Nakon što su pobunjenici munjevito pregazili Damask i natjerali sirijskog moćnika Bašara al-Asada u bijeg, svijet pokušava razumjeti najnoviji dramatičan raspad na Bliskom istoku i njegove posljedice. Politico donosi pregled potencijalnih pobjednika i gubitnika Asadovog pada.
Dobitnici
Sirija (možda)
Sirijski narod proživio je 13-godišnji građanski rat i gotovo pola stoljeća brutalne vladavine obitelji Asad, koja se služila cenzurom, državnim terorom, masovnim deportacijama, kemijskim ratom i masakrima kako bi održala vlast. Rat je odnio živote između 470.000 i 600.000 ljudi, što ga čini drugim najsmrtonosnijim sukobom u 21. stoljeću nakon Drugog rata u Kongu.
Više od 13 milijuna Sirijaca prisilno je raseljeno, a 6.2 milijuna pobjeglo je u inozemstvo. Rat je oblikovao okolnosti za uspon posebno barbarske džihadističke skupine Islamske države.
Hoće li obični Sirijci biti pobjednici ovisi o tome što će se sljedeće dogoditi i hoće li Sirija moći izbjeći dodatno nasilje. Neki strahuju da će doći do vakuuma moći i da će se sukobiti različite političke frakcije i vjerske skupine.
Postoji razlog za zabrinutost. Hajat Tahrir al-Šam (HTS), glavnu pobunjeničku frakciju, SAD je označio kao terorističku skupinu. Njezin vođa Abu Mohammed al-Jolani ima povijest džihadističke militantnosti i bivši je saveznik pokojnog Abu Bakra al-Baghdadija, vođe Islamske države (IS). Na kraju su se posvađali oko taktike i postali neprijatelji.
HTS se odvojio od Al-Kaide, ali Jolani je učinio mnogo da svoju grupu od 30.000 boraca rebrendira u nacionalističku silu te je usvojio pomirljiv ton prema sirijskim vjerskim manjinama. U enklavi Idlib, kojom HTS upravlja od 2016. godine, skupina je omekšala svoje stavove prema kršćanskoj i druskoj manjini. Kad je zauzeo Alep, Jolani je obećao kršćanima da će biti sigurni, a gradske su crkve mogle neometano funkcionirati.
Pitanje je jesu li Jolani i HTS doista odbacili svoje ekstremističke korijene. U petak je Jolani rekao da je skupina evoluirala i da je ponovna izgradnja Sirije sada prioritet.
Turska
Recep Tayyip Erdoğan i Bašar al-Asad nekoć su bili prijatelji, ali je turski vođa podržao pobunu kada je izbila prije gotovo 14 godina - uglavnom zato što je turski geopolitički suparnik Iran podržavao sirijski režim.
Turska je bila glavni pokrovitelj sirijskih islamističkih oporbenih skupina. Kako se rat razvijao, a umjerenije i sekularnije prodemokratske pobunjeničke frakcije gubile moć ili su ih nadigrali njihovi oštriji i discipliniraniji islamistički suparnici, pozicija Ankare je jačala. Asadov pad sada će vjerojatno pomoći Erdoğanu da unaprijedi svoj geopolitički program, nudeći mu priliku da postigne nekoliko strateških ciljeva, uključujući obuzdavanje kurdskih separatista u sjeveroistočnoj Siriji koji imaju bliske veze s turskim kurdskim separatistima. Potrebna rekonstrukcija također će predstavljati dobrobit za turska poduzeća.
Izrael
Iran je brzo optužio Izrael da je pomogao u Asadovom svrgavanju. Kada je Alep pao u ruke pobunjenika, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi rekao je da je to bila zavjera izraelskog režima da destabilizira regiju. Iako Teheranu odgovara da okrivi cioniste - a izraelsko vojno ponižavanje Hezbolaha sigurno je pomoglo pobunjenicima u Siriji - nema dokaza o izravnoj izraelskoj vojnoj pomoći. Štoviše, takva pomoć ne bi bila potrebna s obzirom na tursko pokroviteljstvo pobunjenika.
Bez obzira na to, izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozdravio je Asadovo svrgavanje, rekavši da je to izravan rezultat njihove snažne akcije protiv Hezbolaha i Irana, Asadovih glavnih pristaša. Naglasio je, međutim, da unatoč velikoj prilici koju nudi ovaj "povijesni dan" postoje i značajne opasnosti.
Naredio je izraelskim vojnicima da preuzmu napuštene položaje sirijske vojske na Golanskoj visoravni, kako bi se "osiguralo da se nijedna neprijateljska sila ne postavi tik uz granicu Izraela", te da budu spremni za svaki kaos koji bi mogao izbiti u Siriji.
Asadovo svrgavanje očito koristi Izraelu jer znači slabljenje iranske regionalne moći i uklanja važnog člana teheranske osovine otpora. Iran više neće imati kopnene rute za opskrbu Hezbolaha. To bi Libanon također moglo učiniti pobjednikom ako uspije suzbiti Hezbolah i postati normalnija zemlja.
Ragheed Tatari
Sirijski zatvorenik oslobođen je u nedjelju nakon 43 godine zatvoru. Zatvoren je još 1981., za vrijeme vladavine Hafeza Asada. Bivši vojni pilot oslobođen je 8. prosinca s tisućama drugih zatvorenika.
Gubitnici
Sirijski Kurdi
Asad je uglavnom ostavio na miru sirijske Kurde u sjeveroistočnoj Siriji, gdje su uživali poluautonomiju. Dvojbeno je hoće li novi režim u Damasku, ako njime dominiraju islamisti, dati Kurdima isti manevarski prostor. To uvelike ovisi, naravno, o tome kako će se Sirija politički razvijati.
No, ofenziva sirijskih pobunjenika također je dovela do teritorijalnih dobitaka islamista, koje podupire Turska, protiv kurdske militantne skupine YPG, koju podupire SAD i koja je izgubila kontrolu nad nekim gradovima i selima u istočnom Alepu.
Teško da će sirijskim Kurdima pomoći objava Donalda Trumpa na društvenim mrežama da SAD ne bi trebao imati ništa s ovim sukobom. Tijekom svog prvog mandata Trump je želio povući sve američke specijalne postrojbe u sjeveroistočnoj Siriji, gdje su se s Kurdima borile protiv džihadista Islamske države. Pentagon ga je uvjerio da neke zadrži i procjenjuje se da ih je još oko 900 u Siriji.
Sirijski alaviti
Alaviti čine oko 12 posto stanovništva Sirije i strahovali su da će patiti ako Asad bude svrgnut. Oni su sljedbenici šijitskog islama, bili su okosnica Asadovog režima i zauzimali su vodeće položaje u vladi, vojsci i obavještajnim službama. Tijekom prvih godina pobune formirali su Shabihu, prorežimske milicije koje su smatrane odgovornima za masakre i sustavna silovanja.
Rusija, Iran i Hezbolah
Pad Asada dramatično je oslabio poziciju Rusije na Bliskom istoku, kao i poziciju Irana. Moskva i Teheran zajedno su spasili sirijski režim od kolapsa 2015., kada se činilo da će Asad biti svrgnut. Šijitske milicije kojima je zapovijedao Iran pomogle su sirijskom autokratu da vrati Alep od pobunjenika koji su četiri godine kontrolirali oko pola grada.
Moskva je tjerala Asada da se pomiri s Erdoğanom i istraži politička rješenja za okončanje građanskog rata. Namjera je bila osigurati tržište za ruske kompanije i strateške zračne i pomorske baze u Siriji. Kremlj je tijekom ljeta u više navrata pokušavao organizirati sastanke između sirijskih i turskih čelnika.
Unatoč tome, Moskva je malo učinila da spriječi Asadov kolaps i činilo se da pere ruke od režima. Ruski zračni napadi u znak potpore Asadu od početka ofenzive pobunjenika 27. studenog bili su minimalni, uglavnom zato što se Vladimir Putin morao usredotočiti na Ukrajinu.