Foto: Guliver Image / Getty Images
Zašto hrvatski učenici nerado biraju trogodišnje obrtničke programe doznali smo od Mirele Lekić, šefice Odjela za obrazovanje Hrvatske obrtničke komore, i ugledne zagrebačke slastičarke Martine Dumančić.
Loša reputacija trogodišnjih strukovnih škola proizlazi iz poražavajuće činjenice da u Hrvatskoj ni samo poduzetništvo nema pozitivan predznak, objašnjava za DW Mirela Lekić i dodaje da Hrvati kao nacija ne vrednuju jednako opće i strukovne kompetencije. Zbog toga su gimnazije i opći programi cjenjeniji u društvu. „Jednostavno ne shvaćamo da je dobro strukovno obrazovanje temelj dobrog gospodarstva. Cijelo se vrijeme govori da strukovne škole upisuju učenici koji ne mogu postići dobar akademski uspjeh i da su nezainteresirani za struku. To i jest tako, jer onaj tko ima dobre ocjene, radije upisuje gimnaziju koja mu otvara put na visokoškolske institucije. Svi bi htjeli visoko obrazovanje, a zaboravljamo da trebamo dobre radnike koji će iznijeti naše gospodarstvo.“ Ipak, situacija ide na bolje, jer do prije dvije godine učenici koji su završavali trogodišnje strukovne škole nisu imali mogućnost nastavka obrazovanja, ako ga nisu sami platili. „I to je razlog neatraktivnosti obrtničkih škola. Sada smo to uspjeli izmijeniti pa učenici mogu upisati dodatnu godinu, polagati državnu maturu nakon koje se mogu upisati na fakultet“, navodi Lekić.
Izlaze iz škole, a posao ne znaju raditi
Često i sami roditelji ne znaju za koje je zanimanje dijete talentirano pa ga silom pokušavaju upisati u gimnaziju, doznajemo u Komori. „Trenutno se izrađuje Program razvoja strukovnog obrazovanja u kojem sudjeluju svi dionici, osmišljava se dobro profesionalno usmjeravanje tijekom osnovne škole. Ona je sada najslabija karika, ne traži razvijanje vještina pa učenik ni ne može shvatiti za koja je zanimanja dobar. Inzistiramo na tome“, priča šefica Odjela za obrazovanje Hrvatske obrtničke komore (HOK).
U navedenu sliku se uklapa i slastičarka Martina Dumančić, uspješna vlasnica obrta M&M u Zagrebu. Uz osmijeh nam govori da ni ona nije išla u obrtničku školu, već je nakon gimnazije završila hotelijersko-turistički menadžment. „Nisam to htjela raditi. Roditelji su mi radili u hotelu.“ Danas u svojoj slastičarnici obučava buduće slastičare koji joj na praktičnu nastavu dolaze iz ugostiteljskih škola. Odmah kaže kako je nezadovoljna brojem sati praktične nastave, na što već desetljeće upozorava. Uzor su joj njemački i austrijski model u kojem praksa čini glavninu obrazovanja budućih obrtnika. „Ne možete učenika iz prvog razreda koji dođe na praksu jedan dan u tjednu nešto naučiti.“ Pogotovo ne ako ih treba učiti osnove poput pranja ruku. „Ono što su me roditelji učili doma, toga više nema, djeca ne dolaze s tim znanjem. Naučila bih ih sve, ali nema kontinuiteta. Ono što ih naučim ovog ponedjeljka, do idućeg zaborave. To su tinejdžeri. Da ih 'driblam' u kontinuitetu, to bi bilo već nešto“, priča ova uspješna obrtnica. „Sjećam se dok su moji roditelji vodili posao, dolazili su profesori iz škole i kontrolirali praktičnu nastavu. Sada toga nema. Znam da je kod nas i naših kolega sve u redu, ali mora postojati sustav kontrole“, dodaje Martina Dumančić. A Mirela Lekić potvrđuje da je takva komunikacija izuzetno važna kako bi nastavnici u školama znali povezati ispredavano i ono što se u praksi radi.
Obrtnicima je, objašnjava Dumančić, jedina stimulacija za primanje učenika na praksu mogućnost da će se među njima istaknuti oni koje valja zadržati u poslu kao buduće radnike, no takvi su ipak u manjini. „Slastičari izlaze iz škole, spremni su za burzu rada, ali oni neće raditi to zanimanje. Dobio je diplomu, ali taj posao ne zna raditi. Naš slastičar i slastičar koji završi školu u Francuskoj, to je nebo i zemlja. Ne možete mi reći da su ti naši konkurentni vani kada oni rade onako kako smo radili u vrijeme kad smo otvarali slastičarnicu, a ovaj Francuz već radi molekularnu kuhinju. To nije isto. Kod nas je izrazit otpor promjenama.“ Da stimulacije nema, kaže i Lekić. Postoje tek poticaji koji se dodjeljuju na zahtjev obrtnika, a kojim se vraća novac kojeg su isplatili učenicima na praksi.
Čekaju da im se posao ponudi
Uza sve navedeno, Hrvatska u ovom trenutku ima 263 tisuće registriranih nezaposlenih građana, no postoje tvrtke koje ne mogu pronaći radnike. Posebno je to izraženo u građevini koja uvozi radnu snagu iz susjedne BiH. Čini se tako da poslove koje vani rado prihvaćaju, Hrvati u domovini odbijaju ili se jednostavno ne javljaju na oglase za posao. „Imamo četiri tisuća frizera na burzi, no kada obrtnik traži gotovog čovjeka, ili se ljudi ne javljaju na oglase, ili ih nema. Frizeri danas rade većinom kao konobari“, priča Lekić i dodaje da prema istraživanju koje je Komora provela 2009. godine, veliki dio učenika strukovnih trogodišnjih škola ni ne traži posao. "Valjda čekaju da netko dođe po njih i odvede ih raditi“, kaže Lekić koja smatra da mladi nisu naučeni biti proaktivni. Dumančić pak dodaje da razumije tu stidljivost u traženju posla, obzirom da imaju diplome za struku koju ne znaju raditi. „Teško im je to prihvatiti, preskočiti tu barijeru i opet krenuti od nule“, priča svoja iskustva slastičarka i podcrtava da Hrvatska kao turistička zemlja jednostavno mora školovati odlične konobare, kuhare, slastičare.
Ipak, situacija nije posve crna, priča Lekić i navodi Strukovnu školu Vice Vlatkovića u Zadru koja školuje buduće strojare, elektrotehničare i brodograđevince. „Duboko sam uvjerena da je to budući centar kompetentnosti. Otvoreni su za sve promjene, suradnje i projekte u sklopu kojih su i nastavnike osposobili za drugačije metode učenja. Tamo je ravnatelj prepoznao te vrijednosti“, ushićeno nam priča da će se i druge škole jednostavno morati povesti za tim primjerom. „Samo se zajedničkim angažmanom, promjenom nastavnih programa i metoda poučavanja, promjenom upisne politike i povezivanjem škola s gospodarstvom, mogu promijeniti stvari. Kad djeca vide da se svi trude i da će dobiti znanje, povećat ćemo imidž strukovnih škola“, zaključuje Mirela Lekić iz Hrvatske obrtničke komore.
Siniša Bogdanić / Deutsche Welle