? Stručnjaci kažu sve ranije. Teško je reći. To je individualno. To treba pitati dijete i iskreno slušati što nam govori. Ako mu šaljemo poruku "ne, to se tebi ne događa, ti si još dijete, zaboravi, zanemari, zatomi, potisni, to ti drugi nameću", to govorimo zato što mi imamo s time problem, a ne dijete.
A taj problem je puno veći od jednog pubertetom smušenog Tomice.