Drugog prosinca 1956. na obalu jugoistočne Kube probio se pretrpani brod Granma. Na njemu su bila 82 revolucionara, među kojima i Fidel Castro te njegov najbliži suborac Ernesto Che Guevara. Nakon tri godine egzila u Meksiku, skupina se vjerovala da se vraća kako bi započela oružanu borbu protiv režima Fulgencia Batiste, uvjerena da će se po dolasku u zemlju pridružiti tisuće simpatizera.
Plovidba je bila kaotična. Granma je isplovila preopterećena, a putovanje je trajalo duže od planiranog zbog lošeg stanja broda, loše navigacije i nepovoljnih vremenskih uvjeta. Umjesto dramatičnog revolucionarnog ulaska, skupina se umorna i bolesna približila močvarnoj obali područja Las Coloradas, daleko od planiranog mjesta iskrcaja.
Batistina vojska brzo je doznala za upad. Umjesto da se povežu s lokalnim pristašama i započnu gerilske operacije, revolucionari su se odmah našli pod žestokim napadom. U prvim okršajima većina ih je ubijena ili zarobljena. Od 82 muškarca, svega je dvanaestak uspjelo pobjeći u unutrašnjost otoka, među njima Castro i Che Guevara.
Kasniji revolucionarni mit tvrdio je da je upravo tih "šaka ljudi" bila dovoljna da preokrene povijest. U stvarnosti, njihov opstanak bio je splet slučajnosti, odlučnosti i terenskog znanja. Tijekom sljedećih mjeseci sklonili su se u planinama Sierra Maestre, gdje su polako gradili gerilski pokret.
U brdima je karizmatični Castro uspijevao pridobiti seljake, širiti propagandu i provoditi učinkovite napade na slabije batistinske položaje. Che Guevara, tada liječnik i idealist, ubrzo je postao zapovjednik i jedan od najprepoznatljivijih lica pokreta. Revolucionari su postupno rasli, a Batista je sve teže održavao kontrolu.
Iskrcavanje Granme tako je postalo početak višegodišnje borbe koja je kulminirala 1. siječnja 1959., kada Castrovi borci ulaze u Havanu, a Batista bježi iz zemlje. Događaj iz prosinca 1956. ostao je simbol početka kubanske revolucije i početna točka legendi koje je režim kasnije brižljivo njegovao.