Foto: Index/Youtube
Ona je tiho spustila slušalicu i obrisala suze. Po prvi put u njenom životu njena obitelj, njen sin i njeni unuci neće biti s njom za blagdane. Neće joj snaha okititi bor i urediti stol. Neće joj dječja vriska ispuniti hladnu kuću. Stavila je još jednu cjepanicu u peć i rukama prekrila umorno, staro lice.
Bilo je sram. Oduvijek je mogla, znala i imala dovoljno novaca da pred blagdane dočeka djecu s darovima, kolačima i da im ispeče puricu onako kako oni vole. I malo odojka za sina. Ove godine više nije imala snage. Niti sredstava. Ove godine je imala samo molitve za njih. Tiho je prebirala krunicu tješeći se da će time da će je biti manje sram. Da im ipak ima još dati nešto vrijedno.
Molitve. Molitve za sve njih.
U mraku je šaputala i vidjela im lica. Da im Bog da zdravlje, da su sretni. Sina je zamolila da ne dolaze. Da im nema što dati. Da je sram tako dočekati djecu. Djeci je kazala da se moli za njih i da je to zadnje što im može pružiti njihova baka. Danas kada više nema smotuljaka u koje bi stavila novčanicu i gurnula im „da im se nađe.“ Njoj ionako nije trebalo. Nikada joj ništa nije trebalo doli njihove sreće. Ona je još samo imala molitve za njih. Ništa više. Tiho je plakala i tonula u san usnama prebirući krunicu. Jednom davno, bila je kao djevojčica sama pred blagdane. Njena majka otišla je u selo pronaći drva za ogrjev. Djevojčica sa žigicama, tako se nekako osjećala tada, tako se osjećala i sada.
Cika djece pred vratima probudila je iz sna. Djeca su stajala pred vratima i sin sa snahom punih ruku hrane i darova.
Ne zaboravite ovih dana svoje bake, majke, ljude koji su sami, stari i ostavljeni, nemoćni. Posjetite naše djevojčice sa žigicama koje ničeg osim molitvi i krunica više nemaju. Okitite im bor i utoplite dom.
Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.
Toliko molitvi.
Priča dežurne sestre
Ona se tiho zavukla u sobu dežurne sestre i potresena pokušala smiriti misli. Kao i svake godine u nedjeljama adventa preuzela bi sva dežurstva na sebe. Od kada je ostavio muž više ničega nije imala doli posla. Nije se imala kome radovati kod kuće, za koga kititi bor, praviti kolače, kupovati vino. Šetala bi gradom punim sretnih i zaljubljenih ljudi umotana u svoj šal dok joj se srce stezalo od tuge.
Upravo se vratila iz vizite i saznala da je dječaku kojem je dijagnosticiran tumor obolio otac. Veliki i snažni čovjek koji je svakodnevno bio uz sina. Majke nisu imali. Umrla je kada se rodio. Kada je vidjela nalaz CT-a presjeklo je. Tumor je metastazirao toliko da bi bilo koja operacija bila besmislena. Stajala je kao ukopana pred vratima sobe u kojoj se taj div nagnuo nad usnulog sina i jecao kao malo dijete. Vidjela je svašta u ovih dvadeset godina službe. Vidjela je umiruće, djecu kojoj nije bilo spasa, svu bol roditelja ovoga svijeta znala je ponijeti sa sobom kao torbu preko ramena.
No ova slika ju je dotukla. Sjedila je u sobi dežurne sestre i rukama zaklonila lice. Suze. Od kada nije plakala. Bože, više se niti ne sjeća. Tiho je ustala, poravnala suknju i obrisala lice. Ne smiju je vidjeti takvu. Mora im barem pokušati donijeti u sobu malo nade. Uzela je maleni bor koji je svjetlucao na stolu i kutiju s kolačima. Kada je ušla preko vrata vanjski svijet je prestao da postoji. Sjedili su zagrljeni. Obitelj. Obitelj koju nikada nije imala.
Ovaj advent će je imati.
Ne zaboravite ovih dana, ovih nedjelja pred Božić sve one usamljene i ostavljene u našim bolnicama, sve one koji vas u tišini čekaju da ih obiđete, pozdravite, donesete im malo božićnog duha u hladne bolničke sobe. A našim djevojčicama sa žigicama, našim sestrama poklonite osmjeh, pružite im ruku i zahvalite im se na svemu što čine za te ljude.
Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.
Toliko molitvi.
Priča blagajnice
Ona se tiho sakrila u skladište da obriše suze. Njeno lice bilo je maska, njeno lice bilo je umor, tuga, čista rezignacija. Sada je ionako bilo svejedno. Pogledala je na sat, bilo je kasno za sve. Ove godine neće napraviti kolače, orahnjaču koju on toliko voli, ove godine neće stići na ispovijed niti na tradicionalnu kavu s prijateljicama iz djetinjstva. Ove godine neće biti ni darova koje nije stigla kupiti, barem se tješila da je to razlog, razlog je zapravo bila kartica na kojoj više nije bilo sredstava.
Jedan krupni čovjek je psuje i viče na nju jer mu je plastična vrećica pukla u ruci. Ustala je i bez riječi otišla u skladište. Tresla se cijelim tijelom zarinuta lica u dlanove. Poslala je poruku mužu da joj izvadi robu iz mašine i otopi lisnato tijesto. Deset sati. I još barem sat vremena preslagivanja stalaža, brisanja polica i pranja pulta s mesom. Gazdi je jutros odnijela kalendare i poklone do auta. Na suvozačevom mjestu je vidjela avionske karte za Pariz. Preplavila ju je čista tuga, ona koja para srce kao nožem. Oči su joj se napunile suzama.
Kao djevojčica najviše je voljela čitati bajke. Djevojčicu sa žigicama. Ona je blagajnica u supermarketu. Ona je moderna djevojčica sa žigicama.
Sretni vam blagdani, djevojčice sa žigicama. Kada dođete kući otvorite bocu vina, okitite bor i poljubite usnulu djecu koja vas nisu dočekala. Ulazimo u tjedne u kojima bi se svi trebali preispitati. Kakvi smo ljudi zaista.
Pokažite malo pažnje našim djevojčicama sa žigicama, poklonite im barem osmijeh, malo ljudskosti i zaželite im sretne blagdane.
Izgubljeni duh Božića naći ćete u njihovim očima, očima koje za vas imaju toliko vrijednih darova.
Toliko molitvi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala