NEKADAŠNJI lider HSLS-a Dražen Budiša u intervjuu danom Novom listu povodom smrti Savke Dabčević Kučar, prisjetio se 1971. godine i svog odnosa sa Savkom i Mikom Tripalom - od dana kada je uz Ivana Zvonimira Čička bio vođa pokreta hrvatskih sveučilištaraca, do političkog razlaza sa Savkom i njezinim HNS-om nakon izbornog poraza Koalicije narodnog sporazuma na izborima 1990. godine.
"Teško se nositi s vlastitom legendom"
"Uz Miku Tripala, Savka je najznačajnija ličnost Hrvatskog proljeća. Od vremena Stjepana Radića nikada u hrvatskom narodu nije bilo takove potpore kakvu su uživali Savka i Tripalo. Dakle, golema većina našeg naroda ih je podržavala u sklopu pokreta za nacionalnu i demokratsku emancipaciju, tako da je Savka, uz snažne emocije koje su je pratile, relativno rano, kao mlada žena postala već nacionalna legenda i simbol. Ali kao što to često u životu biva, teško se nositi s vlastitom legendom. Stoga, dvadeset godina poslije, kada se Savka nakon duge šutnje uključila u politički život, njezina politika više nije bila na razini tog simbola i te legende. Pri tome ne želim umanjivati pozitivne strane, ali u cijelosti, moglo bi se reći, da je narod tada od Savke očekivao puno više, jer je nesumnjivo, uz Tripala, bila najpopularnija politička ličnost tokom punih dvadeset godina. I može se reći da njih dvoje idu u red najznačajnijih hrvatskih političara naše novije povijesti, a među hrvatskim političarkama ona je nesumnjivo bila i ostala - prva", rekao je Budiša.
"Istraga se svodila na pokušaje istražitelja da netko od nas studenata uvuče unutra nekog od partijskog reformskog vodstva"
"1971. smo imali malo kontakata, ali kada su nas uhitili (sredinom prosinca 1971. godine, op. a.), prva dva-tri tjedna istraga se, uglavnom, svodila na pokušaje istražitelja da nekoga od njih, partijskog reformskog vodstva, uvučemo unutra. Glavna tema policijskih ispitivanja bili su naši kontakti s njima. Mogu reći, da nitko, baš nitko od nas uhićenih studenata, nije rekao ništa što bi za policiju, odnosno sud, bilo upotrebljivo. A nakon dva-tri tjedna promijenjen je pristup i donijeta je odluka da se njih kazneno ne goni. Onda se promijenio i karakter istrage protiv nas. Ali prvih tjedna bilo je očigledno da oni od uhićenih žele pribaviti iskaze i materijale koje bi njih iz partijskog reformskog vodstva povukli unutra. A nama, moram reći, to nije padalo na pamet, niti kao teoretska mogućnost. Nitko se od nas toga nije ni sjetio", prisjetio se.
"Ne mogu reći da sam tada bio fasciniran ili zadivljen Savkom i Tripalom, bili su mi dragi"
"Razlika između studenata i partijskih reformista je bilo, o tome nema nikakve dvojbe. Znate, nisam bio izbor Savke i Tripala, ja sam bio izbor studenata. Savka i Tripalo imali su druge favorite. Nismo, međutim, oko toga stvarali neki problem. Izbori su prošli drugačije nego što su oni priželjkivali, svakako nisam bio njihov favorit. Ne mogu reći da sam tada bio fasciniran ili zadivljen Savkom i Tripalom, bili su mi dragi, to je primjereniji izraz. Savka i Tripalo, bez obzira na sve te naše političke razlike, pa nekad i udaljenosti, bili su dragi ljudi s kojima je uvijek bilo ugodno biti. Uza sve razlike, prema njima sam uvijek gajio samo najpozitivnije osjećaje", naveo je Budiša.
"Tuđman mi je, kada sam izašao iz zatvora, izgledao kao uplašen čovjek, a pokazalo se da je imao hrabrosti puno više nego sam zamišljao"
"Kad netko postane legenda i simbol teško je u dnevnom i praktičkom životu održavati tu sliku koja se stvorila, to nije moguće. Treba li sada osuđivati ljude koji su šutjeli dvadeset godina? Znate, samo ih je nekoliko uopće govorilo. Tuđman, Gotovac, i to je to. A znate i koje su bile konzekvence i za jednog i za drugog. Ja mogu reći za sebe. Primjerice, u filmu švedske televizije zbog kojeg su oni između ostalog stradali, pojavljujem se i ja. I ja sam u tom filmu, samo što sam leđa okrenuo kameri. Gledajte, bili smo pod tim sudskim zabranama istupanja. Čak i ako ništa ne kažemo protiv države, to je za sobom povlačilo zatvaranje. A kamoli da još nešto i kažete, to je naravno istog trena značilo odluku da idete u zatvor. U cijelom tom razdoblju zapravo su samo dvojica ljudi išta govorili. Za jednog sam se čak i iznenadio. Za Tuđmana. On je meni, kada sam izašao iz zatvora, izgledao kao uplašen čovjek, a pokazalo se da je imao hrabrosti puno više nego sam zamišljao", rekao je Budiša govoreći o šutnji koja je vladala do početka 90-ih.